“Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine ponovno se obilježava samo u jednom dijelu zemlje. Dok je u Federaciji BiH to neradni dan, u Republici Srpskoj je radni kao i svaki drugi...”
Ovako otprilike počinje većina tekstova u posljednjih 20 godina koje bh. mediji objavljuju u povodu 1. ožujka, Dana neovisnosti BiH. Nema nimalo sumnje da će tako biti i danas, a skoro sigurno i iduće godine, odnosno sve dok se ne postigne politički dogovor na državnoj razini o tome imamo li ih i koji su to naši zajednički praznici.
Za sada, 1. ožujka, kao ni bilo koji drugi datum iz naše zajedničke povijesti, to nije i zato će i danas Dan neovisnosti biti u 51, a radni utorak u 49 posto BiH. Bošnjaci, Srbi i Hrvati do danas se nisu dogovorili o državnim praznicima, a međusobno ignoriranje očito se pokazalo najlakšim načinom da se nosimo s ovom nenormalnom situacijom. Pričat će se danas u Sarajevu, Zenici, Tuzli o domovini, referendumu, neovisnosti, Domovinskom ratu.
Baš kao što se 9. siječnja u Banjoj Luci, Bijeljini, Trebinju pričalo o republici, autonomiji, proteklom ratu. Za Federaciju je taj Dan Republike RS bio neustavan, kao što je za RS današnji Dan neovisnosti BiH takozvani. Možda zvuči pesimistično, ali teško je povjerovati da će Srbi ikada iskreno prihvatiti 1. ožujka kao Dan neovisnosti BiH. Baš kao što zvuči nemoguće da Hrvati i Bošnjaci slave Dan RS-a 9. siječnja. Ma što svatko od nas osobno mislio o tome, kao i o samim datumima i njihovu značaju, konsenzusa u BiH (ni) u ovom pitanju nema.
Rješenje, naravno, nije u ignoriranju pojedinih datuma i njihova značaja za svakoga od nas, ali bi nam svima bilo lakše i ugodnije kada bismo se dogovorili o onim datumima koji nas spajaju ili nas barem dodatno ne dijele.
Ako ne zbog nas samih, onda zbog svijeta pred kojim trebamo pokazati da smo država, a ne teritorij, kako je to svojedobno volio govoriti jedan sada već bivši bh. političar.