"Nije to bila priča koju su Slavonci izmislili iz nostalgije. Slavonija je doista nekad hranila pola Europe. Kad bi se krajem 19. i početkom 20. stoljeća pogledalo prema istoku Hrvatske, vidjela bi se nepregledna polja žita, kukuruza i zobi. Zemlja je bila teška, masna, crna – takva da se plug znao zalijepiti, ali je davala rod kakav se rijetko gdje mogao dobiti. Nije slučajno da su austrougarske vlasti Slavoniju zvale žitnicom Monarhije", dio je sa stranice "Hrvatski krški pašnjaci" koji pokazuje koliko je nekad bila bogata i snažna ova regija. Međutim, Slavoniji se, umjesto da joj se dopusti odlučivati o vlastitom razvoju, uglavnom nametalo prilagođavanje, što je stvorilo dugoročne probleme. Dolaskom u Europsku uniju mnogi su trbuhom za kruhom krenuli prema Njemačkoj, Austriji i Irskoj, no ovih dana vidljivi su i novi pozitivni pomaci. Naime, Slavonija i Baranja još su jednom potvrdile svoj snažan uzlet na hrvatskoj gastronomskoj karti, i to na najrelevantnijoj adresi – na gala večeri i predstavljanju novog izdanja prestižnog vodiča Gault&Millau za 2026. godinu. Osječko-baranjska županija ostvarila je izniman uspjeh, osvojivši čak dvije od ukupno devet dodijeljenih nagrada, a jedan se ruralni restoran našao u najprestižnijem društvu, što potvrđuje da se kvaliteta uvijek prepoznaje i cijeni.
Veze oblikovale generacije
Sve to na globalnoj sceni djeluje kao podsjetnik na neka teška vremena iz povijesti, kada je netko morao hraniti čitave regije, države, pa i Europu. Kako kaže pjesma Mate Bulića, spas je bila Slavonija. "Kad pričamo o Slavoniji i Hercegovcima, uvijek se prisjetim priče svog djeda Marka i života o kojem mi je pričao, o vremenima kada nije bilo lako", kaže za Večernji list Anica Debelić, koja je te priče slušala još u mladosti. Posebno mjesto u tim sjećanjima zauzima fra Didak Buntić, poznat kao "hercegovački Mojsije" i "otac sirotinje", koji je prije više od stotinu godina odveo djecu iz Hercegovine u slavonske ravnice. "Djed Marko pričao je da je u njegovo vrijeme bilo potpuno normalno vidjeti kolone djece iz Hercegovine kako putuju prema istoku, prema Slavoniji, gdje će pronaći hranu i školu. Bilo je to vrijeme kad je Hercegovina bila sušna, kamenita i siromašna, a Slavonija – široke ravnice, bogata plodnom zemljom – nudila je spas", prisjeća se Anica. Upravo zbog tih povijesnih okolnosti brojna hercegovačka prezimena i danas su prisutna u Slavoniji, gdje su mnogi ostali, zasnovali obitelji i postali dio lokalne zajednice.
Slavonija kao trajni oslonac
"Fra Didak Buntić bio je čovjek koji je sve to organizirao s nevjerojatnom brigom. Nije to bila samo selidba; vodio je računa o djeci, znao kome će ih povjeriti, tko će ih školovati i hraniti. Ljudi iz Slavonije primali su ih otvorena srca jer su znali da pomažu cijelom narodu, a ne samo pojedincima. Smatrali su da njihova zemlja ima odgovornost hraniti i obrazovati druge, da svi zajedno rade za budućnost", prisjeća se Anica riječi svoga djeda. Danas Slavonija više nije "žitnica" kakva je nekoć bila, ali njezino značenje i dalje je snažno. Priče o plodnoj zemlji, o povezanosti Hercegovine i Slavonije te o solidarnosti među ljudima i dalje žive. Svaki prolazak kroz ta sela i gradove budi osjećaj povezanosti s generacijama koje su gradile zajedničku budućnost. U vremenu kada hrana ponovno postaje globalno pitanje, pogled se opet okreće prema Slavoniji – hoće li i ovaj put njezini ljudi podnijeti teret za dobrobit drugih, pitanje je na koje će odgovor dati vrijeme.