potaknuta rasprava

VIDEO Širi se snimka iz 'Nedjeljom u 2': Hrvatski psihijatar prije 12 godina upozorio na stravičnu stranu sustava

Foto: Screenshot
VIDEO Širi se snimka iz 'Nedjeljom u 2': Hrvatski psihijatar prije 12 godina upozorio na stravičnu stranu sustava
17.11.2026.
u 18:45
Snimka emisije "Nedjeljom u 2" s danas pokojnim dr. Robertom Torrom ponovno je izazvala raspravu o psihijatrijskom sustavu, posebno u svjetlu tragičnog slučaja Kristiana Josipa Periša, koji je otvorio pitanja o skrbi i odgovornosti zdravstvenih ustanova.
Pogledaj originalni članak

Društvenim mrežama ponovno se širi snimka emisije "Nedjeljom u 2" iz 2014. godine, u kojoj je gostovao pokojni hrvatski psihijatar dr. Robert Torre.

Njegove tadašnje izjave o funkcioniranju psihijatrijskog sustava, utjecaju farmaceutske industrije na medicinsku struku i odnosu prema osobama s psihičkim poteškoćama ponovno su privukle pozornost javnosti.

Posebno se ističu njegova upozorenja o stigmatizaciji pacijenata, pretjeranom oslanjanju na lijekove i mogućnosti da se pojedine životne teškoće nepotrebno pretvaraju u medicinske dijagnoze. Ponovno dijeljenje snimke vremenski se poklopilo s raspravama koje je u Hrvatskoj pokrenuo slučaj Kristiana Josipa Periša, 32-godišnjaka koji je 21. listopada preminuo u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru. Okolnosti njegove smrti, zbog kojih su četvorica medicinskih tehničara osumnjičena za teško ubojstvo, otvorile su niz pitanja o postupanju prema pacijentima, odgovornosti zdravstvenih ustanova i zaštiti osoba koje se nalaze u psihijatrijskoj skrbi.

Važno je, međutim, naglasiti da je Torre svoje stavove iznio prije 12 godina, znatno prije aktualnog slučaja, te da se njegove izjave nisu odnosile na Periša niti na konkretne okolnosti njegove smrti. Riječ je o njegovim tadašnjim kritičkim promišljanjima o psihijatriji kao medicinskoj disciplini i načinu na koji je organizirana zdravstvena skrb.

Tijekom gostovanja Torre je otvoreno propitivao povijesni nastanak i razvoj psihijatrije, njezino mjesto unutar medicine te granice između psihičke bolesti i različitih oblika ljudske patnje. Jedna od njegovih najprovokativnijih teza bila je da psihijatrijski sustav ne pruža jednaku korist svim osobama koje se u njemu nađu.

Smatrao je da dio ljudi doista treba specijaliziranu psihijatrijsku pomoć, ali i da postoje pojedinci kojima bi drugačiji oblik podrške možda bio primjereniji.

"To je perspektivna, jaka teza koja bi, nažalost, i držala vodu. Ovaj prvotni dio tvrdnje psihijatrije kao pseudoznanosti uvažava određene specifičnosti i nastanka i razvoja te struke i njezina smještanja među ostale medicinske grane. Ona se razvija dosta kasno. Ona se ne razvija iz genuinog liječničkog poriva medicinskih otkrića kao druge medicinske grane.

Ona nastaje dekretom, naredbom, ne zbog određenog kvantuma spoznaja, nego naredbom lokalnih i županijskih vlasti, vjere i prosvjetiteljstva, da se osobe s radikalno upadnim ponašanjem, koje nije dimenzija kaznenog progona, očito s poremećajima, bolestima nalik, moraju azilirati i na neki način liječiti", govorio je Torre. Posebno je upozoravao na opasnost od poistovjećivanja psihičke bolesti s različitim oblicima životne patnje.

Prema njegovu mišljenju tada, dio ljudi završava u psihijatrijskom sustavu zbog životnih okolnosti, emocionalnih kriza i problema koji ne zahtijevaju nužno specijalizirano psihijatrijsko liječenje. Smatrao je da se pritom nedovoljno razlikuju osobe s ozbiljnim psihičkim poremećajima od onih kojima je potrebna drugačija vrsta pomoći.

Torre je upozoravao da sam ulazak u psihijatrijski sustav za pojedine ljude može predstavljati dodatno opterećenje, osobito kada je riječ o osobama koje se suočavaju s blažim oblicima psihološke patnje. Smatrao je da ih stigmatizacija i poistovjećivanje s pacijentima koji imaju teže poremećaje mogu dodatno demoralizirati.

"Mi imamo u okviru psihijatrijskog sustava dobar broj osoba koji tamo ne pripadaju, kojima se, stjecajem raznih okolnosti, ulazi u okviru sustava drugih sustava koji ih neće. Značajan broj osoba s blažim i srednjim oblicima psihološke patnje, ja to tako hotimice nazivam da odmah ne prejudiciram da je to bolest ili poremećaj. To su razni egzistencijalno demoralizirani ljudi koji već ulaskom u jedan sustav, psihijatrijski sustav, koji je toksičan, nespretan, stigmatizirajući, posebno demoralizira ljude kad uđu u njega. Događaju se i negativne identifikacije osoba s blažim osobama, s težim psihičkim poremećajima. I moguće je da bi neki ljudi bolje prošli da su ušli u neki drugi sustav ili da nisu ušli u sustav uopće", objasnio je.

Njegova je kritika bila usmjerena na pristup koji, prema njegovu mišljenju, nije dovoljno razlikovao različite uzroke psihičkih teškoća i potrebe pojedinaca. Isticao je da ljudima koji prolaze kroz teške životne okolnosti nije nužno potrebna ista vrsta pomoći kao osobama s ozbiljnim psihičkim poremećajima. Smatrao je da bi sustav trebao ponuditi širi raspon oblika podrške, umjesto da se različiti problemi pokušavaju rješavati unutar istog institucionalnog okvira.

