Dok su se njezine vršnjakinje zanimale za šminku i dotjerivanje, Jasmina Burzić vrijeme je provodila uz oca i automobile.
Najprije je učila kako pravilno oprati vozilo, a potom su došli poliranje, vosak, keramičke zaštite i folije – sve ono što danas obuhvaća auto detailing.
Iako je rođena i odrasla u Švedskoj, ova djevojka podrijetlom iz Cazina odlučila se vratiti u Bosnu i Hercegovinu i upravo ovdje graditi svoju poslovnu priču.
Ljubav prema automobilima, kaže, rodila se još u djetinjstvu, uz oca.
"Uz oca sam oduvijek, odmalena, uvijek bila, tako da se ta ljubav prema autima uz njega, eto, tako reći, stvorila i rodila. I uvijek mi je to bio neki adrenalin", ispričala je Jasmina.
Prvi automobil na kojem je radila imala je svega 13 godina, u tvrtki svoga oca u Švedskoj.
"To je bio obiteljski, običan auto, ništa posebno. Prvo što sam napravila jest usisala auto, to je prvo što mi je dopustio učiniti. Onda prebrisavanje, pa smo krenuli na pranje auta i učio me tome", prisjetila se.
Kako kaže, samo pranje automobila učila je oko godinu i pol.
"Stvarno treba puno više vremena da se nauči nego što mnogi misle. Godinu i pol dana otprilike me učio prati aute, a onda je krenulo – stroj u ruke i svašta nešto", navela je.
"Na svome si"
U Švedskoj je rođena, odrasla i završila školu. Ipak, dok mnogi iz Bosne i Hercegovine odlaze u potrazi za životom u inozemstvu, Jasmina je odlučila krenuti u suprotnome smjeru.
"Bosna je ipak Bosna, i na svome si. Ljepše svoj jezik pričaš, naš narod. Iako sam gore rođena, opet si nekako stranac, iako imaš njihovu putovnicu i sve, znaš njihov jezik i možda se po izgledu uklapam s njima, ali ipak nisi na svome. Ovdje sam nekako na svome, i to je to", kazala je.
Na pitanje je li razlog povratka možda bila ljubav prema nekom Sarajliji, Jasmina kroz osmijeh odgovara da ovoga puta nije.
"Nažalost, ovaj put nije. To je bila ljubav prema autima i prema poslu. Neka druga nije. Ali ako se dogodi, dogodi se", kaže.
Iskustvo stjecala i izvan očeve tvrtke
Prije dolaska u Bosnu i Hercegovinu godinama je radila ovaj posao u Švedskoj. U jednom trenutku odlučila je izaći iz obiteljske tvrtke kako bi naučila i druge segmente poslovanja.
"Radila sam ovaj posao dugo godina gore, pa sam napustila tvrtku svoga oca kako bih naučila još neke stvari – kako s radnicima raditi, kako voditi tvrtke i tako dalje. Otišla sam u veće tvrtke dobiti to iskustvo, pa sam se vratila, a onda na kraju došla ovamo", objasnila je.
Žene u svijetu automobila još nisu svakodnevna pojava, ali Jasmina kaže da u Bosni i Hercegovini nailazi na vrlo pozitivne reakcije kupaca.
"Kako sam došla ovdje u Bosnu, nitko mi nije bio naporan ili zahtjevan na taj način. Više sam toga imala vani. Ovdje su nekako ljubazniji prema meni. Možda zato što sam žensko. Sa osmijehom dođu. Puno lijepih komentara dobijem baš zbog toga što sam žensko i radim ovaj posao", kazala je.
U Švedskoj je, dodaje, svakodnevnica drukčija.
"Gore su pod stresom, sve se u sekundu računa. Ako zakasniš deset sekundi, odmah je stres. Znalo je biti i zahtjevnijih mušterija, možda muškaraca koji su se na neki način nabacivali i tako te stvari. Ali kod mene postoji ta granica i to je to. Nema pristupa", poručila je.
"Auto je auto, lim je lim"
Bez obzira na to dolazi li netko sa sportskim ili obiteljskim automobilom, za Jasminu razlike nema.
"Ima ljudi što dolaze sa stvarno malo žešćim autima, sportskim autima, obiteljskim autima. Kod mene nema – auto je auto, lim je lim, lak je lak. Sve zahtijeva svoje, naravno, ali ne pravimo razlike uopće", istaknula je.
Najljepši trenutak u cijelom poslu, kaže, dolazi na samome kraju – kada vlasnik preuzme automobil i vidi rezultat.
"Najbolji i najljepši dio ovog posla jest isporuka auta. Kad kupac, klijent dođe i vidi rezultat, osmijeh od uha do uha – srce mi je puno. To mi je uvijek cilj, da svaka osoba koja napusti ovaj objekt ode s osmijehom na licu", kaže Jasmina.
Iako bi za sebe voljela neki robusniji automobil, ne robuje markama niti luksuzu.
"Za svaki dan voljela bih nešto udobno i jednostavno. Kad netko otvori vrata i udari me, da ne moram plakati. Ništa zahtjevno. Navozila sam se svačega, tako da – samo neka su četiri kotača i upravljač i neka ide", govori kroz osmijeh.
Zanimljivo je da za vlastiti automobil gotovo i nema vremena.
"Nemam vremena za svoje. Ako dobijem vremena, to je nešto nabrzinu, samo da se osvježi i idemo dalje. Puno više vremena i pozornosti posvećujem tuđim autima nego svojim. Moje može biti kako bilo, tuđe, bogami, ne može. Tuđe mora biti na razini", naglasila je.
Tako se, uz osmijeh, uklapa u onu staru izreku da je kod majstora njegova kuća uvijek najgora.
Ova Krajiškinja, podrijetlom iz Cazina, danas svoje znanje i iskustvo prenosi i putem društvenih mreža, gdje pokazuje kako radi, dijeli savjete i približava ljudima posao kojemu je posvećena još od djetinjstva, piše "Nova.ba".