Liječnik, političar i pjesnik. To je dr. Jure Burić (74), markantna figura s početka devedesetih godina i jedan od aktivnih sudionika obrane ovih prostora u Domovinskom ratu i stvaranja hrvatske države. Jedan je od najaktivnijih sudionika Hrvatskog proljeća. Početkom Domovinskog rata u BiH prva kuća koju su agresorske snage tzv. JNA zapalile u Ravnom bila je Burićeva kuća. Prvi je župan Dubrovačko-neretvanske županije i bivši saborski zastupnik. Danas se bavi pjesništvom, a odlaskom u mirovinu posvetio se prirodnom načinu života u svom rodnom kraju, u koji se vratio 2002. godine. Proizvodi liniju prirodne kozmetike bez umjetnih boja i konzervansa “Aroma Antika”, koja se radi po njegovim recepturama. Doktor Burić u intervjuu za Večernji list BiH govori o politici, ali i o medicini i poeziji. Zanimljive opservacije dao nam je o koronavirusu, kao i savjete za dug i zdrav život. Razgovor s doktorom Burićem oplemenio nas je i obogatio jer on je čovjek iznimne biografije i velikog životnog i profesionalnog iskustva od kojega možete puno toga naučiti i doznati.
Gospodine Burić, nedavno ste nazočili ustoličenju novoga biskupa Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije Petra Palića u Mostaru. Zanimljivo je da je Palić drugi biskup u Hercegovini na čijem ste ustoličenju bili te četvrti kojeg ste osobno poznavali. Kakav je bio vaš odnos s našim biskupima i po čemu ćete ih najviše pamtiti?
Tako je! Nazočio sam ustoličenju novog mostarsko-duvanjskog i trebinjsko-mrkanskog biskupa msr. Petra Palića. Taj dan pobudio je u meni lijepa sjećanja na činjenicu da je to četvrti biskup ove biskupije kojega dobro poznajem. Prvi je naš dobri biskup Čulo, koji me je krizmao u Ravnom i kojega sam tom prigodom uime krizmanika pozdravio jednom lijepom pjesmicom. Od svih stihova ispod cvjetnog slavoluka pred ravanjskom crkvom samo mi je posljednja rečenica u pameti: “Preuzvišeni, dobro nam došli”! Drugi biskup je blagopokojni msr. Pavao Žanić. On je pak bio moj pacijent jer mu je nakon operativnog zahvata na glasiljkama moj učitelj i prijatelj akademik prof. dr. Ivo Padovan preporučio da ne mora više dolaziti na kontrolne preglede u Zagreb već kod mene u Dubrovnik. Bila je to čast i moj ponos biti njegovim liječnikom. Preglede bismo učinili u našoj audiološkoj ambulanti gdje bismo bili sami i u miru mogli progovoriti po koju riječ. Jedne zgode nakon pregleda biskup Žanić me upit: “Kako je, Jure, tvoja brojna obitelj?”. “Dobro, biskupe, hvala dragom Bogu” pa kucnuh o stol ispred sebe! “Što to radiš”, priupita. “Biskupe, radim gluposti i neću više nikad!” “I bilo bi dobro, pa kud kuckaš u to drvo kad si već rekao hvala Bogu, kao da je drvo jače i od Boga važnije.” “Tako je, biskupe, i ne samo da to neću više nikada učiniti, već ću i druge upozoravati kad tu glupost preda mnom naprave. I upozoravam, nadam se s uspjehom, kao i sad dok to prenosim vama. Treći biskup msr. Ratko Perić moj je dragi prijatelj i čovjek kojeg izuzetno cijenim, poštujući njegov intelektualni ego toliko da s punim pravom mogu ustvrditi kako je, od danas živućih Božjih sluga, po mom mišljenju, drugi na svijetu, odmah nakon svetog oca Benedikta XVI. Njegovi govori - uvjerljivi i argumentirani, izgovoreni nevjerojatnim govorničkim umijećem, ostat će upamćeni i kod nas laika i kod crkvenih dostojnika. Njegovo poznavanje ne samo teologije već i brojnih drugih znanosti, koje je u svojim djelima opservirao, zapanjuje i oduševljava. Kad sam postao prvim županom dubrovačko-neretvanskim, prva čestitka u pisanom obliku bila je upravo njegova. Naravno da je čuvam! On je, zapravo, gotovo pa moja generacija. Samo je dvije godine stariji od mene, a starija oba brata poprilično su stara. U vrijeme kad je moja obitelj prolazila teške dane nakon smrti našeg djeteta, našeg rajnog Krunoslava, došao