Svetkovine Svi sveti i Dušni dan za svakog vjernika kršćanina, katolika, nose poseban značaj uokviren kroz duboko ukorijenjeno poštovanje prema generacijama iza nas, onima čiji je mukotrpan rad i suočavanje s povijesnim izazovima i nedaćama u značajnoj mjeri oblikovao blagodati koje danas uživamo na ovozemaljskom svijetu.
Fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, u razgovoru za Večernji list osvrće se na značaj ovih dvaju blagdana, ističući snažnu poruku da su grobovi mjesta uspomene, ali za nas kršćane oni nisu mjesta konačnoga završetka ili beznađa.
Večernji list BiH: Za sve naše čitatelje, fra Zdravko, što slavimo 1., a što 2. studenoga?
Fra Zdravko Dadić: Blagdan Svi sveti, 1. studenoga, i Dušni dan, odnosno Spomen svih vjernih mrtvih, 2. studenoga, usko su povezani, ali nose različite, komplementarne poruke naše vjere.
Na blagdan Svi sveti slavimo ne samo one proslavljene i službeno kanonizirane svece kojih se spominjemo u kalendaru nego i sve ono nepregledno mnoštvo neznanih ljudi, naših majki, očeva, baka, djedova, braće, sestra, susjeda i prijatelja koji su svoj zemaljski put proživjeli u vjernosti, ljubavi i poštenju te su ostvarili puninu života u Božjoj blizini. To je blagdan radosti, nade i pobjede života jer nam poručuje da je svetost poziv upućen svakom čovjeku, a ne tek nekolicini odabranih. A Dušni dan nas poziva na tišinu, smirenje, molitvu i kršćansku solidarnost s onima koji su usnuli u nadi uskrsnuća, a čije čišćenje i put prema potpunom susretu s Bogom potpomažemo svojom molitvom, liturgijom i djelima ljubavi. Dok na Sve svete upiremo pogled u nebo i slavu Božju, na Dušni dan silazimo u tišinu naših grobalja, palimo svijeće i molimo za naše pokojne, svjesni uske povezanosti zemaljske i nebeske Crkve.
Večernji list BiH: Po onome što vidimo, ovih nas dana uhvati neka snažnija nostalgija, kao i općenito u blagdanskim danima kada se sjećamo naših dragih pokojnika, čije grobove posjećujemo. Kojim riječima ohrabriti vjernike u ovim danima?
Fra Zdravko Dadić: Nostalgija i tuga koje osjećamo dok stojimo uz grobove svojih najmilijih potpuno su ljudske i prirodne. I sam je Isus zaplakao na grobu svoga prijatelja Lazara. Grobovi su mjesta uspomene, ali za nas kršćane oni nisu mjesta konačnoga završetka ili beznađa.
Vjernike u ovim danima želim ohrabriti porukom da naša ljubav prema pokojnicima ne prestaje njihovom fizičkom smrću niti njihova ljubav prema nama nestaje. Svaka zapaljena svijeća i svaki cvijet na grobu simboli su vjere da je pobjednik nad smrću Isus Krist. Smrt nema posljednju riječ. Kad dođemo na groblja, nemojmo dopustiti da nas preplavi samo gorčina gubitka. Neka nas obuzme zahvalnost za sve što su ti ljudi utkali u naše živote, za njihovu ljubav, žrtvu i vjeru. Kršćanska nostalgija nije očaj, nego čežnja ispunjena nadom da ćemo se ponovno susresti u Očevu domu.
Večernji list BiH: Nažalost, vidimo i da pojedinci od blagdana prave nešto što nije nama svojstveno. Primjer je Halloween. Kako gledate na takve pojave?
Fra Zdravko Dadić: Pojave poput Halloweena posljedica su komercijalizacije i banalizacije dubokih ljudskih i duhovnih tema kao što su smrt, zagrobni život i spomen na pretke. Potrošačko društvo nastoji sve pretvoriti u zabavu i robu, pa tako i tajnu smrti pokušava ukrotiti, maskirati i pretvoriti u bezazlenu spektakularnu igru. S kršćanskog stajališta takav pristup zamagljuje pravi smisao obiju ovih svetkovina. Dok nas Halloween usmjerava prema estetici straha, mraka i trivijalizacije smrti, blagdan Svi sveti i Dušni dan nude nam estetiku svjetla, dostojanstva, mira i nade. Umjesto da se borimo isključivo osudom takvih pojava, smatram da je važnije svjedočiti i ponuditi ljepotu naše kršćanske tradicije. Mladi i djeca trebaju prepoznati da je kršćansko slavlje života, svetosti i uspomena mnogo dublje, sadržajnije i radosnije od bilo kakvog uvezenog komercijalnog maskenbala.
