Nakon međunarodne znanstvene konferencije „Zločini nad djecom u Republici Bosni i Hercegovini 1992.–1995.“, održane u Sarajevu, oglasila se udruga Osmica upozorivši kako iz objavljenog programa skupa nije jasno vidljivo na koji je način obrađeno stradanje hrvatske djece, osobito u Središnjoj Bosni.
Skup u organizaciji Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, održan 20. studenoga u Rektoratu Univerziteta, okupio je 24 znanstvenika i istraživača te osobe koje su kao djeca preživjele ratne zločine, uz poruku sudionika kako zločini nad djecom ne smiju ostati u sjeni te da svaku žrtvu treba sustavno dokumentirati. Iz udruge Osmica ističu kako široki naslov konferencije obvezuje organizatore na transparentnost kriterija i metodologije te na uključivanje iskustava svih zajednica koje su tijekom rata izgubile djecu, piše RTV HB.
Reakciju udruge Osmica prenosimo u cijelosti i bez uredničkih intervencija:
"Kad djeca postanu tema, istina ne smije biti selektivna"
Postoje teme pred kojima bi javna riječ trebala biti opreznija, odgovornija i ljudskija nego inače. Stradanje djece u ratu jedna je od njih. Dijete ne bira rat, ne određuje granice, ne donosi političke odluke i ne sudjeluje u oblikovanju ideologija koje odrasli pretvaraju u sukobe. Ono samo pokušava živjeti svoje djetinjstvo. Kada mu rat oduzme život, obitelj ili osjećaj sigurnosti, posljedice ostaju dugo nakon što utihne oružje. Zato se o djeci žrtvama rata ne smije govoriti površno, prigodno ni selektivno.
Upravo zbog toga međunarodna znanstvena konferencija „Zločini nad djecom u Republici Bosni i Hercegovini 1992.–1995.“, održana 20. studenoga 2026. u Rektoratu Univerziteta u Sarajevu, zaslužuje ozbiljnu javnu raspravu. Njezina tema je važna, njezina namjera – istraživanje zločina nad djecom i očuvanje sjećanja – načelno je neupitna. No, važnost teme ne oslobađa organizatore obveze da javnosti objasne opseg istraživanja, kriterije odabira tema i način na koji su zastupljena iskustva svih zajednica koje su tijekom rata izgubile djecu.
Ovo nije rasprava o tome čije su žrtve veće, čija je bol dublja ili čija se tragedija treba prva spomenuti. Takvo bi nadmetanje bilo moralno neprihvatljivo. Ovo je rasprava o tome može li se konferencija koja u naslovu obuhvaća Bosnu i Hercegovinu, razdoblje od 1992. do 1995. i zločine nad djecom, predstavljati kao cjelovit znanstveni pregled ako iz njezina objavljenog programa nije jasno vidljivo na koji su način obrađena stradanja hrvatske djece i drugih nedovoljno zastupljenih skupina.
Naslov je obećanje, a znanstveni program obveza
Organizatori su najavili da će konferencija okupiti znanstvenike, istraživače te predstavnike institucija i organizacija koje se bave očuvanjem sjećanja i zaštitom prava žrtava. U najavi su navedena brojna područja: Sarajevo, Srebrenica, Prijedor, dijelovi Bosanske krajine, Mostar, Ahmići, Vareš, Maglaj, Tešanj, Zavidovići, Vlasenica, Zvornik, Rogatica, Goražde, Višegrad, Stolac, Jajce i Šipovo. Najavljene su i teme transgeneracijskog prijenosa traume, međunarodnopravne zaštite djece te ostvarivanja prava žrtava.
Takav širok naslov i takva najava stvaraju očekivanje da će se ratno stradanje djece promatrati u njegovoj ukupnosti. U znanstvenom smislu, naslov nije tek svečana formulacija. On određuje predmet rada i javnosti govori što konferencija namjerava istražiti. Ako se govori o zločinima nad djecom u Bosni i Hercegovini, onda je opravdano pitati kako su u istraživačkom konceptu obuhvaćene sve zajednice i sva područja stradanja. To pitanje nije napad na organizatore, nego normalan zahtjev za transparentnošću znanstvenog rada.
