Godinama je gospodarski egzodus bio jednosmjerna ulica koja je iz hercegovačkog krša vodila prema uređenim, bogatim zemljama zapadne Europe, gdje su obećane plaće i prividni sjaj nudili rješenje za sve životne probleme. Međutim, u posljednje vrijeme kotač povijesti polako mijenja smjer. Sve je veći broj onih koji nakon godina, pa i desetljeća provedenih u inozemstvu, donose radikalnu odluku – spakirati kovčege, napustiti uređene sustave i vratiti se kući. Što je to što ljude tjera natrag u Hercegovinu, zemlju iz koje se nekada bježalo? Jesu li u pitanju samo nostalgija i čežnja za rodnim krajem ili je život na Zapadu postao pretežak teret za pojedinca i obitelj? Odgovore na ova pitanja potražili smo u razgovoru sa supružnicima Ružicom i Danijelom, koji su svoj mirni životni i poslovni kutak, nakon godina mukotrpnog rada u Švicarskoj, odlučili ponovno izgraditi kući.
Rad od zore do mraka
"Puno me ljudi pita zašto sam se vratila iz Švicarske, a ja im uvijek kažem – otiđi i probaj. Da ovdje živimo onako kako živimo tamo, imali bismo puno više. Radi od zore do mraka, bez kava, bez druženja, bez ručkova i večera, iziđi samo nedjeljom na kavu, pa vidi koliko ti na kraju ostane u džepu", započinje Ružica, naglašavajući kako javnost često ima potpuno iskrivljenu sliku o tome kako izgleda svakodnevica izvan granica domovine. Zarada je tamo, kaže, neosporno odlična, ali cijena koja se plaća u obliku osobnih odricanja za mnoge postaje previsoka. Prema njezinom viđenju, kvaliteta života u Bosni i Hercegovini, unatoč nižim primanjima, neusporedivo je bolja. "Ljudi i ovdje rade, ali opet imaju vremena ispijati kave, družiti se, nose markiranu robu, idu na manikure, pedikure i frizure. U Švicarskoj to nećete vidjeti, a ako vidite nekoga tko je sređen ili nosi markirano, odmah znate da je naš", iskrena je Ružica, dodajući kako se u Hercegovini živi znatno opuštenije. S njezinim riječima slaže se i suprug Danijel, koji ističe da je presudnu ulogu u donošenju odluke o povratku odigrala želja za obitelji i mirnijim tempom života. On smatra da u Hercegovini svatko tko ima jasnu viziju, volju za radom i želju za investiranjem može pokrenuti vlastiti posao i sasvim pristojno živjeti. U inozemstvu je, tvrdi, stvarnost potpuno drukčija i iscrpljujuća. "Na povratak nas je motiviralo to što ovdje ljudi koji žele raditi i otvoriti nešto svoje mogu lijepo živjeti. Drugi veliki razlog bila je obitelj. Tamo preko dana jednostavno nemaš vremena, stalno si iscrpljen i izmoren. Najveća želja bila nam je okupiti obitelj na jednom mjestu. Rad vani je fizički iznimno težak. Puno naših ljudi na kraju ostane bez zdravlja. Zarade mirovinu, ali se vrate ovamo pa tu mirovinu potroše na lijekove." Osim narušenog zdravlja, Danijelu je u Švicarskoj najviše nedostajalo društvo i socijalni život, koji je tamo organiziran na potpuno drukčijim temeljima. Iako u Švicarskoj postoji velika hrvatska zajednica – poput franjevačke misije u kojoj su bili aktivni i koja okuplja oko 140 obitelji – ta se druženja svode isključivo na vikende. Privatne, spontane kave s prijateljima tijekom tjedna tamo su, kaže, nepoznat pojam. Nedostajale su mu i sitnice koje čine dom, poput autentičnih domaćih specijaliteta i okusa na koje je navikao, a koje je u tuđini nemoguće vjerno reproducirati.
"Ne želim živjeti kao rob"
Švicarska se u pričama često opisuje kao zemlja snova, no Ružica napominje kako je stvarnost mnogo hladnija. Priznaje da se nikada nije uspjela uklopiti u mentalitet u kojem je čovjek sveden isključivo na radnu snagu, s minimalno vremena za sebe. "Ljudi su dosta hladni i bezosjećajni, a posao je vrlo zahtjevan. Radila sam od 5 do 17.30 i gotovo da nisam imala vremena za predah. Osim toga, tamo se često razlikuju plaće ljudi ovisno o nacionalnosti, iako svi radimo pod istim uvjetima, a to mi je stvarno smetalo. Porezi su visoki, stanovi skupi i kada sve platiš, ne ostane ti puno. U Hercegovini je drugačije, bez obzira na stres na poslu i niske plaće, barem ne radiš kao rob i imaš svoje radno vrijeme", objašnjava Ružica. Za nju je povratak bio i golem poslovni rizik jer je željela pokrenuti vlastiti biznis. Danas, kada je u tome uspjela, ponosno ističe da ne žali ni za čim. Svjesna je da mnogi naši ljudi ostaju gore isključivo zbog sigurnosti njemačkih ili švicarskih mirovina, no njezina je životna filozofija drukčija: "Tamo rade cijelu godinu da bi došli ovdje i na more, a kada potroše to što su uštedjeli, opet se vraćaju u istu kolotečinu. Moj moto je da želim živjeti sada, a hoću li dočekati mirovinu, to nitko ne zna. Bit će kako Bog da. Tko hoće raditi, može zaraditi i ovdje i imati mirniji život." Unatoč nesavršenostima sustava, Ružica i Danijel na kraju podvlače crtu s osmijehom. Složni su u tome da povratak kući, obiteljska kohezija i mir koji su pronašli pod hercegovačkim nebom nemaju cijenu. To je, zaključuju, zadovoljstvo koje švicarski franak ne može kupiti.