Tijekom razgovora Torre se osvrnuo i na povijest psihijatrijskog liječenja, podsjećajući na metode koje su se u pojedinim razdobljima smatrale velikim medicinskim dostignućima, iako se danas na njih gleda znatno kritičnije. Među njima je izdvojio lobotomiju, inzulinsku komu i elektrokonvulzivnu terapiju, poznatiju kao elektrošok-terapiju. Upravo na tim primjerima pokušao je otvoriti pitanje kako će buduće generacije promatrati današnje terapijske pristupe.

Na pitanje kako psihijatrija danas muči ljude odgovorio je: "Psihijatrija se formirala na četiri velika oblika liječenja: elektrošok-terapiju, lobotomiju, inzulinsku komu. To su liječenja kojima se mi danas ismijavamo, a zapravo su onda bila hvalevrijedna, od njih se puno očekivalo. Moguće će i današnja pozicija na taj način biti promišljena. Izazovno je razmišljati danas o aspektu da je možda riječ o farmakološkoj lobotomiji, o neurokemijskoj internaciji. S tog aspekta je pitanje jesmo li jedan dio psihičkih poremećaja sami iskomplicirali? Psihički poremećaji imaju tendenciju proći sami od sebe."

Posebno je odjeknula njegova usporedba suvremenog liječenja lijekovima s "farmakološkom lobotomijom". Tom je formulacijom želio upozoriti na mogućnost da pretjerano oslanjanje na psihofarmake pojedine probleme dodatno zakomplicira, odnosno da se lijekovi ponekad primjenjuju i ondje gdje bi drugačiji pristupi mogli biti primjereniji. Pritom je važno razlikovati Torreovu kritiku od općeg zaključka o štetnosti psihijatrijskih lijekova.

Njegove izjave predstavljaju osobni stručni pogled i polemiku o načinu na koji se psihijatrija razvijala, a ne dokaz da je farmakoterapija sama po sebi nepotrebna ili štetna. Suvremena psihijatrijska skrb obuhvaća različite metode liječenja, uključujući psihoterapiju, farmakoterapiju i druge oblike podrške, a njihov odabir ovisi o dijagnozi, težini simptoma i individualnim potrebama pacijenta. Za dio osoba lijekovi su važan, pa i nužan dio liječenja.

Velik dio razgovora bio je posvećen odnosu psihijatrije i farmaceutske industrije. Torre je smatrao da farmaceutske tvrtke svojim marketinškim aktivnostima, posjetima liječnicima i financiranjem stručnih događanja mogu značajno utjecati na medicinsku praksu. Posebno je problematičnim smatrao situacije u kojima se stručna edukacija i profesionalno napredovanje liječnika povezuju s komercijalnim interesima proizvođača lijekova.

"To su dosta agresivni posjeti predstavnika farmaceutskih tvrtki, trgovačkih putnika, gdje oni pokušavaju nama brendirati svoje proizvode, prodati ih, vrbovati nas same da budemo ne stručnjaci svoje struke, nego trgovački agenti njihovih poduzeća na neki način. Da izravno preuzimaju pojedinu medicinsku granu, imaju upliv na njezinu edukaciju i njezino napredovanje", upozoravao je. Prema njegovu mišljenju, takav odnos pridonio je neravnoteži između različitih oblika psihijatrijskog liječenja. Torre je smatrao da bi se psihijatrijska skrb trebala oslanjati na tri temeljna stupa: socioterapiju, psihoterapiju i farmakoterapiju. Dok se prva dva pristupa temelje na radu s pacijentom, njegovu okruženju i psihološkim teškoćama, farmakoterapija podrazumijeva liječenje lijekovima. Problem je vidio u tome što je upravo posljednji oblik liječenja, prema njegovu mišljenju, s vremenom postao dominantan. "Da je naš farmakoterapijski dio daleko nadjačao i osilio se nad socioterapijskim i psihoterapijskim, to je tako", isticao je.

Dodao je kako takva neravnoteža nije slučajna, nego je povezana i s načinom financiranja različitih oblika liječenja. Dok je farmakoterapija povezana s tržištem lijekova i interesima farmaceutskih kompanija, socioterapijski i psihoterapijski pristupi zahtijevaju vrijeme, stručni rad i sustavnu organizaciju skrbi.

"Dakle, nije čudo da u okviru naše psihijatrije, u okviru psihijatrijske struke koja je imala tri stupa na kojima je stajala: socioterapijski, psihoterapijski i farmakoterapijski, da su ova dva pala. Ova prva ne može nitko financirati", rekao je Torre. Upozoravao je i na financijsku povezanost farmaceutskih kompanija i medicinske struke, osobito kroz sponzorstva stručnih skupova, edukacija i različite oblike darivanja. Smatrao je da takvi odnosi mogu stvoriti osjećaj obveze prema sponzorima, čak i kada ne postoji izravan dogovor o propisivanju određenih lijekova.

"Neki sustavi nagrađivanja bili su izravni, direktni, pa ipak sponzori pojedinih događanja sponzoriraju stvari da bi im se vratile. U ljudskoj je naravi da, ako dobiješ dar, imaš osjećaj obveze duga vratiti dar na neki način", kazao je.

Svoju kritiku odnosa domaće psihijatrijske struke i farmaceutske industrije sažeo je i u oštroj rečenici kojom je završio knjigu "Prava istina o psihijatriji", objavljenu 2014. godine: "Praktički cijela domaća psihijatrijska elita plesala je u tom kolu", ustvrdio je.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.