Objavljeni program sadržava 24 izlaganja raspoređena u pet panela. U njemu se nalaze teme o djeci pod snajperskom vatrom u Sarajevu i Mostaru, djeci Prijedora, zločinima u Bosanskoj krajini, Stocu, Jajcu i Šipovu, Vlasenici, Maglaju i Tešnju, Zvorniku, Višegradu, Rogatici, Srebrenici i Goraždu. To su važne teme i njihovo istraživanje ne treba dovoditi u pitanje. Međutim, u detaljnom rasporedu nije jasno naznačen zaseban rad koji bi se posebno bavio stradanjem hrvatske djece u Središnjoj Bosni ili hrvatskim dječjim civilnim žrtvama u Vitezu i okolnim mjestima.
U najavi se spominje Središnja Bosna, ali detaljni raspored ne daje čitatelju dovoljno informacija da prepozna koji će rad, koji istraživač i na temelju kojih izvora obraditi stradanje djece na tom području iz perspektive svih zajednica. To je bitna razlika. Ne može se tvrditi da konferencija uopće ne spominje Središnju Bosnu, jer je spominje. Ali može se sasvim legitimno reći da objavljeni program ne pokazuje dovoljno jasno kako je u toj temi zastupljeno stradanje hrvatske djece.
Organizatori bi trebali odgovoriti na jednostavno pitanje, prema kojim su kriterijima birani lokaliteti, istraživači i teme? Jesu li pozvani istraživači i udruge koji raspolažu dokumentacijom o stradanju hrvatske djece? Jesu li prikupljani podaci iz Viteza, Busovače, Kiseljaka, Novog Travnika i drugih sredina? Ako jesu, zašto to nije vidljivo u programu? Ako nisu, zašto nisu? Znanstvena institucija ne bi se trebala bojati takvih pitanja. Ona bi ih trebala dočekati kao priliku da pokaže ozbiljnost vlastitog rada.
Ahmići su važni – ali oni nisu cijela Srednja Bosna – Srednja je i Osmica i Sarafina Lauš i Anica Jurić
U programu se Ahmići pojavljuju kao zasebna geografska odrednica. Zločin u Ahmićima mora biti istražen, dokumentiran i dostojanstveno obilježen. Žrtve Ahmića ne smiju biti zaboravljene, a njihove obitelji imaju pravo na istinu i pravdu. Svako drukčije stajalište bilo bi neprihvatljivo. Ali jednako je važno reći da se povijest Središnje Bosne ne može svesti na Ahmiće, kao što se povijest bilo kojeg drugog područja ne može svesti na samo jedno stratište.
Središnja Bosna bila je prostor složenih ratnih događaja, stradanja civila, progona, zatočenja, vojnih sukoba i dubokih društvenih posljedica. Vitez, Busovača, Kiseljak, Novi Travnik, Travnik, Žepče i druga mjesta imaju vlastite kronologije i vlastite obitelji koje čuvaju sjećanje na ubijene, ranjene i nestale. Među događajima koji traže sustavnu znanstvenu obradu nalaze se Osmica I Buhine Kuće, kao i brojna druga mjesta stradanja hrvatskog stanovništva.
Spomenuti ta mjesta ne znači umanjiti Ahmiće. Istraživati Ahmiće ne znači prešutjeti Osmicu ili Matiće. Nema nikakve moralne ni znanstvene potrebe da se žrtve postavljaju jedne nasuprot drugima. Upravo suprotno: društvo koje želi razumjeti prošlost mora biti sposobno istodobno govoriti o zločinima počinjenima nad Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, bez izjednačavanja događaja koji nisu isti, ali i bez prešućivanja onih koji nisu dovoljno istraženi.
Pojedinačni zločini moraju se istraživati u vlastitom kontekstu. Svaki događaj ima svoje vrijeme, mjesto, počinitelje, žrtve, zapovjedne i političke okolnosti te dokumentaciju. Znanstveni pristup ne smije unaprijed zaključivati o svakom lokalitetu na temelju općeg narativa. Isto tako, javno sjećanje ne bi smjelo biti uređeno tako da jedno mjesto postaje simbol cijele regije, dok se druga mjesta spominju usput ili ostaju izvan istraživačkog interesa.
