Želite li od Samobora do Zaprešića doći autocestom, prijeći ćete put od oko 31 kilometar. Ako se, pak, odlučite na put preko Podsusedskog mosta, udaljenost između ta dva grada je oko 27 kilometara. No, ako svoje putovanje želite "začiniti" nesvakidašnjim prelaskom preko Save, udaljenost između Samobora i Zaprešića iznosi tek 11 kilometara. I upravo to omogućuje skela u Medsavama, koja ljude prevozi preko rijeke još od Drugog svjetskog rata, točnije od 1940-ih godina, govori skelar Ivan Vrančić, donosi Index.
Cijela vožnja traje od dvije do pet minuta, no to uvelike ovisi o vodostaju - kada je viši, dakle, vožnja skelom traje i kraće. Na raspolaganju je svakoga radnoga dana od 6 do 18 sati, vikendom i blagdanima od 7, i to za simboličnu cijenu, a ne vozi jedino kada je vodostaj Save previsok.
"U jednoj vožnji možemo prevesti maksimalno šest vozila s putnicima. Registrirani smo na nepunih 12 tona, iako je stvarna nosivost veća, preko 25 tona, ali smo ograničeni brojem vozila. Ako vozimo pješake, maksimalno je dopušteno 50 putnika, iako fizički može stati i više, no pazimo na njihovu sigurnost!", objašnjava Vrančić za Index.
Ovo prijevozno sredstvo, govori skelar, najlakše je opisati kao riječnu skelu bez pogona. One, naime, ne ide ni uzvodno ni nizvodno, nego stalno ostaje na jednoj poziciji, ide lijevo-desno i spaja dvije obale.
"Funkcionira vrlo jednostavno, na principu fizike. Zakrenuta je pod određenim kutom s pomoću kormila, voda koja nailazi udara u bokove i gura je preko rijeke. Sajla gore drži skelu da ne ode ni uzvodno ni nizvodno. Kada idemo u drugom smjeru, samo zakrenemo kormilo na drugu stranu. To je kompletni upravljački sustav. Može se reći da vozimo i na ‘autopilotu’, samo nema kočnice", dodaje.
Skelom, inače, upravlja pet obitelji Vrančić, čiji su djedovi i napravili prvu verziju. Današnja postava, uz našega sugovornika, već je četvrta generacija, a uskoro će je naslijediti i njihova djeca. A da bi uopće i mogli obavljati posao skelara, zanimanja koje je danas zaštićeno kao nematerijalno kulturno dobro, potrebno je i polaganje potrebnih uvjeta i dozvola.
Svoju "vozačku" za skelu čeka i Ivanov sin Stjepan, koji je već duboko u tom poslu. "Posao skelara je i naporan i zabavan, ovisno o vremenu. Ako je kiša, bude naporno i voda nas zeza, a ako je lijepo vrijeme, može biti stvarno ugodno", priča.
"Ovo sam naslijedio od oca. Već posljednjih deset godina samostalno vozim, znači negdje od svoje 14. godine. Kao klinac sam dolazio na skelu i polako učio posao. Ovo nam, dakako, nije primarni posao, nego ga radimo uz druge poslove, ali uspijevamo sve uskladiti", zaključuje Stjepan Vrančić.
"U početku je skela služila za poljoprivredu, za pristup zemljištu na drugoj obali i prijevoz stoke. Kasnije se, s razvojem prometa, počela koristiti i za prijevoz ljudi i vozila. Do kraja 80-ih godina bila je isključivo za naše potrebe i potrebe lokalnih ljudi", govori također Ivan Vrančić.
Danas je skela pak neizostavan dio svakodnevice lokalaca. U prosjeku se dnevno preveze najmanje 50 vozila, a nerijetko i znatno više. U jednom poslijepodnevu, kada je došlo do prometne nesreće na Podsusedskom mostu, skelari su prevezli i do 500 automobila, što je vjerojatno, kazuje Vrančić, i rekord. Skela pritom dnevno prijeđe i minimalno deset kilometara lijevo-desno između dviju obala.
Onuda prolaze i biciklisti jer je to dio popularne rute dugačke oko 40 kilometara između Slovenije i Hrvatske. Vikendom često imaju i više biciklista nego automobila, što dodatno potvrđuje koliko je ovaj prijelaz važan i izvan svakodnevnih migracija.
A da je skela ondje još od Drugog svjetskog rata potvrđuje i staro sidro koje se nalazi na tom prijevoznom sredstvu. "Krajem rata, 1944. godine, stari Podsusedski most bio je bombardiran i oštećen, a njemačka se vojska tada povlačila iz Zagreba.
Da bi mogli izaći na zapadni dio grada, morali su nekako prijeći rijeku. Tada je došla zapovijed njemačke vojske da naši djedovi dopreme skelu u Podsused kako bi se oni mogli njome koristiti. I tako je ondje bila jedno određeno vrijeme", prepričava skelar.
Nijemci su njome prevozili kamione i opremu, a kada im više nije trebala, Vrančići su skelu, koja je težila oko 18 tona, sami dovukli natrag. Inače, skelu u Medsavama mnogi bi mogli prepoznati i s malih ekrana jer su se ondje snimali kadrovi za filmova "Kuda idu divlje svinje", zatim "Smogovaca", "Vjetrova rata" i brojnih drugih.
A što će biti sa skelom ako se na tom području izgradi most? Naime, o tome se priča još od 60-ih godina prošlog stoljeća. Projekt, vrijedan oko 100 milijuna eura, i dalje je u fazi pripreme i rješavanja dokumentacije te imovinsko-pravnih odnosa. Njegova realizacija trebala bi rasteretiti promet i olakšati svakodnevicu stanovnicima Samobora, Zaprešića i Svete Nedelje.
"Skele će uvijek biti, bez obzira na izgradnju mosta i svega ostaloga", poručuje Ivan Vrančić.