je u naš dom donoseći mojoj supruzi, djeci i meni duševni mir i kršćansku nadu. Da, to je moje peto dijete koje uvijek ubrajam kad me pitaju koliko djece imam. On mi je od sve moje djece i najvažniji i najdraži jer, kako uvijek govorim djeci, on je naš čuvar i zaštitnik na nebu. Tada još nije bio biskup. Bio je rektor Hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, a mi, kao obitelj, nakon nekoliko godina njegovi gosti punih pet nezaboravnih rimskih dana. Naravno da sam bio na njegovu ustoličenju u Neumu, kao i na ovome dok je svoj pastirski štap predavao mom prijatelju i mom “četvrtom biskupu” msr. Petru Paliću. Novog biskupa dobro poznajem još iz dana dok je bio tajnik danas nadbiskupa zadarskog msr. Želimira Puljića u Dubrovniku. Već tada sam zapazio da će to biti jednog dana svećenik kojem se “smiješi biskupska mitra”, kao što i danas osjećam kako je blizu i “šeširić”, a onda jednog dana, Božjom voljom i providnošću, i “bijela kapica” u Vatikanu! A zašto i ne - bilo bi lijepo čuti: “Od Petra do Petra”! Nikad nisam došao u biskupski ordinarijat, a da ga nisam našao nad knjigom. A dolazio sam puno, puno puta. Znao bih mu reći: “Prika moj, što, bolan, toliko u te knjige buljiš, taman ćeš oćoraviti”. Samo bi se moj Prika nasmijao i nakon razgovora opet u svoje knjige zadubio dok ga biskup ne bi pozvao na zajedničku večeru. Naravno da sam pratio uživo i njegovo ustoličenje na Hvaru, a za ova buduća ne znam hoće li biti “uživo” ili na “Božjem ekranu”!
Živimo u izvanrednim okolnostima prouzročenim koronavirusom. Kako vi kao iskusni liječnik otorinolaringolog gledate na ovaj virus i imate li možda neku preporuku za naše čitatelje kako se ponašati u ovim vremenima?
Korona je naš usud! Kakav i čijom “zaslugom”, ne znam. Ali da je planetarni problem, valjda je svima jasno. Isto tako, poprilično je jasno da je to umjetno stvoren virus. Umjetno u smislu da je na potpuno prirodni COVID-19 ljudskom rukom “ubačena” sekvenca AIDS-a, odnosno side. To ne tvrdim ja, to govori nositelj Nobelove nagrade za medicinu, koji je s još jednom znanstvenicom tu nagradu podijelio, i to upravo za otkriće virusa AIDS-a. S kakvim posljedicama, to još nitko ne zna. Prema tome, za očekivati je da se taj neprirodni virus neprirodno i ponaša. Idemo zajedno o tome ponašanju malo razmišljati. Kao i svaki drugi virus, tako i ovaj ima neku temperaturu na kojoj nestaje. Za ostale znamo da im je kod šezdeset i više stupnjeva teško preživjeti. Koliko treba ovom, nitko ili ne zna ili zna, a neće reći. Dalje, postoji neko vrijeme koje je potrebno da se virus namnoži nakon što se dočepao naše sluznice (usta, nosa ili oka) i uđe u stanicu. Koje je to vrijeme isto ne znamo ili znamo, a šutimo. Pitao sam to znanstvenike javno, pitam ih to i sada! Zašto je to važno? Pa važno je iz razloga one moje preporuke za inhalacijama, koje vjerojatno nikome neće odnemoći i nikoga neće osiromašiti, jer šaka soli nije skupa, a vrijeska su puna brda - besplatno. Ako je temperatura 60 i više stupnjeva za virus smrtonosna, pa evo je. Vodena para jamačno je “vruća” od toga, a ako je potrebno vrijeme za ulazak u stanicu dulje od osam ili 12 sati, eto prilike tome zlu stati na kraj. Po mom mišljenju, barem dva puta dnevno ili odmah nakon sumnjivog kontakta inhalacija vrućom vodenom parom, koju možemo izravno tim činom dovesti na ove svih triju sluznica, može biti od pomoći. Vrijesak je sam po sebi izvrstan “pomoćnik” dišnoga sustava. Pokušajte to napraviti pred spavanje, bez obzira na koronu, i osjetit će te blagodat prirode. Ima tu puno nejasnoća. I sama struka je nedorečena, a tu se onda stvaraju uvjeti za kojekakve manipulacije i sumnjive “rabote” čijim sudionikom nikako ne bih želio biti. Poštujem oficijelnu medicinu, ali i prirodi vjerujem. A koliko će te vi vjerovati meni, e to ne znam!