Dijete nije manje žrtva zbog svojega imena
U raspravama o ratu često se govori o kolektivima, vojskama, političkim projektima i nacionalnim zajednicama. No kada je riječ o ubijenom djetetu, takve kategorije moraju ustuknuti pred ljudskim dostojanstvom. Dijete nije simbol jedne politike. Nije dokaz za unaprijed pripremljenu tezu. Nije sredstvo kojim se opravdava današnja politička pozicija. Ono je osoba čiji je život nasilno prekinut.
Ako se konferencija bavi zločinima nad djecom, onda njezin temeljni kriterij mora biti žrtva, a ne pripadnost. To ne znači da nacionalni, vjerski ili politički kontekst treba izostaviti iz istraživanja. Naprotiv, on može biti važan za razumijevanje okolnosti zločina. Ali identitet žrtve ne smije određivati hoće li njezino stradanje biti predmet znanstvenog interesa.
Nije prihvatljivo da se jedna skupina žrtava prikazuje kao univerzalno ljudsko iskustvo, dok se druga pojavljuje samo kada se uklapa u unaprijed zadani okvir. Ako se govori o pravu na sjećanje, to pravo pripada svima. Ako se govori o dostojanstvu obitelji, ono pripada svakoj obitelji. Ako se govori o neprocesuiranim zločinima, onda se mora biti spreman postaviti pitanje o svim neprocesuiranim zločinima, a ne samo o onima koji su već dio dominantnog javnog diskursa.
To ne znači da svaki znanstveni skup mora obraditi svaku žrtvu i svaki događaj. Takav zahtjev bio bi neostvariv. Ali organizatori moraju jasno odrediti granice istraživanja. Ako je konferencija usmjerena prvenstveno na određena područja ili određenu skupinu žrtava, to treba transparentno reći u naslovu, opisu i programu. Ako se pak predstavlja kao pregled zločina nad djecom u cijeloj Bosni i Hercegovini, mora objasniti kako je osigurana šira zastupljenost i koje su praznine ostale.
Akademska zajednica ne smije postati potvrđivač unaprijed zadanih zaključaka
U uvodnom obraćanju konferenciji istaknuto je da je zadaća akademske zajednice istražiti što se dogodilo, utvrditi činjenice i javnosti objasniti dokaze na kojima se temelje zaključci. S tom se tvrdnjom treba složiti. Upravo zato valja inzistirati na tome da akademska zajednica bude prostor kritičkog mišljenja, provjere izvora i suočavanja s različitim interpretacijama.
Znanstveni autoritet ne proizlazi samo iz akademske titule, broja sudionika ili međunarodnog naziva konferencije. On proizlazi iz kvalitete istraživanja, transparentnosti metodologije, provjerljivosti podataka i spremnosti da se čuju pitanja koja mogu biti neugodna. Znanstveni skup ne bi smio biti mjesto na kojem se samo potvrđuju već oblikovani zaključci, nego prostor u kojem se zaključci provjeravaju i obrazlažu.
Kod istraživanja zločina nad djecom posebno je važno jasno definirati kategorije. Tko se u istraživanju smatra djetetom? Kako se utvrđuje dob žrtve? Kako se razlikuju civilne žrtve od maloljetnih pripadnika oružanih formacija? Koji se izvori koriste za potvrdu identiteta i okolnosti smrti? Kako se postupa s nepotpunim ili proturječnim podacima? Kako se sprječava dvostruko evidentiranje? Kako se razlikuju sudski utvrđene činjenice, iskazi svjedoka, arhivski dokumenti i autorske interpretacije?
Ova pitanja nisu birokratska sitničavost. Ona su temelj vjerodostojnosti. U području ratnih zločina svaka pogreška može dodatno povrijediti obitelji, stvoriti prostor za poricanje ili poslužiti političkoj manipulaciji. Zbog toga je odgovornost istraživača još veća. Poštovanje prema žrtvama ne znači odustajanje od provjere; ono znači da se svaka tvrdnja mora provjeriti upravo zato što se govori o ljudskim životima.
