Divin. Općina, koja je postojala do šezdesetih godina prošlog stoljeća, obuhvaćala je sela: Fatnicu, Bačevicu, Orahovice, Gornje i Donje Davidoviće, Bijeljane, Milaviće, Gornju i Donju Zasadu, Kuti i Kukričje.
Živjelo je na tom području oko tri tisuće stanovnika. Današnjim generacijama djeluje nestvarno da je tako bilo nekada. Sada je ovo samo jedno obično, opustjelo selo na tranzitnoj cesti u kojemu zanoći, ni manje ni više, nego jedan stanovnik.
Oni stariji sa sjetom se sjećaju vremena kada je Divin bio mjesto života i okupljanja, općina koja je imala osnovnu školu, u kojoj je školsko zvono na nastavu sabiralo više stotina učenika iz ovog i okolnih sela. Isti se iz tih generacija, doduše kao kroz maglu, prisjećaju da je u divinskoj općini, uz stočarstvo, vrijedan narod uzgajao i duhan, često onaj hercegovački „ravnjak“, s malim brojem listova, ali kvalitete kakve mu nije bilo ravne. Danas nigdje ni struka, ni lista duhana, ni prkosne stabljike kukuruza, piše Radio Bileća.
Rijeka djece i razvijeno mjesto
Mirjana Bilinac, rođena 1956. godine u obitelji Jovović iz Divina, mladost je provela u ovom mjestu. Prva tri razreda osnovne škole pohađala je u Fatnici jer, kaže, u školi u Divinu nije bilo dovoljno mjesta za sve đake.
– Koliko me sjećanje služi, kada sam prešla u školu u Divin, tada je bilo punih osam ogromnih učionica, u mom razredu bilo je oko trideset petoro vršnjaka. Kada bi se završila škola, prema Kutima i Davidovićima krenula bi rijeka djece – tadašnji Divin vrvio je od života, prisjeća se Mirjana.
Sjeća se ona i tadašnjeg Doma zdravlja, koji je imao stalnog liječnika i stomatologa, Poljoprivredne zadruge, Pošte, Matičnog ureda koji je radio svaki dan, dvije kavane, trgovine u kojoj se moglo naći sve „od igle do lokomotive“… Divin je, kaže, imao sve ono što treba imati jedna općina. A ono najvažnije, imao je ljude koji su bili vrijedni i radni, zadovoljni životom i usmjereni jedni na druge, uvijek spremni pomoći, raspoloženi za zdravo druženje i šalu.
Mirjana se 1976. godine odselila iz Divina i od tada sa svojom obitelji živi daleko od rodne Hercegovine. Ipak, i danas, koliko joj mogućnosti dopuštaju, barem dva puta godišnje svrati do rodne grude – u svoj Divin, kako bi obišla i otvorila kuću. Sjetno priča da je mine želja za lijepim, mladalačkim danima, punim životne vedrine, provedenim u ovom pitomom mjestu.
– Kad uzmem ključ da otključam vrata, zadrhti mi ruka, uhvati me tuga, ali što ćeš, priča Mirjana.
Kultna kavana „Odmor“ i nekadašnji mravinjak
Najbolji kroničar života u Divinu zasigurno je Petar Pero Ljubomirac, vlasnik kultne kavane „Odmor“. Bila je na pravom mjestu za putnike namjernike, prolaznike, slučajne i nepoznate goste. Kavana je otvorena 1981. godine. Za četiri i pol desetljeća zapamtio je Pero mnogo ljudi i događaja, pa se danas s dozom sjete vraća u vremena kada je Divin bio „mravinjak“.
– Četrdesetero je ovdje noćilo svaku noć, puno je bilo, dvije kavane, dvije trgovine, mjesni ured, zemljoradnička zadruga. Od ljudi iz Vranjske do Milavića, Kuti, Kukričja, Lukavca, Zovog Dola do Orahovica, sve je dolazilo ovdje. Vjerujete, sada zimi za deset dana dogodi se da ne svrati nitko, priča Pero.
Utorak je, sjeća se Pero, neformalno važio kao pazarni dan kada je seoska trgovina bila na raspolaganju najviše susjedima aus okolnih sela.
– Kad sam završio osmi, mislim da nas je bilo 220 od prvog do osmog razreda: dva odjeljenja petog i dva odjeljenja sedmog razreda. Nismo mi mogli utorkom otići u trgovinu zato što su ovi iz okolnih sela dolazili tu i kupovali brašno, pšenicu, tovarili na konje i gonili u svoje selo, znači nama djeci je bilo zabranjeno utorkom dolaziti u trgovinu. Možda bi se mnogi i sad vratili, ali su kuće srušene i zapuštene, priča Pero.
Kineska slova na zgradi škole
Sada zlatno doba Divina stanuje u sjećanjima. Poljoprivredna zadruga je, kažu, zatvorena početkom dvijetisućitih, a trgovina „kod Šeme“ ne radi više od pet godina. U selo je stigao asfalt, struja, rasvjeta… ali, otišlo je ono najvažnije – ljudi. Kasno za pogodnosti u Divinu. Jedini mještanin u selu sada je Vida Šakotić.
O vremenima koja su presudila ovom mjestu i njegovim stanovnicima svjedoče oronule i napuštene kuće. Od svega spomenutog, čime se mogla podičiti ova varošica u prošlim vremenima, u Divinu i danas ponosno stoji jedan objekt – zgrada osnovne škole.
Ne tako davno, utihnulo je i ono preostalo školsko zvono, koje je sa seoskih puteljaka sazivalo đake u učionice. Svjedoči o jednom vremenu, ali, nažalost, ni ona odavno ne služi svrsi za koju je građena – da školuje, odgaja i obrazuje. Nema djece.
Nekadašnja škola ustupljena je na korištenje kineskoj tvrtki, čiji radnici već nekoliko godina izvode radove na izgradnji HE „Dabar“. Na fasadi školske zgrade više ne stoji ni plava ploča s natpisom „Osnovna škola Sveti Sava“, već njezin ulaz sada krase kineska slova, koja znaju pročitati samo privremeni stanari.