Prije nekoliko dana bivši guverner Illinoisa i američki kongresnik Rod Blagojevich, koji je u posjetu BiH, najavio je mogućnost gašenja Ureda visokog predstavnika i iskazao uvjerenje da bi se to moglo dogoditi u sljedećih nekoliko mjeseci, piše Večernji list BiH. On mjesecima pomaže u lobiranju vlastima RS-a, što uključuje i pokušaj da se s popisa multilateralnih institucija koje financira Washington delistira i OHR.
EU najveći donator
Iako je Europska unija odavno najveći donator Ureda visokog predstavnika, svejedno bi financijsko, a još više političko sklanjanje SAD, oslabilo ovu instituciju. Čak i njihovo ne baš pretjerano aktivno sudjelovanje u radu tijela Vijeća za provedbu mira od proljeća prošle godine stvara velike glavobolje OHR-u. Ali i političkom Sarajevu. Blagojevich nije dočekao sunarodnjacima u Republici Srpskoj osobno obznaniti odluku o OHR-u, a u međuvremenu je objavljeno kako je SAD “zavrnuo” financijske ventile nizu institucija. Mnoge od njih značajno su oblikovale bh. realnost, a ponajprije narušile ravnotežu uspostavljenu Daytonskim mirovnim sporazumom, kao što je to redovito činila Venecijanska komisija od koje nepotreban PTSP odavno ne bi trebali imati bh. dužnosnici jer njezina stajališta uopće nisu obvezujuća. Venecijanska komisija u više je navrata pozivala na reforme koje bi trebale smanjiti ulogu konstitutivnih naroda u političkom životu BiH i eliminirati dijelove Ustava, čime su jedino ignoriralo specifičnu situaciju Hrvata koji nemaju vlastiti entitet te ne mogu očuvati poziciju zbog toga što su 3,5 puta manje brojni od Bošnjaka. U više navrata ova institucija, u čijem su radu sudjelovali i američki stručnjaci, predlagala je smanjenje uloge Doma naroda, koji je često označavan kao institucija koja djeluje na osnovi “vitalnog interesa” naroda. Radi usporedbe, prema sadašnjim dokumentima koji definiraju rad Doma naroda, srpska i bošnjačka strana imaju mogućnost entitetskog i nacionalnog veta ili blokade rada Doma naroda jer je takva konstelacija odnosa. Jedino to ne mogu učiniti Hrvati, kojima bošnjačke stranke i u državnom Domu naroda “kradu” jednoga od petero izaslanika. Za Hrvate smanjenje ili ukidanje moći Doma naroda, koji im omogućava politiku “vitalnog interesa”, predstavlja ozbiljnu prijetnju njihovim političkim pravima. Ovaj mehanizam bio je jedan od temelja koji je osiguravao političku ravnotežu u BiH i sprječavao marginalizaciju Hrvata u zakonodavnom procesu, posebno u situacijama u kojima bi Bošnjaci mogli dominantno utjecati na donošenje odluka. Bez ovog instrumenta Hrvati bi postali potpuno ovisni o volji većine, bilo Bošnjaka ili Srba, što bi dovelo do njihova preglasavanja i smanjenja njihova političkog utjecaja u BiH. Dom naroda i Predsjedništvo BiH, koji su osiguravali da svaki od triju konstitutivnih naroda ima pravo veta na ključna pitanja, predstavljali su jedinu sigurnost protiv političkog nadjačavanja Bošnjaka. Ako se zna da u državnom Predsjedništvu četvrti mandat sjedi Željko Komšić, koji je biran glasovima Bošnjaka, onda situacija postaje još jasnija što bi “demokratiziranje” procesa i smanjenje uloge konstitutivnih naroda donijelo. Politički, a onda i narodni nestanak Hrvata i podjelu BiH na bošnjački i srpski dio. Venecijanska komisija u svojoj je analizi često zanemarivala ove specifičnosti, ne uvažavajući nužnost zaštite prava Hrvata kao manje brojnog konstitutivnog naroda u okviru nacionalno podijeljene države. Dalekosežniju ulogu na oblikovanje istine o povijesti, a onda i narativa o prošlosti s tendencijom da to postane politička toljaga za budućnost imao je tzv. Haaški sud, odnosno Međunarodni kazneni sud za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije. Odlukama toga suda jedna od strana u sukobu - bošnjačka dobila je snažno uporište da se raspojasa te kao “moralno” čista strana iz proteklog rata disciplinira druge narode. Ponajprije Hrvate. SAD je prestao u međuvremenu financirati i nasljednika ICTY-ja, odnosno Međunarodni rezidualni mehanizam.
Haag i pravda u BiH
Haaški sud, iako je trebao biti ključni instrument za uspostavljanje pravde nakon ratova na Balkanu, pokazao se duboko pristranim u svom radu. Ovaj sud nije uopće procesuirao zločine počinjene nad Hrvatima, dok je istodobno zažmirio na zločine koje je počinila bošnjačka Armija BiH, što se vidi kroz njegovu ostavštinu.
Zločini nad Hrvatima, osobito oni počinjeni tijekom operacija u središnjoj Bosni i dolini Neretve, potpuno su zanemareni. Domaći sudovi danas ispravljaju ove nepravde, a ono što najbolje govori o pristranosti Haaškog suda ukupan je broj godina zatvora izrečenih počiniteljima ratnih zločina. Naime, iako su pripadnici Armije BiH dobili 55 godina zatvora, svi domaći i međunarodni sudovi osudili su srpske počinitelje zločina na više od 4500 godina zatvora, bošnjačke na oko 1400, dok su Hrvati osuđeni na oko 1000 godina zatvora. Ovaj nerazmjeran broj godina jasno pokazuje selektivnu pravdu i nedostatak objektivnosti u radu Haaškog suda. A i tome sudu, odnosno njegovu nasljedniku, Trumpova je administracija odsvirala kraj.