Drvar ove godine obilježava 120 godina osnutka župe i 30 godina obnove crkvenog života. Posveta nove crkve sv. Josipa, koju će sutra predvoditi biskup Željko Majić, važan je događaj za malobrojnu hrvatsku katoličku zajednicu. O njezinoj prošlosti, izazovima opstanka, odlasku mladih i nadi u budućnost razgovarali smo s don Davorom Klečinom, župnikom u Drvaru i upraviteljem župa u Bosanskom Grahovu, Bosanskom Petrovcu i Krnjeuši.
Vecernji.ba: U kakvom su danas duhovnom, društvenom i svjetovnom položaju župe koje pokrivate? Kakva je perspektiva ljudi koji tu žive?
Trenutačno vodim pastoralnu skrb za četiri župe: Drvar i Bosansko Grahovo, koje se nalaze u Hercegbosanskoj županiji, te Bosanski Petrovac u Unsko-sanskoj županiji i ugašenu župu Krnjeušu. Na cijelom tom području ne živi više od 400 Hrvata. To je zaista malen broj, a uzrok tako malobrojne zajednice razne su povijesne nedaće, među kojima posebno treba istaknuti stradanja tijekom Drugog svjetskog rata.
Tada su Hrvati i katolici teško stradali na cijelom području zapadne Bosne i praktički se od Drugog svjetskog rata više nisu uspjeli oporaviti, ni demografski ni duhovno. Štoviše, između 1941. i 1995. Hrvata uopće nije bilo kao organizirane zajednice, barem ovdje u Drvaru.
Nakon Domovinskog rata doseljavaju se Hrvati iz središnje Bosne i u jednom je trenutku ovdje živjelo oko 8000 Hrvata. Međutim, zbog raznoraznih okolnosti, pritisaka međunarodne zajednice i nesnalaženja hrvatske politike, ti su ljudi prepušteni sami sebi. Polako su se počeli osipati i odlaziti u Hrvatsku i druge države.
Danas u Drvaru živi oko 500 Hrvata. To su uglavnom ljudi koji su ovdje vezani poslom i koji su odlučili ostati živjeti u Drvaru. Snašli su se, zasnovali obitelji, riješili stambeno pitanje i Drvar doživljavaju kao svoju sredinu.
Vecernji.ba: Postoje li problemi između Hrvata, Srba...?
Hrvati su ovdje manjina i čine otprilike 10 posto stanovništva, dok oko 90 posto stanovništva čine pravoslavni Srbi. Što se tiče odnosa među ljudima, ovdje zaista nemamo većih međunacionalnih problema. Problemi su zajednički za cjelokupno stanovništvo. To su neizvjesnost, politička i ekonomska nesigurnost, demografski pad, osipanje stanovništva i pražnjenje ovih područja. Mladi jednostavno ne vide perspektivu zbog nedostatka zaposlenja i svih drugih čimbenika.
Vecernji.ba: Unatoč svemu o čemu govorite, događa se gotovo nestvarna stvar, a to je izgradnja crkve, koja se može nazvati i obnovom, odnosno ponovnim uzdizanjem iz pepela.
Tako je. Ove godine obilježavamo 120. obljetnicu osnutka župe Drvar, koja je osnovana 1906. godine. Međutim, hrvatska katolička prisutnost na području Drvara mnogo je dublja. Seže još u 9. stoljeće, pa i mnogo prije, u vrijeme kada su Hrvati naseljavali ove krajeve između Drave i Jadrana te Drine i Sutle.
U Drvaru imamo arheološki nalaz iz 9. stoljeća s lokaliteta srednjovjekovne katoličke crkve – ulomak oltarne pregrade s motivima starohrvatskog pletera. To je dokaz da katolici i Hrvati ovdje nisu od jučer, nego su prisutni dugi niz stoljeća.
Međutim, u Drvaru, kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, na djelu je, kako bi rekao nadbiskup Vukšić, neprestani kontinuitet diskontinuiteta. Možda je upravo ovo najbolji primjer. Katolici su ovdje prisutni i imaju svoju povijest, ali nema kontinuiteta. Dolaskom Turaka ovi su krajevi opustjeli od katoličkog hrvatskog stanovništva.
Naselili su se neki drugi, a ta je praznina trajala nekoliko stoljeća, sve do dolaska austro-ugarske uprave u Bosnu i Hercegovinu. Monarhija je naseljavala cijelu BiH, pa i ove krajeve, katoličkim stanovništvom iz Monarhije: Hrvatima, Slovencima, Poljacima, Talijanima, Austrijancima i Česima. Tako je, primjerice, početkom 20. stoljeća Drvar osnovao bavarski poduzetnik Otto von Steinbeis, koji je pokrenuo drvnu industriju. Poslije je osnovao Šipad i izgradio uskotračnu prugu te doveo industriju u Drvar. Praktički je ta industrijalizacija označila početak Drvara kao urbanog naselja.
Vecernji.ba: A onda slijedi još jedno “nestajanje”?
Hrvati su ovdje s pravoslavcima bili zastupljeni u približno jednakom broju. Međutim, početkom Drugog svjetskog rata, 1941. godine, ponovno dolazi do gotovo potpunog iskorjenjivanja katoličkog hrvatskog stanovništva. Hrvati teško stradavaju i praktički nestaju s jednoga širokog područja zapadne Bosne i istočne Like. To je područje od Ključa, preko Petrovca, Grahova i Drvara, pa sve do Knina i Donjeg Lapca. Cijelo je to područje ostalo bez hrvatskoga katoličkog stanovništva i ponovno je nastala praznina.
Tijekom pedesetak godina Jugoslavije, a zatim i nakon Domovinskog rata 1995. godine, znamo što se sve dogodilo. Srbi su napustili grad, a naselili su se Hrvati. Ove godine obilježavamo i 30. obljetnicu obnove crkvenog života u Drvaru.
Vecernji.ba: Kada govorimo o povijesti i svim stradanjima koja ste spomenuli, koliko je važno da se danas sačuva ne samo sjećanje na prošlost nego i živi crkveni život u Drvaru?
Nova crkva zaista je, rekao bih, nagrada našim ljudima, katolicima, za svu žrtvu koju su podnosili tijekom prošlosti, ali i za sve nedaće kroz koje su morali prolaziti u ovom vremenu. Naravno, bilo je i problema koje smo imali oko dobivanja dozvole za gradnju, ali ne bih se više toliko zadržavao na prošlosti. Što je bilo, bilo je. Mi smo sada usmjereni na budućnost.
Ova je crkva znak da Hrvati ovdje ipak imaju svoje mjesto i svoju opstojnost. Oni žele ovdje ostati i dijeliti ovaj grad s drugima. Ovdje zaista ima mjesta za sve. Ovo su pusta prostranstva. U zapadnoj Bosni ima mjesta za nekoliko milijuna ljudi, a sve je tako pusto. Hrvati ovdje žele živjeti s drugima. Imamo zajedničku sudbinu i zajedničke probleme te se nadamo da će blagoslov ove crkve biti na Drvar. Kao vjernik, katolik i svećenik čvrsto vjerujem da će Božji blagoslov sići na ovaj grad i da će ova crkva značiti novi početak, ne samo za nas…
Vjerujem da ćemo zaista biti od Boga blagoslovljeni u svakom pogledu i da je ovo novi početak za sve nas.•
Ovaj i druge intervjue, reportaže, priče i analize u cijelosti čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH!