PROBLEMI NA GRANICI

Pokojnika u Livno brže dovezu iz Frankfurta nego iz Splita

Pokojnika u Livno brže dovezu iz Frankfurta nego iz Splita
02.03.2014.
u 10:08
Pogrebnicima posao komplicira to što BiH u Splitu nema konzulat, pa s pokojnikom moraju u Zagreb po sprovodnicu
Pogledaj originalni članak

Znate li vi da je lakše i brže pokojnika u Livno dovesti iz Frankfurta ili Pariza nego iz Splita ili Dubrovnika? A brojni naši ljudi, Bosanci i Hercegovci, rade i žive u Hrvatskoj, većina se kupa u Brelima i Makarskoj, liječe se u splitskoj bolnici na Firulama... Normalno, neki od njih tu i umru, a onda pokojnika valja dovesti kući i u zavičaju ga pokopati. Mi ih dovozimo iz svih krajeva Europe, ali prava muka nastaje kada po njega idemo u Split, Zadar ili Dubrovnik. Obitelj misli Split je blizu, sto kilometara od Livna, a ne znaju da mi s pokojnikom moramo proći cijelu Hrvatsku tamo-amo i ukupno prevaliti tisuću kilometara! – započinju priču Ivica Baćak i Stipe Đapić Biber, pogrebnici iz Livna.

Ne smiješ kasniti

Savjetnici su u Pogrebnom društvu Baćak koje je Ivica osnovao prije 15 godina, a sada ga vode njegove kćeri. S pokojnicima u vozilu prokrstario je više puta cijelu Europu. Iskusan je i profesionalan u svom poslu i njihovo mu društvo ne predstavlja nikakav problem, međutim, na sto je muka zbog propisa i administracije koja ga prisiljava da s pokojnikom u vozilu krstari po Hrvatskoj od Splita do Livna – preko Zagreba pa ukupno putovanje put od 200 kilometara traje i pet puta dulje..

Mrtav čovjek ne može preko granice u Bosnu i Hercegovinu bez sprovodnice, podučavaju nas naši sugovornici, a nju u Hrvatskoj izdaje isključivo Veleposlanstvo BiH u Zagrebu, i to temeljem desetak drugih potvrda koje pogrebnik, s ovlaštenjem obitelji, mora donijeti.

– Prvo, u Livnu, ili već odakle je pokojnik, moram podignuti potvrdu o državljanstvu, rodni list, vjenčani list, ako je vjenčan i potvrdu o ukopnom mjestu. Onda u Splitu dižem potvrdu od liječnika, na Patologiji na Firulama, umrli list u Matičnom uredu kod Općine, potvrdu sanitarne inspekcije na Bačvicama i potvrdu od policije. Trčim s kraja na kraj grada, sve mora biti gotovo prije podne jer do 15 sati moram biti u Zagrebu, u konzulatu, predati im originale, uplatiti 27 eura i podići sprovodnicu, bez koje ne mogu s pokojnikom preko granice – opisuje nam Baćak.

Sve bi bilo lakše kada bi BiH imala konzulat u Splitu, a ovako s papirima u ruci i pokojnikom u vozilu, Baćak mora odjuriti do Zagreba, dići potvrdu, pa natrag, preko Bihaća, odvesti ga u Livno.

Istina, ne voze svaki put i pokojnika iz Splita do Zagreba. Na splitskom Lovrincu znaju za njihove probleme pa im, kada ima mjesta, dopuste da tijelo ostave kod njih, dok skoknu do Veleposlanstva u Zagrebu i podignu sprovodnicu.

– Oni su korektni, ali ne može to svaki put. Koliko puta mi kaže: “Ne mogu ti pomoći” i što ćeš, s pokojnikom u auto i u Zagreb! – kaže Ivica.

A posao pogrebnika vrlo je delikatan, ne dopušta ni najmanju pogrešku.

