Tko je odrastao u bivšoj Jugoslaviji vjerojatno se sjeća barem nekoliko detalja koji su se ponavljali iz stana u stan – veliki smeđi regali, šarene tapete, gobleni, tranzistori, teški kauči i reprodukcije poznatih slika na zidovima. Među njima se posebno izdvajao portret uplakanog dječaka, koji je desetljećima bio iznimno popularan i u brojnim drugim europskim zemljama.
Riječ je o radu talijanskog slikara Giovannija Bragolina, poznatog i pod pseudonimom Bruno Amadio. Njegove slike uplakane djece postale su masovno reproducirane tijekom druge polovice 20. stoljeća, a samo u Velikoj Britaniji prodani su deseci tisuća primjeraka, piše Dnevno.hr.
No s vremenom se uz jednu od tih slika počela vezivati i neobična urbana legenda – tvrdnja da je portret navodno uklet.
Tko je zapravo uplakani dječak?
Bragolin je tijekom karijere naslikao čitavu seriju portreta uplakane djece i siročadi.
Prema jednoj od najpoznatijih verzija legende, dječak s jedne slike zvao se Don Bonillo i navodno je kao dijete svjedočio smrti svojih roditelja u požaru.Priča kaže da je slikaru jedan svećenik pokušao objasniti dječakovu tragičnu prošlost, no Bragolin upozorenje navodno nije ozbiljno shvatio.
Upravo je iz toga kasnije izrasla priča o “prokletstvu” slike.
Sve bi izgorjelo, a slika navodno ostala netaknuta
Veliki zamah legenda je dobila 1985. godine kada je britanski tabloid The Sun objavio tekst o navodnom “prokletstvu uplakanog dječaka”.
U članku se spominjao par čija je kuća izgorjela, dok je reprodukcija slike navodno ostala gotovo netaknuta. Nakon toga počele su se pojavljivati i druge priče ljudi koji su tvrdili da su u požarima gubili gotovo sve, dok je upravo ta slika ostajala sačuvan
Posebno je odjeknula tvrdnja jednog vatrogasca koji je navodno tijekom intervencija na više požarišta primijetio isti motiv – uništen interijer, ali sačuvanu sliku uplakanog dječaka. Takve su priče ubrzo postale savršen materijal za urbane legende, pa su se počele širiti tvrdnje da je duh dječaka “zarobljen” u slici te da njegove suze štite platno od vatre.
Priča se širila Europom
Legenda se dodatno hranila pričama o požarima u kućama, stanovima i ugostiteljskim objektima u kojima se navodno nalazila ista reprodukcija. U jednom slučaju govorilo se o kući koja je izgorjela nekoliko mjeseci nakon kupnje slike, u drugom o pizzeriji koju je progutala vatra, dok je portret navodno ostao sačuvan.
Širile su se i priče o ljudima koji su pokušali spaliti sliku, nakon čega su ih navodno zadesile nesreće.
Sve je to dodatno učvrstilo reputaciju portreta kao jednog od najpoznatijih “ukletih” predmeta moderne pop-kulture.
Ipak, istraživanja su ponudila puno manje misteriozno objašnjenje
Kasniji pokušaji provjere priče pokazali su da mnogi detalji urbane legende vjerojatno nisu bili istiniti.
Istraživački novinar David Clarke detaljnije je proučavao slučaj te zaključio da nema pouzdanih dokaza za priču o dječaku koji je ostao bez roditelja u požaru. Prema njegovim nalazima, dječak s portreta nije bio siroče s tragičnom pozadinom, nego model kojeg je slikar angažirao. Ni tvrdnje o natprirodnoj otpornosti slike na vatru nisu dobile čvrstu potvrdu.
Jedno od jednostavnijih objašnjenja zašto su neke reprodukcije mogle preživjeti požare bilo je povezano s materijalima na kojima su tiskane i zaštitnim premazima, koji su ih mogli učiniti otpornijima od ostalih predmeta u prostoriji. Unatoč svemu, legenda je preživjela desetljećima. Za brojne ljude s prostora bivše Jugoslavije “uplakani dječak” zato danas nije samo stara reprodukcija s bakinog zida, nego i podsjetnik na jednu od najpoznatijih urbanih legendi koja se širila generacijama.