Jednako tako, potrebno je razlikovati individualnu kaznenu odgovornost od kolektivne krivnje. Međunarodne sudske presude utvrđuju odgovornost konkretnih osoba i činjenice u granicama konkretnog predmeta. One ne daju osnovu za pripisivanje krivnje cijelom narodu. Povijesne i političke interpretacije moraju ostati otvorene za argumentiranu raspravu, ali se ne smiju predstavljati kao pravomoćno utvrđene činjenice ako to nisu.
Transgeneracijska trauma pripada svima
Program konferencije obuhvaća i transgeneracijski prijenos ratne traume. To je iznimno važna tema. Rat ne završava za sve ljude istoga dana. Za obitelj koja ne zna gdje su posmrtni ostaci njezina djeteta, za roditelje koji nikada nisu dobili odgovor, za preživjelu osobu koja se desetljećima nosi s posljedicama zatočenja ili progona, rat se nastavlja u svakodnevnom životu.
Trauma se prenosi kroz obiteljske odnose, šutnju, sjećanja, strahove, gubitak povjerenja i osjećaj da pravda nikada nije ostvarena. Takva iskustva nisu rezervirana za jednu nacionalnu zajednicu. Djeca koja su preživjela rat u Sarajevu, Srebrenici, Prijedoru, Mostaru, Vitezu, Stocu ili drugim sredinama mogu imati različite životne priče, ali svaka od njih zaslužuje stručnu pozornost i ljudsko poštovanje.
Ako želimo razumjeti transgeneracijske posljedice rata, moramo biti spremni slušati sve obitelji. Nema znanstvenog opravdanja da se trauma jedne zajednice detaljno istražuje, a iskustva druge ostavljaju izvan vidokruga. Uključivanje različitih iskustava ne relativizira ničiju bol. Ono omogućuje bolje razumijevanje načina na koji nasilje razara pojedinca, obitelj i društvo.
Najava da će radovi biti objavljeni u zborniku otvara dodatnu odgovornost. Zbornik može postati važan izvor budućim istraživačima, ali samo ako jasno prikazuje što je istraženo, što nije, koje su metode korištene i gdje postoje praznine. Trajnost publikacije ne jamči njezinu potpunost. Ono što danas ostane izvan istraživanja može sutra biti predstavljeno kao da nikada nije ni postojalo.
Usporedba Bosne i Hercegovine i Gaze mora biti metodološki jasna
U programu je najavljeno izlaganje koje povezuje ubojstva trudnica i beba u Bosni i Hercegovini 1992.–1995. s Gazom u razdoblju 2023.–2026. Komparativni pristup u znanosti može biti opravdan. Uspoređivati se mogu obrasci nasilja, zaštita civila, međunarodnopravni standardi, način dokumentiranja zločina i posljedice sukoba. No, svaka usporedba mora jasno objasniti što se uspoređuje i na temelju kojih kriterija.
Bosna i Hercegovina devedesetih i Gaza u suvremenom razdoblju imaju različite povijesne, političke, vojne i pravne okolnosti. To ne znači da se njihovi pojedini aspekti ne mogu uspoređivati. Znači da se usporedba ne smije temeljiti samo na emocionalnoj sličnosti tragedija. Potrebno je navesti metodologiju, izvore, pravni okvir i granice analogije. U suprotnom postoji rizik da znanstvena analiza postane politička poruka, a da složenost svakog konteksta bude svedena na jednu paralelu.
Posebno kada se govori o trudnicama, bebama i djeci, javnost mora imati povjerenje da se podaci iznose precizno, da se ne koriste za dnevnopolitičke potrebe i da se svaka žrtva promatra kao ljudsko biće, a ne kao ilustracija neke šire teze. To je standard koji bi morao vrijediti za svaku konferenciju i svakog istraživača.
Akademska sloboda uključuje i pravo na kritiku
Među izlagačima je i prof. dr. David Pettigrew, s izlaganjem „Kada je naredna generacija meta: Sjećanje na djecu žrtve ratnih zločina u ‘Republici srpskoj’ (1992–1995)“. Njegovo pravo da istražuje tu temu nije sporno. Tema je važna i legitimna. Međutim, Pettigrew je u javnosti prisutan i kao komentator suvremenih političkih i ustavnih pitanja u Bosni i Hercegovini, uključujući konstitutivnost naroda, politiku HDZ-a BiH i ideju trećeg entiteta.