– S pokojnikom ne smiješ zakasniti ni minutu. Sprovod je zakazan, tu nema šale. Moraš bit oprezan, kao mačka. Ne smije ti se ništa dogoditi, a uvijek se nešto može dogoditi. Evo na jednom od tih šaltera neki čovjek podivljao, bacio kompjutor kroz prozor. Nastala frka, došla policija, oni prestali raditi. Što sad, ti stoj i čekaj u redu, a rodbina misli što je to Split – Livno 100 kilometara evo ga za tri sata natrag. Vozio sam Dalmatinom 200 na sat, presretači su me zaustavljali, kazne sam plaćao, ali nikada nisam izigrao povjerenje obitelji – priča Baćak, a kada sve ovo čuješ postane ti jasniji slučaj šverca pokojnika preko granice, koji je prošlog ljeta dospio na naslovnice. Čovjek je na plaži u Makarskoj imao srčani udar i umro. Nećak, kada je shvatio koliko mu potvrda treba iz BiH, Makarske i Zagreba, posjeo ga je na zadnje sjedište auta, stavio mu naočale i šešir i na glavu i prešao s njim granicu kao da je živ. ”Stric spava”, rekao je carinicima i odvezao ga u Grude.

No, naši sugovornici se ježe na spomen te priče.

– Bože sačuvaj, mi imamo svoj ugled. Kod mene je sve po propisima. Posao je uvijek bio obavljen onako kako se mora. S poštovanjem i točno! – otklanja mogućnost bilo kakve improvizacije Baćak.

– Ljudima bi se znatno olakšalo kada bi se otvorio konzulat BiH u Splitu. U BiH Ministarstvu vanjskih poslova znaju za tu potrebu, ali eto, nemaju novaca – u razgovor se uključuje Stipe Đapić Biber, njegov nećak i desna ruka. Iako je vlasnik pizzerije, pomaže u obiteljskom pogrebnom biznisu. Vozi pokojnike.

– Ne mijenjamo se, vozim samo ja. Tetak Ivica spava pokraj mene cijelim putem, ja ionako ne bih mogao zaspati s pokojnikom u vozilu – iskreno će Stipe koji, unatoč godinama provedenim uz mrtvačke sanduke, kaže da osjećaj kako vozi mrtvo tijelo ni u jednom trenutku ne može potisnuti. No, kaže da nikada nije doživio nešto iz kategorije “na rubu znanosti” – paranormalno ili zastrašujuće.

– Ne, taj osjećaj o kojem govorim nema veze s tim. Vozim mrtvog čovjeka, a ne krumpire i normalno da sam toga svjestan cijelo vrijeme. Vozim iz Münchena, 4-5 sati je ujutro, tetak spava, nigdje nikog, o čemu drugo mogu razmišljati osim o pokojniku u sanduku otraga. Nema opuštanja, moraš biti profesionalac, i to sto po sto. Ovaj posao je takav, ako jednom pogriješiš, više ga nećeš raditi – kaže Biber, uz odobravanje Ivice Baćka, kojemu činjenica što vozi ili spava, a u blizini je mrtav čovjek, ni najmanje ne smeta.

No, na dugim i čestim putovanjima dogodovština uvijek ima. – Jedne prigode na Macelju carinik nas izdvoji. Ništa, ja parkirao sa strane, mi izašli iz vozila. Pregled. Dobro. Mi digli sanduk, ima otvor na limenom sanduku i kada je carinik vidio pokojnika unutra, problijedio i preznojio se u sekundi. “Zatvaraj” kaže, okrenuo se na peti i otišao – priča Biber.

Pitanje psihe

Ne može svatko ovaj posao raditi. Moraš biti psihički jak. Na koncu navikneš se na tiho društvo u zadnjem dijelu automobila, ali kontakti s ožalošćenom rodbinom, organizacija pogreba i hrvanje s administracijom zahtijevaju maksimalnu koncentraciju i čelične živce.

– Od početka do kraja sve mora biti vrhunski organizirano i odrađeno. Moraš imati dobro vozilo, ne možeš po pokojnika nekom kantom – priča Baćak, koji sve tajne zanata zna.

– Konzularno predstavništvo u Splitsko-dalmatinskoj županiji riješilo bi nas muka i troškova. Nakon prometnih nesreća u Hercegovini, kompliciraniji slučajevi idu za Split. Onda, ljudi tu često i umru. BiH u Njemačkoj ima četiri konzulata, a u Hrvatskoj samo jedan – žale se naši sugovornici i nadaju se da će vlasti BiH riješiti njihov problem.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

KR
kršnik
14:51 02.03.2014.

Uz pomoć Hrvatskog narodnog sabora mogao bi se otvoriti BH-konzulat u Splitu.