U vremenu kada svi nekamo žure, kada se obiteljske veze osipaju pod teretom modernog života, u Oštroj Luki kuca jedno toplo devedesetogodišnje srce koje nas sve vraća korijenima. Priča bake Ane Brkić nije samo priča o dugovječnosti; to je svjedočanstvo o ljubavi koja ne presušuje, skromnosti koja oplemenjuje i vjeri koja daje snagu. Iako je zakoračila u deseto desetljeće života, njezine su oči i dalje bistre, a um nevjerojatno oštar, piše Večernji list BiH.
Živa je enciklopedija obiteljske ljubavi, mirna pred onim što dolazi, a neizmjerno zahvalna na svemu što je prošlo. I dalje je pokretna, a njezina urođena radoznalost i vedrina ne dopuštaju starosti da joj ukrade osmijeh. Posjetili smo simpatičnu baku u Oštroj Luki sa željom da se osvrne na desetljeća iza sebe i podijeli s nama ključne životne pouke.
Ne žali se
Baka Ana oduvijek je bila društvena i topla žena, a ta je njezina druželjubivost s godinama postala magnet za ljude. Njezina kuća u Oštroj Luki nikada nije prazna. Vrata su uvijek otvorena, a njezina bistrina i želja za razgovorom privlače i staro i mlado. Stalno joj netko dolazi u posjet, susjedi da popiju kavu, prijatelji da čuju njezinu mudru riječ, a njezina obitelj da se napije s izvora čiste majčinske ljubavi. Baka Ana voli ljude, zanima je sve što se događa i u svakom razgovoru njezina radoznalost unosi posebnu živost. Iako je stigla u godine kada tijelo polako posustaje, ne žali se.
- Ja se ne osjećam loše, a dokad ću živjeti, to ne znam. Samo što ne mogu hodati, koljeno mi se iskrivilo - iskrena je baka Ana, koja kroz smijeh komentira i svoju liniju, pitajući se što će joj debljina u starosti. No, ono najvažnije - bistar um i vedar duh još su uvijek tu.
- Bog mi je dao svijest, pamet, malo zaboravljam, ali svjesna sam, koliko-toliko. Opet sam zahvalna Bogu. Koliko-toliko vidim i čujem, a i s pameću sam donekle dobra - iskreno nam priznaje simpatična baka.
Najveće životno postignuće i bogatstvo bake Ane jesu njezina djeca i unučad. Baka Ana majka je petero djece: Ankice, Nade, Kate, Zdravka i Mirka, a ponosna je baka i 15 unučadi. Iako kaže da ih sve jednako voli i da ih je teško razdvojiti, priznaje da joj je srce mrvicu slabije na najstarije unuče, Gorana. Svi je zovu, poštuju i paze, a baka im uzvraća onim najvrjednijim što majka može dati - molitvom.
- Molim se Bogu za svoju djecu, da budu zdravi i da dožive moje godine - govori baka Ana. Najveća radost obasja njezino lice kada joj djeca prijeđu kućni prag. Svakog mjeseca s nestrpljenjem broji dane i jedva čeka svoju Nadu, koja se vratila iz Njemačke u Slavonski Brod, gdje živi sretno i bez kajanja zbog povratka.
Kada baka Ana pogleda unatrag, u dane kada je u skromnosti podizala svoje petero djece, u njezinu glasu nema gorčine, samo miris nekih davnih vremena. - Nije mi bilo teško, iako smo imali petero djece. Muž mi je umro prije 18 godina. Radila se zemlja. Djeci smo davali ono osnovno i nitko se nije žalio - prisjeća se baka Ana. Svojim bistrim okom primjećuje koliko se svijet promijenio i kako je danas život postao drukčiji, brži i hladniji.
Poruka svima
- Cura i momak žive dugo godina, ne vjenčaju se, mogu kako hoće. Ako ne ide, oni se rastanu. Toga prije nije bilo, drukčije se živjelo. Sad nema stida i sramote. Živi kako tko hoće - s dozom zabrinutosti priča nam baka Ana. Gledajući prema sutrašnjici, pokazuje nevjerojatnu, gotovo opipljivu kršćansku pomirenost i mir. Ne boji se smrti jer na smrt gleda kao na prirodan završetak jednog lijepog i ispunjenog puta. Njezina jedina i najveća molitva jest da njezina starost ne postane teret onima koje voli najviše na svijetu. Njezine riječi ostaju kao tihi, ali snažni podsjetnik svima nama u Oštroj Luki i šire da je tajna sretnog života u zahvalnosti, otvorenim vratima za drage ljude i ljubavi koja se bezuvjetno daje svojoj djeci.