Disleksija je jedna od najčešćih specifičnih teškoća učenja, ali se ne prepoznaje jednako kod sve djece. I dalje se češće dijagnosticira kod dječaka nego kod djevojčica, no to ne znači nužno da djevojčice rjeđe imaju teškoće čitanja i pisanja.
Kako ističe prof. dr. sc. Mirela Duranović iz Logopedskog centra Moj logoped d.o.o. iz Tuzle, velika meta-analiza prevalence razvojne disleksije pokazala je veću učestalost kod dječaka, oko 9,2 posto, nego kod djevojčica, oko 4,7 posto, ali autori istodobno upozoravaju da na te razlike utječu kriteriji identifikacije, školske preporuke i način na koji simptomi postaju vidljivi nastavnicima i roditeljima.
Upravo u toj “vidljivosti” često se krije problem. Dječaci se češće upućuju na procjenu jer njihove teškoće prije postanu uočljive kroz frustraciju, otpor prema školi ili probleme u ponašanju. Kod djevojčica slika često izgleda drukčije: one mogu biti tihe, marljive, uredne, dobro se usmeno izražavati i dugo prikrivati koliko im čitanje i pisanje zapravo predstavljaju napor. O tome zašto djevojčice s disleksijom češće ostaju ispod radara, koje znakove roditelji i nastavnici ne bi smjeli zanemariti te kako im pružiti podršku bez narušavanja samopouzdanja, razgovarali smo s prof. dr. sc. Mirelom Duranović.
Kada govorimo o disleksiji, često se spominje da se ona češće dijagnosticira kod dječaka. Znači li to da djevojčice rjeđe imaju disleksiju ili ih sustav teže prepoznaje?
Suvremenija istraživanja sve više naglašavaju da tradicionalni modeli procjene neurorazvojnih poremećaja često bolje prepoznaju “muški profil” simptoma. Dječaci se češće upućuju na procjenu jer imaju izraženije teškoće u ponašanju, otvorenije pokazuju frustraciju i češće ometaju nastavu, pa njihove teškoće ranije postanu uočljive. Kod djevojčica je klinička slika često suptilnija. One mogu razvijati kompenzacijske strategije, ulagati više vremena u učenje, imati bolje ponašanje i manje privlačiti pažnju nastavnika. Zbog toga se njihove teškoće često prepoznaju kasnije.
Što nam istraživanja, ali i vaša praksa, govore o razlici između stvarne pojavnosti disleksije i načina na koji se djeca upućuju na procjenu?
Istraživanja, ali i moja klinička praksa pokazuju da postoji značajna razlika između stvarnog broja djece koja imaju disleksiju i broja djece koja budu upućena na procjenu. Mnoga djeca s teškoćama čitanja dugo ostaju neprepoznata ili se na procjenu upućuju tek kada problemi postanu vrlo izraženi: kada imaju loše ocjene, počnu izbjegavati školu, razviju emocionalne teškoće ili kada nastavnicima postane jasno da ne mogu pratiti gradivo.
Djevojčice se često opisuju kao uredne, tihe, marljive i sklone tome da “ne rade probleme”. Može li upravo takva slika dobre učenice odgoditi prepoznavanje disleksije?
Istraživanja posljednjih godina sve češće govore o fenomenu maskiranja disleksije kod djevojčica. To znači da dijete razvije ponašanja i strategije koje prikrivaju teškoću dovoljno dugo da škola ne prepozna potrebu za procjenom. Nastavnici tada vide dijete koje funkcionira iako ono ulaže nesrazmjerno više napora od svojih vršnjaka.
Kod djevojčica se teškoće često pripisuju tremi, perfekcionizmu, osjetljivosti ili nedostatku samopouzdanja, umjesto specifičnim teškoćama učenja. One mogu imati dobro usmeno izražavanje, bogat rječnik i sposobnost korištenja konteksta, pa njihove teškoće s čitanjem ostaju manje vidljive. No dugotrajno održavanje slike “dobre učenice” može imati psihološku cijenu: kronični stres, iscrpljenost i pad samopouzdanja.
Kako u praksi izgleda kada djevojčica kompenzira teškoće s čitanjem i pisanjem?
Kompenziranje često znači da dijete pronalazi načine da zaobiđe problem čitanja tako da okolina dugo ne primijeti koliko mu je sam proces težak. Djevojčica može unaprijed zapamtiti tekst koji treba čitati u razredu pa izvana izgleda kao da čita tečno, iako se zapravo oslanja na memoriju. Može pažljivo pratiti redoslijed čitanja kako bi izbjegla čitanje naglas ili birati kraće dijelove teksta kada god ima mogućnost izbora.
