Zakopana vulkanska struktura na suprotnoj strani Mjeseca mogla bi predstavljati jedan od najsnažnijih dokaza dosad da je mladi Mjesec nekada imao vlastito magnetsko polje.
Istraživači su kombinirali podatke o gravitaciji iz NASA-ine misije GRAIL s mjerenjima magnetskog polja koje su prikupile misije Lunar Prospector i Kaguya. U području Djuar (Dewar) identificirali su gustu, snažno magnetiziranu stijensku masu široku oko 60 kilometara, koja se proteže približno 9 kilometara ispod površine, piše B92.
Dokaz za drevni lunarni dinamo
Mjesec danas nema globalno magnetsko polje, ali znanstvenici već desetljećima raspravljaju o tome je li njegovo jezgro nekada pokretalo dinamo, slično onome koji postoji na Zemlji. Uzorci stijena doneseni misijama Apollo dali su oprečne rezultate: neke studije ukazuju na postojanje snažnog drevnog magnetskog polja, dok druge ne pronalaze dovoljno dokaza za takav zaključak.
„Danas se vodi žustra rasprava o tome je li i Mjesec u prošlosti imao dinamo“, kaže Si Jang, doktorand na Odjelu za znanosti o Zemlji i planetima na ETH-u u Zürichu.
Čini se da je struktura u području Djuar zapravo očvrsnuta magma koja se iz unutrašnjosti Mjeseca uzdigla prije oko 4,2 milijarde godina. Budući da istraživači mogu procijeniti koliko željeza ta stijena sadrži, mogu izračunati i minimalnu jačinu magnetskog polja potrebnu da bi se ona namagnetizirala dok se postupno hladila.
„Otkrili smo da je magnetsko polje na Mjesecu u to vrijeme vrlo vjerojatno bilo jače od 10 mikrotesla. Na Zemlji danas jačina magnetskog polja iznosi oko 50 mikrotesla“, kaže Jang.
Tim je razmotrio i mogućnost da je veliki asteroid ili meteorit mogao izazvati magnetizaciju. Djuar se nalazi izvan područja koja se smatraju mogućim izvorima takvog učinka, zbog čega istraživači daju prednost objašnjenju prema kojem je magnetsko polje bilo dugotrajnije i nastajalo unutar samog Mjeseca.
„Stoga možemo biti gotovo sigurni da magnetsko polje potječe od dugotrajnog dinama koji je nastajao u jezgri“, kaže Jang.
Veza s lunarnim vrtlozima
U području Djuar nalazi se i lunarni vrtlog – jedna od svijetlih, zakrivljenih šara na površini Mjeseca koje su povezane s lokalnim magnetskim anomalijama. Jedno od mogućih objašnjenja jest da horizontalna magnetska polja djelomično skreću Sunčev vjetar, usporavajući svemirsko trošenje koje inače postupno potamnjuje lunarno tlo.
„Ovo je važna informacija za buduće astronaute“, kaže geofizičarka Ana Mitelholc i dodaje:
„Linije magnetskog polja mogle bi pružiti zaštitu od Sunčevog vjetra, a vrtlozi ukazuju na lokacije takvih područja.“
Studija dodatno jača argumente u prilog postojanju ranog lunarnog dinama, iako istraživači još ne znaju kako je relativno mala Mjesečeva jezgra mogla proizvesti tako snažno magnetsko polje. Kako kaže Mitelholc, pitanje bi se sada moglo pomaknuti s „Je li postojao dinamo?“ na „Kako je funkcionirao?“
Isti pristup, koji kombinira orbitalne podatke o gravitaciji i magnetskom polju, mogao bi se jednog dana koristiti za proučavanje magnetske povijesti drugih svjetova. Mars je jedna od mogućih meta, iako trenutačno dostupni podaci nisu dovoljno detaljni da bi se provela ista vrsta analize.