Nije se trebalo pretjerano potruditi i tražiti što je prava istina oko hrvatske pomoći u obrani Bihaća i bihaćke regije koja je bila enklava okružena srpskim snagama iz Hrvatske i BiH, nego je bilo dovoljno prisjetiti se svjedočanstava ključnih vojnih dužnosnika u to vrijeme. Dapače, onih koje se naziva zlatnim ljiljanima i časnim herojima obrane Bošnjaka u ovome dijelu Bosne i Hercegovine, piše Večernji list BiH.
A Atif Dudaković i ponajprije Izet Nanić u tome dijelu javnosti Bosne i Hercegovine se štuju bez ikakva preispitivanja ratne prošlosti. Kada se pak danas tome proturječi s riječima Hamdije Abdića Tigra najpoznatijeg po tomu što je bio optužen za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića ili pak političara iz Sarajeva i Bihaća, kao i pojedinih 'intelektualaca' onda se može s pravom postaviti pitanje a tko tu laže?
U prvome intervju nakon akcije Oluje HV-a i HVO-a zapovjednik Petoga korpusa Armije BiH Atif Dudaković izjavio je kako bi 'bez Hrvatske još dugo čekali slobodu'. Slično je ustvrdio i 2012. kada je izjavio da se "bez operacije Oluja Bihać ne bi mogao osloboditi iznutra". Pritom je hrvatske generale nazvao "našim osloboditeljima" i zahvalio Anti Gotovini, Mladenu Markaču te hrvatskim generalima koji su pomagali Bihaću. Postoji i ratna video snimka generala Izeta Nanića u kojoj na početku Oluje govori - "Nama je spas Hrvatska i Hrvatska vojska" te upozorava da bi poraz Hrvatske vojske značio i poraz Petog korpusa.
Prijepis
Dana 18. srpnja 1995. veleposlanstvo Republike BiH u Zagrebu dostavilo je Uredu predsjednika RH prijepis usmene poruke Alije Izetbegovića Franji Tuđmanu. Izetbegović je, nakon pada Srebrenice i u jeku krize u Žepi te srpskog napada na bihaćko područje, zatražio da glavna tema njihova sastanka bude sklapanje vojnog saveza Hrvatske i BiH. Ključni dio poruke glasi - "… pitanja vojnog saveza Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora."
Izetbegović je dodao da samo zbog takvog dogovora u teškim okolnostima može napustiti BiH te je zamolio Tuđmana da prihvati njegov prijedlog. Ured predsjednika RH odgovorio je istoga dana prihvaćanjem prijedloga o vojnom sporazumu i izravnoj suradnji hrvatskih i bosanskohercegovačkih vojnih stožera. Nedugo nakon toga potpisan je Splitski sporazum koji je bio temelj za daljnje vojne operacije koje su dovele do okončanja rata. Još je jedno pismo iznimno značajno iz toga vremena. Ono Adnana Alagića. Ratnog načelnika Bihaća u to vrijeme. Naime, on 21. srpnja 1995. piše pismo predsjedniku Franji Tuđmanu i predsjedniku Sabora Nedjeljku Mihanoviću. U njemu opisuje srpsku ofenzivu, izbjeglice koje se povlače prema gradu, glad i katastrofalno stanje u bolnici te navodi da približno 180.000 stanovnika polaže nadu u branitelje i "prijateljski hrvatski narod".
Na kraju izravno moli hrvatsko vodstvo da učini sve što može kako bi se spasili Bihać i njegovi stanovnici. Sadržaj toga pisma dostupan je i na webu. Čak i najvećim negatorima povijesti poznato je kako su dvije operacije snage Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane izvele protiv spskih snaga kako bi smanjili pritisak na Bihać koji je i po riječima sudionika toga vremena bio pred padom. Operacijom Zima '94., provedenom potkraj studenoga i tijekom prosinca 1994., hrvatske su snage napredovale na Dinari i Livanjskom polju te prisilile Vojsku Republike Srpske da dio postrojbi povuče s bihaćkog bojišta. U srpnju 1995. uslijedilo je Ljeto '95., kojim su oslobođeni Bosansko Grahovo i Glamoč, presječena veza Knin–Drvar i zaustavljen srpski napad na bihaćku enklavu. Bihać je tada bio pod opsadom i prijetio mu je slom.
Preduvjeti za Oluju
Operacije su rasteretile grad i stvorile ključne preduvjete za Oluju. Da se ne spominje kako je sva pomoć vojna logistička išla preko Hrvatske i da su letjelice stalno dovozile pomoć s Plesa za Bihać. Tridesetak godina kasnije mitomane nije briga ni za 'heroje' Nanića i Dudakovića. Oni imaju svoju paralelnu istinu. A sve u cilju stvaranja i pretvaranja Hrvata i Hrvatske u neprijatelje. Jer to tako po njima treba biti. Jer se samo na temeljima mržnje koja se produbljuje lažima i mitomanijom može izgrađivati jednu istinu. Ne treba biti jednako tako maliciozan i mitoman pa isto tako kazati kako obrana Bihaća nije bila od izvanredne važnosti i za Hrvatsku, stvaranje uvjeta za Oluju i oslobodilačke operacije. Ali negirati zajedničku obranu i presudnu ulogu HV-a i HVO-a mogu samo oni koji danas, jednako kao i u ratu, imaju jedan jedini cilj - stvaranja države u kojoj je samo jedan narod bio na pravoj strani u ratu, dok su druga dva agresori. Po toj istoj uvrnutoj logici samo jednakome narodu pripada cijela zemlja. I pravo na nju.