Kad se spomene vaše ime, prvo što nam padne na naum je mjesto Ravno, koje je prvo stradalo u Domovinskom ratu u BiH. Ravno je simbol početka rata i stradanja Hrvata, premda su neki plesali kolo dok je Ravno gorjelo. Možete li se, barem nakratko, prisjetiti te 1991. godine jer je vaša kuća bila prva na meti srpsko-crnogorskog agresora?
Da, rat u BiH počeo je na mojoj kući. Prva je opljačkana i ritualno spaljenja. Eno je i dan-danas onakve kakva je bila 1. listopada 1991. Doduše, vaši kolege “novinari” odavna su je obnovili i bogato namjestili. Nedavno smo je počeli obnavljati. Jedina radna snaga na njoj su moj brat i moja nevjesta. Vjerujete li da će je sami svojim rukama obnoviti? Ja vjerujem! A nije mala! Poslat ću vam kao dokaz i fotografiju! Bila su to teška i zla vremena. Jedno jutro ratni dubrovački gradonačelnik, moj prijatelj Pero Poljanjić, oprezno mi pristupi i priupita: “Smiješ li vidjeti svoju spaljenu kuću u Ravnom, evo je u novinama (Crnogorska Po(bjeda)- moja ‘dorada’)”. “Samo ti meni, prika moj, pokaži, imam ja snage za to.” Promisli o onima koji su poginuli, a “Dom za Domovinu” uvijek ću rado dati. Zamisli da je ona jedina ostala netaknuta, e to bi bila sramota! Ravno je za samo par dana (nakon što su od generala Daidže na Čepikućana dobili po repu) doživjelo istu sudbinu. Sve su kuće spaljene i porušene. Banda je pjevala: “Sva se sela malo nakrivila, selo Ravno stoji vodoravno. Tada sam im poručio: “Ravno neće ostati ravno”. I nije.
Svoje umirovljeničke dane provodite u svome rodnom mjestu. Kako vam se danas čini Ravno, može li postati mjesto poželjnog življenja?
Vrijedne ruke i pametna politika, i onih čelnih ljudi u ratu i ovih danas u miru, učinili su da će Ravno jednoga dana biti poželjno mjesto življenja. Možete li zamisliti: na samo deset kilometara zračne linije od najčišćeg mora na svijetu (Jacques Cousteau) do najplodnije zemlje Popova polja kroz koju protječe najveća ponornica na svijetu Trebišnjica. Samo u jednom trenutku između ova dva raja može biti pakao! Samo ćete vidjeti kakva lijepa budućnost čeka Ravno i moje Ravnjane! Znate li da je između dvaju svjetskih ratova cijena četvornog metra zemljišta u Ravnom bila mnogo skuplja od one u Dubrovniku. Moj pokojni djed Jura za jedno zemljište “iskeširao” je ondašnjih 100.000 dinara, a to je bilo stotinu volova. Za taj novac mogao je u Lapadu (Dubrovnik) kupiti vilu s ribnjakom. A on u Ravno! Neka je, i ja bih! Opet će doći takva vremena, samo truda, rada i strpljenja i, uz Božju pomoć, uspjeh neće izostati. Još kad nam blizu Ravnog prođe autocesta, pa kad vam od Ravnog do “kave na Stradunu” bude potrebno 15-20 minuta, e tog trenutka sve se mijenja i moći će se izgovoriti: “Hoc errat in votus” - “Da, uistinu to bijaše u snovima”!
U prijelomnim godinama za Hrvatsku i hrvatski narod uopće igrali ste važnu ulogu, bili ste župan dubrovačko-neretvanski, kasnije i saborski zastupnik. Kada se osvrnete unatrag, jeste li ponosni na svoju ulogu u stvaranju Hrvatske i općenito političku karijeru?
Bilo je to vrijeme prkosa i ponosa. Vrijeme u kojemu imaš prigodu biti čovjek ili fukara. Nadam se da sam, kao i mnogi drugi u tom napaćenom gradu i narodu uz sve hrvatske branitelje, ostao čovjekom. Dobio sam povjerenje od samog predsjednika Tuđmana i moga prijatelja premijera Valentića, koje nisam želio prokockati i nisam. Odlazio sam i u moju Hercegovinu kod predsjednika Mate Bobana po pomoć koja, naravno, nije izostala - i u ljudstvu i u naoružanju. Odlazio i predsjedniku Tuđmanu tražeći od njega da u Dubrovnik pošalje svoje ministre, i to iz dvaju razloga. Jedan je da se pregovori s JNA podignu na razinu Vlade RH i drugi, puno važniji, da narod osjeti kako ga Tuđman nije zaboravio. I uspjelo mi je pred sam “Dan D”, 6. prosinca, kad je Dubrovnik najžešće napadnut i razoren (poglavito stara gradska jezgra), dovesti tri ministra Vlade RH (Rudolfa, Kristu i Cifrića). Ostalo se manje-više zna, a vi nemate ni vremena ni dovoljno prostora za sve to zabilježiti!
Hrvatski narod u BiH platio je visoku cijenu hrvatske neovisnosti, a i danas je u nezavidnom položaju. Što je potrebno da bi se poboljšao položaj Hrvata u BiH kako bi ostali na svojim ognjištima?
Hrvati u BiH moja su mora i moj usud. Zamislite, od nekada većinskog naroda hrvatskih vladara “Bosne ponosne” doći u situaciju borbe za ravnopravnost pred “dotepencima” koji te guraju u nacionalnu manjinu. Vjerujem da ćemo imati dovoljno političke mudrosti i hrabrosti, koje nam nije nikada manjkalo (i koju bih preporučio ne provjeravati i ne provocirati je), izboriti se za prava svoga naroda koji je, uz sve navedeno, i izuzetno vrijedan, razborit i pametan. Uz Božju pomoć i onih koji vode Crkvu i državu, budućnost je lijepa i izvjesna. Samo se ne smijemo među sebom dijeliti i druge i drugačije mrziti!
Otac ste petero djece, koje ste izveli na pravi put i danas su ugledne ličnosti. Što biste poručili mladim bračnim parovima koji pod pritiskom svakodnevice još razmišljaju o potomstvu?