Kada akademski djelatnik sudjeluje u javnim raspravama, njegove političke ocjene mogu i trebaju biti predmet argumentirane kritike. Akademska titula ne daje imunitet od propitivanja. Isto tako, kritika njegovih stavova ne smije se pretvoriti u osobnu diskvalifikaciju. Nije potrebno nekoga etiketirati ili mu pripisivati skrivene motive da bi se pokazalo kako je određena tvrdnja nepotpuna, nedovoljno obrazložena ili politički sporna.
Važno je razlikovati tri razine: znanstveno istraživanje, pravno tumačenje i politički stav. One se mogu dodirivati, ali nisu isto. Ako se povijesna presuda koristi kao argument u današnjoj raspravi o ustavnom položaju Hrvata, mora se jasno objasniti što je sud utvrdio, na koje se osobe i događaje presuda odnosi i što iz nje pravno ne proizlazi. Individualna kaznena odgovornost ne može se pretvoriti u kolektivnu krivnju hrvatskog naroda. Isto tako, današnji ustavni zahtjevi moraju se raspravljati kroz važeći ustavni i pravni okvir, a ne unaprijed diskvalificirati povijesnim analogijama.
Građanski model države može biti legitiman politički cilj, kao što je legitimno zagovarati različite modele ustavnog uređenja. Ali svaki model mora odgovoriti na pitanje kako će osigurati ravnopravnost svih građana i konstitutivnih naroda, osobito u složenom društvu u kojem postoji iskustvo političke majorizacije. Nije dovoljno izreći riječ „građanski“ i pretpostaviti da je time riješeno pitanje demokratske jednakosti. Potrebno je pokazati kako će se u praksi spriječiti dominacija većine nad manjim zajednicama i kako će svaki narod imati djelotvorne mehanizme sudjelovanja.
To su legitimna pitanja javne rasprave. Njihovo postavljanje nije negiranje zločina, kao što ni istraživanje zločina ne daje pravo da se današnji politički zahtjevi jednog naroda automatski proglase nastavkom ratnih projekata. Akademska i politička rasprava mora počivati na preciznosti, a ne na etiketama.
Znanstvena konferencija mora biti više od potvrde jednog narativa
U uvodnim izjavama organizatora istaknuto je da je zadaća akademske zajednice istražiti što se dogodilo, utvrditi činjenice i javnosti objasniti dokaze na kojima se temelje zaključci. S tom se tvrdnjom u potpunosti slažemo. No, upravo takvo shvaćanje akademske odgovornosti obvezuje organizatore na otvorenost prema različitim izvorima, svjedočanstvima i iskustvima, uključujući ona koja ne pripadaju dominantnom istraživačkom ili javnom narativu.
Znanstvena vjerodostojnost ne mjeri se samo brojem sudionika, međunarodnim nazivom skupa ili akademskim titulama izlagača. Ona se mjeri kvalitetom izvora, transparentnošću metodologije, provjerljivošću podataka, spremnošću na kritičku raspravu i dosljednom primjenom kriterija. Ako se istražuje stradanje djece, onda se mora jasno navesti što se podrazumijeva pod pojmom dijete, koje se kategorije žrtava obuhvaćaju, kako se provjeravaju podaci, kako se razlikuju civilne žrtve od maloljetnih pripadnika oružanih formacija te kako se izbjegava dvostruko brojanje ili neprovjerena atribucija.
Jednako tako, potrebno je razlikovati utvrđene sudske činjenice, rezultate historiografskih istraživanja, iskaze svjedoka i interpretacije autora. Svjedočenje preživjele osobe ima neprocjenjivu ljudsku i dokaznu vrijednost, ali znanstveni skup mora objasniti kako se svjedočanstva uspoređuju s drugim izvorima i kako se od pojedinačnog iskustva dolazi do općih zaključaka. Poštovanje prema žrtvama ne isključuje metodološku strogost; ono je upravo zahtijeva.
