žena iz Lukavca

Tužna životna priča samohrane majke: 'Ne mogu pronaći posao jer sam za BiH stara i debela

Tužna životna priča samohrane majke: 'Ne mogu pronaći posao jer sam za BiH stara i debela
22.11.2016.
u 13:50
Pogledaj originalni članak

"Moja priča je, sigurno slična brojnim drugim pričama samohranih majki u Bosni i Hercegovini, državi u kojoj sam rođena i koju zaista volim, ali koja se pravi da ne vidi probleme kroz koje prolaze samohrane majke. Ovom pričom koju pišem danas, na Dan djeteta, želim da skrenem pažnju javnosti na djecu samohranih roditelja, posebno onih za koje drugi roditelj ne plaća čak ni onu mizernu alimentaciju.

Dragi moji Bosanci i Bosanke, znate li da se naša država uopće ne brine za samohrane roditelje!? Pokušat ću u najkraćim crtama da vam to dokažem istinitom pričom iz mog života.

Samohrana sam, nezaposlena, majka osmogodišnjeg sina. Nezaposlena sam jer u svojoj domovini, BiH, jednostavno ne mogu naći posao. Razlozi zbog čega me odbijaju na natječajima su sljedeći: Najčešći razlog je taj da sam sa 43 godine života prestara! Da, imam 43 godine i prestara sam. Pitam se znači li to da mi se trebaju iskopati dva metra rupa u zemlji i da me se živu zakopa jer pobogu imam 43 godine! Drugi najčešći razlog što me ne prime na poziciju na koju apliciram nastane kada mi kažu da uz svoj CV dostavim fotografiju, uvijek ubrzo nakon što sve tako pošaljem, u najkraćem mogućem roku, dobijem odbjenicu u kojoj piše da ne zadovoljavam uvjete natječaja jer sam po mišljenju poslodavca, pregojazna da bih obavljala taj i taj posao. Pitam se znači li to da smo mi sa viškom kilograma toliki invalidi da ne možemo obavljati nikakav posao, uz to podvlačim da se ne natječem na poslove manekenke, niti na poslove u kojima je izričito naglašeno da je uvjet za posao savršena tjelesna građa i iznadprosječna ljepota, piše samohrana majka, prenosi pogled.ba. 

"Uvijek pomislim kako sa svojim odličnim poznavanjem engleskog jezika i iskustvom rada u administraciji na poslovima financija, imam solidne kompetencije za bilo koje radno mjesto koje traži srednju stručnu spremu. Ne usuđujem se ni spominjati diskriminaciju po osnovu izgleda, koja mi se pritom evidentno radi. Priznajem i svjesna sam da nisam manekenske građe, imam viška kilograma jer jedem od stresa, jer me odbijenice i ova očita diskriminacija tjeraju na to. Često slušam na medijima kako kažu da je najveća diskriminacija u Americi, to pričaju i pišu ljudi koji ne znaju pravu istinu. Amerika je, što bi rekli u žargonu, "mala beba" u odnosu  na diskriminaciju koja se događa u BiH, počevši od bračnog statusa, što je izuzetno važno za žene od kojih se očekuje da bez obzira na sve ostanu u braku, iako je loš jer bi ih moja, i ovakve priče poput moje, uplašile, pa ne bi tražile razvod ni u slučajevima najtežih oblika nasilja, što i jeste slučaj u domovini nam, pa do fizičkog statusa osobe, o čemu sam gore već pisala i preko svih ostalih mogućih i nemogućih statusa. Trebalo bi ovim pitanjem da se dobro pozabave institucije koje se zalažu za ljudska prava u BiH, trebalo im možda pisati jedno otvoreno pismo i upoznati ih sa ovim i ovome sličnim problemima", navodi dalje u pismu.

"Vratimo se mi opet na moju priču. Želim s vama podijeliti još neke pojedinosti iz svog života, a koje su prethodile ovome o čemu pišem. Prije nego što ću postati majka, radila sam van BiH, vodila sam poslove u jednoj velikoj kompaniji, brinula o protoku robe i materijala, radila zaduženja i razduženja ljudi i imala toliko povjerenje šefova da sam i sama donosila odluke o nabavkama novih roba. Ponosna sam što sam vlasnica brojnih certifikata koji su nagrada za taj moj trud i rad i lojalnost koju sam ispoljavala prema svom poslodavcu. Naravno, bila sam dobro plaćena, uspjela sam i uštedjeti solidnu novčanu svotu, kojom sam, po povratku u svoju domovinu, odlučila kupiti stan. Vratila sam se u svoju domovinu vođena rodoljubljem i nadahnuta idejom da je samo jedna zemlja dom – tamo gdje si se rodio, gdje nisi stranac, gdje si, što se kaže, ,,svoj na svome“. Tako sam se odlučila i postati majka. Biološki sat je otkucavao i ne mislim da sam donijela pogrešnu odluku, niti se zbog toga kajem, naprotiv. Moj sin je moje najveće blago i moja najveća sreća, moj najveći uspjeh u životu, moja medalja za hrabrost, moj ponos i sve moje najbolje. Na moju žalost, brak mi se raspao zbog muževljeve nevjere, alkoholizma i nasilnog ponašanja. Tako se dogodio razvod i tako sam eto, dobila ovaj status samohrane majke, poznat vam iz naslova", objašnjava u pismu. 

"Zbog zakona u BiH, stan koji sam kupila ja osobno postao je odjednom samo jednom polovinom moj, tako da sam, da bih imala miran dom, morala mužu isplatiti iznos polovine vrijednosti stana, najviše zato što je on prijetio da će, ako mu ne isplatim novac, u drugu polovinu stana dovesti podstanare, da će se potruditi pritom naći što je moguće više problematične ljude. Iznos novca kojeg mi je tražio za isplatu nisam imala i tako, zamislite opet odem van BiH kako bih zaradila taj novac, jer u BiH zakon nije na strani djeteta, nije na strani samohranih roditelja i ja nemam gdje ni kako da zaradim. Odem tako  i ostavljam sina, tada od 13 mjeseci, (DA 13 MJESECI), da bih osigurala sinu krov nad glavom. Odlazim, radim u istoj kompaniji jer sam njima poznata kao dobar radnik, zarađujem potrebnu sumu i još nešto malo preko, da mi bude dovoljno, što se kaže, dok se u BiH "ne snađem za posao". Vratim se opet u svoju domovinu, isplatimo moj sin i ja 50 000 KM, sin svom ocu, a ja bivšem mužu (to je iznos koji je moj suprug pomoću odvjetnika u BiH tražio za pola moga stana, kojeg sam, što moram opet naglasiti, ja kupila i prvi put), ispoštujem tako zakon svoje domovine koji kaže da imovina stečena u bračnoj zajednici ide 50:50 % u slučaju razvoda braka.

O ljudskim osobinama bivšeg supruga je izlišno i govoriti, što reći o čovjeku koji je, iako svjestan da se brak raspao zbog njegovih ljubavnica, alkoholizma, nasilnog ponašanja, hladno uzima moj teško stečen novac, tjera me pod krinkom zakona da dva puta kupujem isti stan, plus uzima sve ostalo što pripada našem sinu. Znate, kada je zakon u mojoj domovini na strani muškaraca, on se itekako provodi. Osjetila sam to na svojoj koži. Bolje rečeno, kada je zakon protiv mene, on se provodi, ali kada se ja pozivam na zakon da bih učinila nešto, više ne u korist sebe, već u korist malodobnog svog djeteta, onda se on uopće ne provodi. Tu mi se javlja veliki upitnik iznad glave i tu prestaje moje poimanje ovih naših obiteljskih zakona", stoji u pismu samohrane majke. 

"Prvi sljedeći zakon, koji ne mogu shvatiti je jedno potpuno ležerno, komotno, neplaćanje alimentacije za našeg sina. Ja sam mislila, da će prst zakona biti pravedan i da će zbog svega navedenog gore, zbog svih situacija u kojima sam ja ispoštovala zakon, sada slijediti za mene, ako ništa, obvezna alimentacija za dijete, ostalo bih ja zaradila radeći i poslove nižeg ranga od onih na koje sam navikla, dakle upravno-administrativnih. Mislila sam, alimentacija, plus moja neka zarada na nekoj kasi – može biti dobar iznos koji će me zadržati u domovini mojoj dragoj, mjestu gdje sam se rodila i odrasla. Ali, zamislite, otac moga sina, iako ima imovinu koja dosta vrijedi počevši od voćnjaka, šume, zemljišta, jedne kuće s okućnicom, druge kuće sa zemljištem, poslovnim prostorom, šumom, motornih vozila – traktori, motori, auta, pa da ne nabrajam koliko ima pokretne i nepokretne imovine, ne plaća alimentaciju! Može mu se. A zakon? Što bi on rekao – Kakav ba zakon u BiH!

Ja sam ga tužila sudu još prije nekoliko godina, ali sudac koji drži moj predmet, uzme papire potpiše da je pogledala i to je sve.  Zar tako treba raditi sud (a tako eto radi bar ovaj sud u Lukavcu kod Tuzle, odakle sam ja)? Pitam se, ako je to sve što radi sudac, pogleda predmet i potpiše, onda je to zaista sramota. Sama sam proučila na internetu sve zakone koji se tiču djece i njihovih prava. Ja znam da mi imamo zakone koji bi trebali štititi malodobnu djecu i osigurati im osnovna prava. Zato sam došla do zaključka da je sud u Lukavcu nemaran i da svjesno ili ne, moj predmet ne rješava. Zato sam donijela odluku da se obratim tužiteljstvu. Nadala sam se da će oni, kao viša instanca prepoznati da je neplaćanje alimentacije za dijete problem koji je rješiv, samo ako postoji volja. Nažalost, i tu svjedočim istom problemu, predsjednik suda svaki put odugovlaci, brine se samo i isključivo povredama prava bivšeg mi supruga, nalaze se za njega olakšavajuće okolnosti i sve tako,u nedogled…", navodi u pismu. 

"Radi li se tako u mojoj dragoj BiH? Izgleda da mojoj državi nije u interesu da se zaštite prava moga djeteta, a vjerujem i sve ostale djece sa sličnim problemom. Mojoj državi nije u interesu da se pobrine za samohrane roditelje. Pitam se, ako država ne može natjerati mog bivšeg supruga da plaća alimentaciju, ako država vidi da moj bivši suprug, koji radi za špediciju s hrvatskom putpovnicom na koju se poziva po potrebi, jer ima obje, i tako izbjegava zakon, tako mu se ne može upratiti ni račun na koji prima plaću, ni imovina čiji (ni)je vlasnik, ako nije državi to sve nije u interesu, ako ga država ne može natjerati da plaća alimentaciju, ne može ga ni poslati u zatvor zbog toga, zašto onda država ne preuzme te njegove obveze, pa neka mi država plaća alimentaciju? I pitam se još postoji li mogućnost da država odbije dio plaće nesposobnom sucu koji vodi moj predmet? Zar su suci toliko nedokučivi, toliko neranjivi, da radili ili ne svoj posao, ili radili ga kakogod, primaju istu plaću?
Možda je i ovo za moju priču bitno, roditelji bivšeg mi supruga su umrli, imovina koju on koristi jos od pradjeda nije rješena! Ja to ne razumijem. Gdje je zakon u BiH vezano za slučajeve nasljedstva, kao što je ovaj, a vjerujem da ih ima mnogo i da moj slučaj nije jedini. Kažu mi na sudu da zbog neriješenih nasljednih odnosa ne mogu da mu zaplijene imovinu, iako je od smrti njegovih roditelja prošlo više od pet godina. To je službeni odgovor suca koji vodi moj slučaj, nemaju mom bivšem suprugu od čega oduzeti da daju mom/našem sinu.
I što da radim ja sad??? Što bi rekao naš zakon, nema dalje, evo došli smo do kraja. Nerješiv problem…   Napominjem, mom sinu je nedavno bilo punih osam godina, razišli smo se kad mu je bila jedna godina. Po sudu se, što bi rekli u narodu, vučem sedam godina, jer sedam godina moj suprug, zaposlen u špediciji, šofer kamiona, vlasnik poslovnog prostora s poljoprivrednom ljekarnom i dvije kuće koje su mu zaostavština od roditelja, s pripadajućim voćnjacima, stočnim fondom, voznim parkom, nema imovine za zapljenu, nema računa u BiH, iako i živi i radi u BiH, moj mi sudac kaže da nije im u interesu ni da ga pošalju u zatvor, zaboga, jadnik, osramotit će se", piše samohrana majka. 

"Ja, žena s malo više kilograma, stara 43 godine, nezaposlena s jednim brdom odbjenica za posao u BiH, vas, čitatelje pitam – Što mislite, kako ću ja riješiti ovaj problem unutar ove svoje rodne grude? Ja opet vidim samo jedno rješenje, pošto sam stara i debela za BiH i poslove u BiH, ponovno moram ostaviti sina svojoj mami i ići raditi i zaraditi novac za život i za njegovo školovanje van BiH, radit ću opet za tvrtku iz druge države koja cijeni red, rad i disciplinu, a ne gleda mi proporcije i godine. Tamo mi ne treba štela, niti da se netko za mene založi. Tamo je za posao važno samo jedno – da znaš raditi taj posao.
Opet moram ići iz svoje domovine  er od ZRAKA i od rodoljublja  se ne ŽIVI. Ispucala sam ovdje sve prilike, pokušaje, nemam više nade, očekivanja, vjere. Odlazim, kao i brojni drugi ljudi iz BiH, tužna i razočarana u sustav. Država bi trebala imati rješenje za svaki problem, zakoni postoje, ali se ne provode, pri zapošljavanju se ne gleda kako znaš raditi neki posao, već kako izgledaš, koje si političke opcije (a nisam nijedne). Pitam se jesu li svjesni naši vlastodršci da neće imati nad kim vladati kad svi nezaposleni odu iz naše domovine? Ako bih ostala ovdje i ja i moje dijete bismo bili gladni i žedni, bez statusa. Možda neki ljudi koji ovdje kroje sudbine drugih ljudi o ovome problemu ne misle", navodi u pismu. 

"Pisala sam ovu svoju priču s namjerom da skrenem pažnju bilo koga na ovaj problem. Ne očekujem više ni od koga rješenje, ali prije nego li odem, voljela bih ostaviti bar trunku neke nade da će možda netko važan, slučajno pročitati ovaj konfuzni članak i nekada tamo, na nekoj sjednici nekog parlamenta ili vijeća, podići ruku i biti presudan faktor koji će donijeti neki adekvatan zakon za samohrane majke.

Na samom kraju, vratit ću se na uvodu…

Moja priča je, sigurno slična brojnim drugim pričama samohranih majki u Bosni i Hercegovini, državi u kojoj sam rođena i koju zaista volim, ali koja se pravi da ne vidi probleme kroz koje prolaze samohrane majke. Ovom pričom koju pišem danas, na Dan djeteta, želim da skrenem pažnju javnosti na djecu samohranih roditelja, posebno onih za koje drugi roditelj ne plaća čak ni onu mizernu alimentaciju...", ističe samohrana majka, prenosi pogled.ba. 

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.