Kod kuće roditelji često primijete da dijete satima radi zadaću koju vršnjaci završe mnogo brže. Takvo dijete može stalno provjeravati napisano, brisati, ispravljati, pretjerano uređivati bilješke i izbjegavati zadatke u kojima postoji mogućnost pogreške. To nazivamo “perfekcionističko prikrivanje teškoća”. Problem nije nužno u nerazumijevanju gradiva, nego u velikom mentalnom naporu koji zahtijevaju čitanje, prepisivanje, pisanje i održavanje koncentracije tijekom rada s tekstom.
U kojem trenutku kod djevojčica teškoće obično postanu vidljivije? Događa li se to tek u višim razredima, kada količina teksta i zahtjevi u učenju postanu veći?
Kod mnogih djevojčica teškoće postanu vidljivije tek kada školski zahtjevi prerastu strategije kojima su ih ranije uspijevale kompenzirati. To se često događa u višim razredima osnovne škole, a posebno pri prelasku u srednju školu, kada se povećava količina čitanja, brzina rada i potreba za samostalnom organizacijom učenja.
U nižim razredima djevojčica može uspijevati zahvaljujući dobroj memoriji, podršci roditelja i kraćim, jednostavnijim tekstovima. Kasnije se traži brzo razumijevanje složenih tekstova, pisanje dužih odgovora, povezivanje informacija iz više izvora i rad pod vremenskim pritiskom. Tada se često prvi put primijeti velik nesrazmjer između inteligencije, uloženog truda i školskog funkcioniranja.
Koliko je emocionalni dio važan u prepoznavanju disleksije kod djevojčica? Na što roditelji trebaju obratiti pažnju: umor, tjeskobu, izbjegavanje čitanja, plač oko zadaće, osjećaj da “nisu dovoljno pametne”?
Emocionalni dio može biti vrlo važan znak upozorenja, upravo zato što teškoće kod djevojčica često dugo nisu jasno vidljive kroz ocjene ili ponašanje u razredu. Istraživanja pokazuju da djevojčice češće razvijaju internalizirane reakcije na školski stres, odnosno probleme usmjerene prema sebi, a ne prema okolini.
Roditelji često prvo primijete umor, izbjegavanje zadataka koji uključuju čitanje, odgađanje zadaće, plač, frustraciju ili rečenice poput “nisam dovoljno pametna”. Važno je razumjeti da takve reakcije nisu nužno lijenost ili manjak motivacije, nego posljedica stalnog mentalnog napora. Ako dijete godinama ulaže više energije od vršnjaka, a ne razumije zašto mu je teže, može razviti osjećaj kroničnog neuspjeha i uvjerenje da problem leži u njemu.
Što bi učitelji i nastavnici trebali promatrati kod djevojčica koje nemaju izražene probleme u ponašanju, ali se čini da im školski tekstovi oduzimaju neproporcionalno puno energije?
Jedan od važnih pokazatelja može biti velika razlika između usmenog i pisanog izražavanja. Djevojčica može vrlo dobro razumjeti gradivo koje joj se usmeno prezentira, aktivno sudjelovati u razgovoru i imati bogat rječnik, ali pokazivati sporost, nesigurnost ili davati neobično kratke odgovore kada treba pisati ili čitati složeniji tekst.
Nastavnici mogu primijetiti i da učenica troši mnogo vremena na zadatke koji uključuju tekst, sporije prepisuje s ploče, dugo čita upute, treba više vremena za pisane zadatke ili djeluje iscrpljeno nakon aktivnosti koje zahtijevaju kontinuirano čitanje. Važan znak može biti i izbjegavanje spontanog čitanja pred drugima, iako je dijete inače komunikativno i uključeno u nastavu.
Razlikuju li se dijagnostika, terapijski pristup i školske prilagodbe kod djevojčica i dječaka?
Sam dijagnostički postupak ne razlikuje se prema spolu. Dječaci i djevojčice procjenjuju se prema istim stručnim kriterijima i istim postupcima procjene vještina čitanja i pisanja. Razlika je najčešće u prepoznavanju i upućivanju na procjenu, a ne u tome da se disleksija kod djevojčica dijagnosticira drugačije. Terapijski pristup također se ne planira prema spolu, nego prema profilu teškoća djeteta.
Kako djevojčici objasniti disleksiju tako da ne zaključi da je “loša u školi” ili manje sposobna od drugih?
Jednako kao i kod dječaka, važno je da djevojčica disleksiju ne doživi kao etiketu koja govori koliko vrijedi ili koliko je pametna, nego kao objašnjenje zašto joj određeni zadaci traže više vremena i energije. Treba izbjegavati poruke poput “moraš se samo više truditi”, jer mnoga djeca s disleksijom već ulažu ogroman trud. Korisnije je naglasiti da postoje strategije, podrška i prilagodbe koje mogu pomoći da čitanje i pisanje postanu lakši i manje stresni. Djeci često veliko olakšanje donese spoznaja da njihova teškoća ima ime, objašnjenje i rješenja, te da nisu manje sposobna, nego da uče na drugačiji način.
Sadržaj nastao u suradnji sa Stanić Beverages.