U programu se koristi i okvir „agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu“. Povijesni i pravni kontekst rata legitimna je tema znanstvene rasprave, ali opći okvir ne smije zamijeniti analizu pojedinačnih događaja, lokalnih okolnosti i odgovornosti konkretnih počinitelja. Nijedna opća formulacija ne može unaprijed odgovoriti na sva pitanja o svakom mjestu, svakom zločinu i svakoj žrtvi. Akademski pristup mora omogućiti da se činjenice utvrđuju za svaki događaj zasebno.
Sjećanje ne smije postati selektivna politika
U Bosni i Hercegovini kultura sjećanja često se odvija u duboko podijeljenom društvenom prostoru. Mjesta stradanja, komemoracije, spomenici, školski programi i javne rasprave nerijetko su opterećeni različitim nacionalnim interpretacijama. Upravo zato institucije koje se bave istraživanjem ratnih zločina imaju posebnu odgovornost. Njihov zadatak nije da potvrđuju kolektivne predodžbe, nego da ih provjeravaju dokumentima, svjedočanstvima i znanstvenom metodom.
Sjećanje koje ne priznaje tuđu bol ne može biti temelj pomirenja. Ako od jedne zajednice očekujemo da poštuje žrtve druge, moramo biti spremni poštovati i njezine žrtve. Ako tražimo da se ne negiraju zločini nad bošnjačkom djecom, onda ne smijemo relativizirati ni zločine nad hrvatskom ili srpskom djecom. Ako tražimo da se svaka žrtva imenuje, onda moramo biti spremni čuti i imena koja nisu dio našeg obiteljskog, nacionalnog ili političkog pamćenja.
To ne znači da su svi zločini isti, da su okolnosti jednake ili da se odgovornost može rasporediti po nacionalnom ključu. Upravo suprotno. Svaki zločin mora se utvrditi zasebno, a odgovornost pripisati onima za koje postoje dokazi. Ali jednako tako, nijedna žrtva ne smije biti izostavljena samo zato što se njezino stradanje ne uklapa u dominantni narativ.
U Vitezu i Središnjoj Bosni postoje ljudi koji desetljećima čuvaju dokumente, fotografije, svjedočanstva i obiteljske uspomene. Postoje udruge koje nastoje sačuvati sjećanje i potaknuti istraživanja. Njihov doprinos ne bi smio biti prihvaćen samo kao lokalna emocija, nego kao mogući izvor za znanstvenu obradu. Akademske institucije trebale bi uspostaviti suradnju s lokalnim istraživačima, arhivima, udrugama i obiteljima žrtava, uz jasne kriterije provjere i zaštite dostojanstva svjedoka.
Što bi ozbiljna konferencija trebala učiniti
Rasprava o programu ne mora završiti optužbom. Ona može biti poticaj da se istraživanje proširi i učini kvalitetnijim. Organizatori bi trebali javno objasniti kriterije izbora tema i izlagača te navesti na koji su način prikupljali podatke o stradanju djece u različitim sredinama. Trebali bi pojasniti jesu li kontaktirali udruge i obitelji hrvatskih žrtava, jesu li imali pristup dokumentaciji iz Središnje Bosne i planiraju li u zborniku prikazati istraživačke praznine.
Ako za određene lokalitete ili skupine žrtava nema dovoljno obrađenih podataka, to treba otvoreno priznati i pokrenuti istraživački proces. Ako postoje radovi koji nisu ušli u program, organizatori mogu objasniti zašto. Ako je konferencija imala uži tematski fokus, taj fokus trebalo je precizno opisati. Sve su to odgovori koji bi pridonijeli povjerenju.
Bilo bi korisno organizirati dodatni znanstveni skup ili poseban tematski panel o stradanju djece u Središnjoj Bosni, s uključenim istraživačima i predstavnicima svih zajednica. Takav bi skup trebao obuhvatiti dokumentaciju o Vitezu, Busovači, Kiseljaku, Novom Travniku i drugim sredinama, uključujući Križančevo Selo i Buhine Kuće, ali i druga mjesta čija su iskustva nedovoljno obrađena. Cilj ne bi bio stvaranje protunarrativa, nego popunjavanje praznina u znanju.
Zbornik radova trebao bi jasno navesti metodologiju, korištene izvore, kriterije identifikacije žrtava, ograničenja istraživanja i razliku između sudski utvrđenih činjenica i autorskih interpretacija. Ako se govori o ukupnom broju žrtava, potrebno je navesti način izračuna i izvore. Ako se iznose zaključci o odgovornosti, potrebno je objasniti na kojim se dokazima temelje. Takva transparentnost štiti i istraživače i žrtve.
