VEČERNJAKOV SERIJAL: ŽIVOT U BANIJSKIM KONTEJNERIMA (3)

Potres joj uništio kuću, već dvije godine čeka obnovu iz kontejnera: 'Kad me napadnu srce, tlak i gušterača, zovu mi hitnu'

Potres joj uništio kuću, već dvije godine čeka obnovu iz kontejnera: 'Kad me napadnu srce, tlak i gušterača, zovu mi hitnu'
29.12.2022.
u 10:33
Pogledaj originalni članak

Samo nekoliko desetaka metara od nekadašnje prve linije fronte u Domovinskom ratu, na prostoru slabo zaživjele poduzetničke zone Mošćenica, sada je veće kontejnersko naselje. U tom naselju, na pola puta između Siska i Petrinje, smješteno je 60 ljudi. Od njih je 13 obitelji, a ostalo su samci ili parovi. Obitelji su u većim kontejnerima, ostali u manjima, a svi oni ovdje dijele dobro i zlo.

Trebamo mir 

Naselje je uređeno, planski je i sagrađeno na ovoj lokaciji, imaju prateće službe, vešeraj. Kontejneri su stigli novi, nabavljeni su upravo za stradalnike pa imaju klimu i sanitarni čvor. I na te uvjete, kao i druge u samom kontejnerskom naselju, stanari se ne žale. No, žale se na sporu obnovu i neizvjesnost kada će ove kontejnere napustiti. Svi žele svome domu.

– Treba nam neki mir i rahatluk. To nam najviše treba. Nisu susjedi problem, hoće svi pomoći, na Božić su me zvali na ručak. Ali kod svoje kuće si sav miran, skroz imaš mir u sebi – kazuje nam 85-godišnja Tehira Safić Arapović iz Siska, koja je u ovom naselju već dvije godine, upravo u siječnju bit će druga godišnjica. Tehiru smo zatekli dok je čistila metlom oko svoga kontejnera. Svi su nešto čistili kad smo dolazili. Kažu nam da za koji sat iz Hvidre dolaze dijeliti pakete djeci u naselju, a možda navrati i gradonačelnica. – Uređujemo okoliš i inače. Ovo je sada naš dom – govori nam druga stanarka dok čisti oko okićenog bora u središtu naselja.

Tehira je u naselje stigla iz Siska. Do potresa je bila u svojoj kući u Ulici grada Vukovara, no potres je kuću teško oštetio, dobila je žutu naljepnicu i sad čeka konstrukcijsku obnovu, a tko zna kada će to biti. Inače, u Sisak je stigla 1994. godine kao izbjeglica s kladuškog područja, malo-pomalo se kućila sa suprugom, i kuću su kupili. Suprug joj je umro prije 10 godina, a ona ostala sama u toj kući. Djeca su otišla na svoja ognjišta.  – Kuća je starija, građena je 1963. godine, ali bila je dobra, uređena i sređena. Pazili smo je ja i Hasan, a poslije kad sam ostala sama, onda samo ja. No, pet onih velikih potresa doživjela sam u toj kući i nisam više mogla. Straha sam namrla i to kakvog, pet strašnih potresa kad se sve ljuljalo, rušilo, škripalo. Sva sam se raspametila kad je bio taj jaki potres, kad sam vidjela da štokovi izlijeću, nikad nisam doživjela takvo što. I morala sam izaći. Onda su me djeca odvela u Bosanski Novi, bila sam kod njih, ali nisam imala doktora tamo jer sam hrvatski državljanin. Nisam tamo osigurana pa sam se morala vratiti ovamo i dobila sam kontejner. Evo, u siječnju će biti dvije godine otkad sam ovdje – govori nam smireno i polako Tehira, koju ipak ti potresi muče. Kaže da je znao nekad biti potres, dva, ali nikada u svojih 85 godina života nije doživjela da sve traje već dvije godine. I da se zemlja još ne smiruje.

Ništa ne znam o kući 

– Svima kažem da se treba Bogu dragom moliti dan i noć da stane. Bude jedan, dva potresa i gotovo, ali ove dvije godine udara stalno. Osjete se u kontejneru stalno ti potresi, svaki put. Kad je veći, škripi sve – kaže Tehira te dodaje da misli od toga odagna radom i šetnjom. Kaže kako je u dvorištu svoje kuće imala i vrt i cvijeće, na svemu je puno radila. I u Mošćenici pokraj njezina kontejnera ima posuda s cvijećem. Sad ih je zaštitila od zime koliko može.

– Imam cvijeća malo i ovdje. Trudim se, zabavljam se, metem u krug, uvijek nešto radimo. Jedino što moram piti te lijekove, no krećem se, šećem se malo s ovim ženama ovdje. Ovdje se svi jako dobro slažemo. Zahvalna sam što imam i ovo, ali ne znam dokad ću biti – dodaje Tehira.

Pitamo je zna li štogod o sudbini svoje kuće, premda znamo i mi da konstrukcijska obnova "žutih kuća" još nije ni počela u Sisačko-moslavačkoj županiji. Tek su prije koji dan izabrani izvođači za obnovu prve dvije višestambene zgrade sa žutim naljepnicama u Sisku, a kuće još stoje onakve kakve su bile 29. prosinca 2020. godine.

– Ništa ne znam o kući, zet je to predao za obnovu, išao je jednom, dvaput, oni jednom vidjeli to i gotovo. A ja ne smijem tamo, popucalo je, kisne unutra. Popucali su temelji, plafoni i sve. Koji puta odem tamo, ali samo vani budem, oko kuće. Krov škripi i bojim se ući. Rekli su mi još u onom svibnju da ću ići kući, pa sam platila majstora da nešto malo popravi, zakrpa nešto, ali sve uzalud. Sve se to opet razletjelo poslije – opisuje nam svoju trenutačnu situaciju s kućom ova 85-godišnja Siščanka, koja se za svoje godine sasvim dobro drži.

– Prije 4,5 godina bila sam dugo u bolnici, zbog tromba mi je bio oduzet donji dio tijela i govor, no borila sam se i liječila. Bila sam u domu dok nisam prizdravila i vratila se svojoj kućici, ali me potres iz nje opet istjerao. Sada se što više šećem, pazim što ću jesti i tako. Izgubila sam puno kila, i to namjerno. Dvadeset i više, radi zdravlja. Dobro je sada dok ide, radim sve, no tromboza je tu, gušterača, srce, tlak. Kad me te bolesti napadnu, onda zovu hitnu – objašnjava svoju zdravstvenu situaciju Tehira, koja nam govori i kako se u naselju ljudi izmjenjuju, neki su otišli u podstanare.

No, oni sa žutim naljepnicama svi čekaju obnovu. – Želim kući, želim svoj mir i komociju. Imam te bolesti i želim se vratiti kući da živim svoj život, da mi ljudi imaju kamo doći, i djeca. Daj Bože samo da se popravi, da idem kući svojoj. To mi je želja. Dobrodošlo je da imamo i ovo, što bismo mi da se nismo imali gdje skriti, u šumu bi narod, kao i nekad. Samo nije to za nas bolesnike stare – zaključuje Tehira svoju priču u privremenom domu. Kada će nazad u svoj obnovljeni, to još nitko ne zna.

 

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.