Moja djeca moj su ponos. Od moga prvijenca Božidara Domagoja, već poznatog tvorca TV serijala - od “Tajnovitog srednjeg vijeka”, ludih “Rimskih careva”, “Hrvatskih kraljeva”, “Republike” do najnovijih “Uskoka”, koji je naš ponos i naša radost, do moje Jelene - stomatologinje u Zagrebu koju njezini pacijenti obožavaju, djeca poglavito, a oni u Dubrovniku za njom žale, moga Stjepka koji je krenuo mojim stopama, ne onim u medicini i politici (povjesničar je) već po djeci, već ih je, hvala Bogu, troje, a Borna, najmlađi, rođen je baš kad i ja na Gospu od Zdravlja, ali 72 godine kasnije! I moje Krunoslave, za koju ne bi mjesta ni u mojoj Hercegovini ni u Hrvatskoj, pa sa svojim mužem nakon dvije godine čekanja ode u Dansku, gdje danas radi i živi, naravno, ne u svojem poslu povjesničara umjetnosti i arheologije već nekom posve drugom, ali dobro plaćenom! Bez obzira na životne uvjete, okolinu, politiku, obilje ili neimaštinu, svaki od vas mladih ima mogućnost postati bogat i sretan, samo ako se odluči okružiti, uz dobrog životnog partnera, djecom, puno djece, što ih budu imali više, bit će i sretniji i bogatiji. Već dugo godina predavač sam po crkvama za mladost koja kani sklopiti brak. Tamo ih učim o vrijednosti poštivanja života od samog začetka pa do prirodne smrti. S kolikim uspjehom, ne znam, ali mi se ponekad jave i zahvale. Valjda sam onda bio u pravu! Mojoj supruzi i meni naši su do sada podarili sedmero divne unučadi, pet dečki i dvije dame. Bogu dragom hvala! I uz naše divne dvije nevjeste i dva divna zeta, mi smo, hvala Bogu, zadovoljna i sretna obitelj!
Osim medicinom, danas se bavite i pjesništvom. Sudionik ste književne manifestacije “Grgurovi hukovi”. Odakle tolika ljubav prema poeziji i književnosti uopće?
Oduvijek sam volio pročitati lijepe stihove. Tin Ujević, Sergej Jesenjin, Antun Branko Šimić, Dobriša Cesarić... i da ih ne nabrajam, moj su melem za lijep dan i miran san. Odavno sam ja bilježio neke stihove, pa ih je rat u Ravnom odnio s mojoj rodnom kućom, a onda su mi se prije nekoliko godina “upalile lampice” i pišem li pišem o svemu i svačemu. Imam osjećaj da bih mogao napisati u jednome dahu i danu puno toga. Naravno, ima tu svega, i onoga što vrijedi i onoga što ne vrijedi. Nadam se da ću uskoro uspjeti objaviti koju stotinu ozbiljnih i onih meni najdražih dječjih priča i pjesama. Stih je najbolji jer se s malo riječi može puno kazati, a koliko uspješno, “bumo vidili” - ovo “bumo” je samo da bih vam dao do znanja da je napisano i nekoliko kajkavskih, na meni dragom kajkavskom jeziku.
Proizvodite i liniju prirodne kozmetike bez umjetnih boja i konzervansa “Aroma Antika”. Kome ih preporučujete i gdje se mogu nabaviti?
Kozmetika se rodila sama od sebe. Kad sam se vratio u moje Ravno i imao vremena napretek, padne mi na pamet činjenica kako je moj pokojni dida Jura između dvaju svjetskih ratova otkupljivao kadulju i sve to izvozio u Italiju. Bio je to unosan posao od kojeg smo se obogatili, da bi rat sve odnio. Hvala Bogu, glave su ostale, opet smo stvarali i obogatili se, ali ne lopovlukom i muljažama već sve svojim rukama. Ja sam kao učenik, student i liječnik radio u našim gostionicama u Ravnom i Slanom i nije mi bilo ni teško ni iz poniženja. Svaki pošteni rad čestit je i poželjan. Ni to blagostanje nije potrajalo. Ista kuća koja je u onome ratu upaljena zadnja, u ovome bi prva. Valjda je tako trebalo biti. Vratimo se mi na kadulju. Razmišljam ja - pa kad je moj djed izvozio vagone, što ne bih i ja torbe. I počnem sam smišljati meleme. Prvo onaj kod uboda komarca jer ih smisliti ne mogu, kao ni moja unučad. Pa onda jedan od kadulje za pubertetske bubuljice sjećajući se djedovih riječi (i to je bio okidač!): “Ako hoćeš imati čisto lice, umivaj se u kaduljinoj vodi”, što sam i činio. U mojih vršnjaka puno lice bubuljica, moje čisto k’o dječja guza! Onda je došao na red jedan melem sa smiljem, i to puno prije ove hercegovačke euforije kad se krčio duhan, a sadilo smilje. Očito nepromišljeno i suludo, zato je onako i završilo. Napravio sam izvrstan melem protiv bora na licu i vratu, a sada sam u ozbiljnim pregovorima s Nijemcima, pa ako uspijem, čut će se, a ako ne, čekat ću drugu priliku. Ali, dosta je bilo sa samohvalom. Hercegovina je prava pravcata Božja ljekarna. Na ovom kamenu rastu trave pomoćnice. Mišljenja sam da je Bog čovjeku u njegovu okruženju dao i hranu i lijek, samo hranu treba proizvesti, a lijek prepoznati. Ma što će meni kineska ili japanska gljiva kad ja imam moju kadulju, travu “Ivu”, majčinu dušicu, vrijesak, Gospinu travu, bejturan, neven...!!! Sve bolje od boljega! Pa hoćeš čaj, hoćeš ulje, hoćeš tinkturu - sve zdravo i ljekovito. A ako i svoju dobru lozovaču obogatiš ovim blagodatima, eto ti sreće!