Nije riječ o natjecanju u patnji, nego o odgovornosti prema istini
Ponekad se na zahtjev da se spomenu hrvatske žrtve odgovara kao da se time želi umanjiti stradanje Bošnjaka. Takav odgovor ne doprinosi razumijevanju. Uključivanje jedne skupine žrtava ne oduzima ništa drugoj. Istina nije ograničena količina koju treba dijeliti. Što je više dokumentiranih činjenica, to je povijesna slika potpunija. Što je više obitelji uključeno u istraživanje, to je veća mogućnost da se otkriju nepoznati podaci i isprave propusti.
Nema razloga da se obitelji iz Viteza osjećaju kao da moraju opravdavati pravo na sjećanje. Nema razloga da se obitelji iz Ahmića osjećaju ugroženo time što se govori o Križančevu Selu. Nema razloga da se spominjanje jednih žrtava tumači kao napad na druge. Takva logika samo produbljuje podjele i pretvara sjećanje u političko nadmetanje.
Društvo koje želi budućnost mora biti sposobno priznati složenost vlastite prošlosti. To znači prihvatiti da su se zločini događali na različitim stranama, da žrtve nisu imale jednu nacionalnost i da odgovornost ne pripada kolektivima nego konkretnim počiniteljima, zapovjednicima i institucijama kada je to dokazano. To također znači odbaciti poricanje, relativizaciju i selektivno pamćenje, bez obzira na to kome takvi postupci koriste.
U središtu svake ozbiljne rasprave moraju ostati djeca. Njihova imena, njihovi životi i obitelji koje su ostale bez njih. Ne političke etikete, ne dnevnopolitički obračuni i ne potreba da se potvrdi unaprijed odabrana slika prošlosti. Ako konferencija o zločinima nad djecom može pridonijeti tome da se čuje još jedno svjedočanstvo, pronađe još jedan dokument, utvrdi još jedna okolnost ili potakne još jedno istraživanje, njezina je vrijednost velika. Ali ta vrijednost bit će još veća ako bude otvorena prema svim žrtvama.
Istina mora biti dovoljno velika za sve žrtve
Ne tražimo da se bilo čije stradanje umanji. Ne tražimo da se Ahmići uklone iz programa, da se prešute Sarajevo, Srebrenica, Prijedor, Mostar ili bilo koje drugo mjesto. Ne tražimo zabranu izlaganja niti ograničavanje akademske slobode. Tražimo samo da se naslov, najava i stvarni sadržaj znanstvenog skupa podudaraju; da se jasno objasni metodologija; da se uvaže istraživačke praznine; i da se stradanje hrvatske djece u Središnjoj Bosni ne ostavi na rubu interesa.
To je zahtjev za dosljednošću, a ne za povlasticom. To je zahtjev da se načelo univerzalnosti primijeni i onda kada je riječ o žrtvama koje nisu dio najvidljivijeg javnog narativa. To je zahtjev da akademska zajednica bude dovoljno hrabra da istraži i ono što je nedovoljno istraženo, dovoljno otvorena da čuje one koji nisu pozvani za govornicu i dovoljno odgovorna da javnosti objasni granice vlastitih zaključaka.
Svako ubijeno dijete zaslužuje ime. Svaka obitelj zaslužuje istinu. Svaka zajednica ima pravo na dostojanstveno sjećanje. Ali nijedna zajednica nema pravo monopolizirati istinu, kao što nijedna institucija nema pravo predstavljati djelomičnu sliku kao konačnu i sveobuhvatnu. Kultura sjećanja mora biti prostor u kojem se tuđa bol priznaje, a ne prostor u kojem se ona odmjerava ili prešućuje.
Zato je najvažnija poruka jednostavna: nijedno dijete ne smije biti manje vrijedno sjećanja zato što se zvalo drukčije, govorilo drugim jezikom ili pripadalo drugom narodu. Ako želimo da povijest zabilježi, a budućnost spriječi ponavljanje zločina, onda istina mora biti dovoljno velika za sve žrtve.