Večernji list BiH: Koliko je teško sačuvati vjeru u ovom vremenu konzumerizma? Vidimo i da se već naveliko prodaju božićni artikli i kao da nas se prisiljava da ne doživimo ni jedan blagdan, a već nam se nameće drugi na način koji nema previše veze s duhovnošću.
Fra Zdravko Dadić: Živimo u ritmu koji nam diktira tržište, a ne duhovni kalendar. Komercijalni aparat nastoji preskočiti unutarnju pripremu, sabranost i doživljaj trenutka kako bi što prije potaknuo novu potrošnju. Kada se božićni ukrasi pojave krajem listopada, poništava se smisao došašća kao vremena iščekivanja, obraćenja i tišine.
Sačuvati vjeru u takvom okružju zahtijeva svjestan napor i duhovnu disciplinu. Vjernik danas mora naučiti reći “ne” toj ubrzanosti i površnosti. Vjera se čuva u obitelji i osobnoj molitvi, u sposobnosti da zastanemo, proživimo studeni u miru i spomenu na naše pokojne, a zatim u prosincu uđemo u došašće s čežnjom i pripremom srca, a ne samo kupnjom darova. Zrelost vjere ogleda se upravo u tome koliko uspijevamo sačuvati unutarnji mir i autentičnost unatoč vanjskom pritisku konzumerističke buke.
Večernji list BiH: Koja bi bila poruka svetaca koje slavimo na Sve svete nama koji danas težimo uglavnom ovozemaljskim bogatstvima?
Fra Zdravko Dadić: Sveci su, prije svega, bili realni ljudi koji su razumjeli temeljne životne istine. Njihova glavna poruka nama danas jest da čovjek vrijedi onoliko koliko je sposoban voljeti, darovati se i služiti drugima, a ne onoliko koliko posjeduje. Ova zemaljska dobra nisu sama po sebi loša, ali postaju opasna kada ovladaju ljudskim srcem i postanu svrha samima sebi. Poruka Svih svetih jasno nas podsjeća na prolaznost svega materijalnog. Ništa od onoga što zgrćemo na ovome svijetu nećemo ponijeti sa sobom na drugu stranu, osim dobrih djela, ljubavi i čistog srca. Sveci nam pokazuju da je jedino pravo bogatstvo ono koje se bogati pred Bogom, bogatstvo poštenja, milosrđa, praštanja i solidarnosti s onima koji nemaju. Oni su dokaz da se punina života ne postiže posjedovanjem, nego darivanjem.
Večernji list BiH: Na sve strane ratovi i nemiri. Provincijalu, može li čovječanstvo dobiti ovu bitku i kako?
Fra Zdravko Dadić: Svjedoci smo teških i zabrinjavajućih vremena u kojima se čini da mržnja, sila i logika oružja odnose pobjedu nad razumom i dijalogom. Međutim, kršćanin nikada ne smije izgubiti nadu ni pristati na ideju da je rat neizbježan. Čovječanstvo ovu bitku ne može dobiti novim oružjem, dodatnim geopolitičkim nadmetanjima ni politikom odmazde. Jedini način da se ova bitka dobije jest radikalna promjena ljudskoga srca. Ratovi ne počinju na bojištima, oni počinju u ljudskim srcima zaraženim pohlepom, ohološću, strahom i nepovjerenjem. Kako je govorio sveti Franjo Asiški, mir koji navješćujemo ustima mora još više biti prisutan u našim srcima.
Bitka za mir dobiva se na malim bojištima svakodnevnog života: praštanjem u obitelji, pravednošću u društvu, poštivanjem drugog i drugačijeg te neumornim zalaganjem za dostojanstvo svake ljudske osobe. Pobjeda je moguća samo ako se vratimo Bogu kao izvoru mira i ako probudimo svijest da smo svi Božja stvorenja, tj. braća i sestre.