Gospodine Burić, za kraj razgovora, molimo vas za savjet što bismo trebali pripaziti kod prehrane kako bismo izbjegli neželjene zdravstvene tegobe?
Što uopće znači zdrav život. Ništa više od onog kako su ljudi prije živjeli. Navrijeme lijegali, navrijeme ustajali. Radili, nakon rada se odmarali. Jeli prirodno, bez aditiva, pojačivača ukusa, kojekakvih konzervansa. Jeli umjereno, pili umjereno, živjeli dugo i bili, da ne bi ratova, sretni. Znate li da je raštika jedna od 10 najzdravijih namirnica na svijetu? Znade li da ćete u Americi “iskeširati” 60 i više dolara za kilogram? A o onim travama koje smo kao djeca “parali” po našim livadama da bismo nahranili svinje, da i ne govorim. Zdravije su se hranile naše svinje onda nego li mi danas. E, onda smo od takvih svinja jeli meso i što se sad čudite da su se na ovom kršu rađali kršni i pametni ljudi?! Šalu nastranu, kao liječnik i čovjek koji obožava prirodu mogu samo preporučiti: jedite prirodnu hranu umjereno i redovito, neka ona bude bogata grahoricama, povrćem, pa i mesom, više onim bijelim, ali ni crveno nemojte zaboraviti, ribom, i to ne onom skupom već običnom srdelom, pa bilo i onom u konzervi. Ne zaboravite ni naš najbolji med na svijetu i naše divno maslinovo ulje, a ni čašu (ali samo jednu, i to onu od najviše dva decilitra) dobrog crnog vina! Živjet ćete dugo i zdravo. A na koncu, evo vam moj recept, ali samo za jutro, onaj koji godinama koristim i, hvala dragom Bogu, dobro se osjećam. Dan mi počinje s dobrim gutljajem (oko dvadesetine litre - jedan mjesec jedna i pol litra) čistoga pravog maslinova ulja. Nakon toga dva decilitra jogurta u koji sam večer prije stavio tri čajne žlice cvjetnoga praha - polena. Treba odstajati barem šest sati u hladnjaku. Ujutro ga razmutiti i popiti, pa vam neće trebati ni kojekakvi prostamoli ili afričke šljive. Nakon tri tjedna napravite stanku od sedam dana pa onda dalje! Koliko? Ne znam, ja već 30 godina! Nakon toga popijte barem tri decilitra blendiranog voća. Imam moje smrznute kupine, borovnice i brusnice, moj prirodni i bez šećera sok od jabuke i sok od divljeg šipka (samo iscijeđen divlji šipak i zaleđen). Nakon toga tostiram kruh koji pečem od raži i pšenice, pa ga namažem maslinovim uljem i sjeckanim češnjem (bijelim lukom) uz dodatak čilija, ako vam ga želudac podnosi. Hoćete li tomu dodati jaje i komad slanine, odlučite sami, ja se s time češće počastim i, evo, Bogu hvala, živim do sada bez problema, a do kada, Bog zna. Na meni je držati se one u medicini, kao i one u kozmetici: PRIMUM NON NOCERE - PRVO NE ŠKODITI - ovo NOCERE s naglaskom na drugom slogu ako baš hoćete ispasti pametni!•