Prošlo je točno deset godina od onog povijesnog trenutka kada se 13. ožujka 2013. u loži bazilike svetog Petra pojavio argentinski isusovac Jorge Mario Bergoglio te, pomalo sramežljivo mašući, okupljeno mnoštvo pozdravio s “Dobra večer”. Bergoglio je po mnogočemu bio pionir u Rimu: prvi Latinoamerikanac, prvi Franjo, prvi isusovac, prvi živući papa koji ne želi stanovati u apostolskoj palači. Iako je tada vjerojatno računao da će njegov mandat trajati samo četiri ili pet godina, Franjo je deset godina upravljao Katoličkom crkvom. Isusovac s “kraja svijeta” iznenađujuće se brzo snašao u novoj ulozi iako je, zadržavši svoje stare cipele i vozeći se u autobusu ili Fiatu, odabrao drukčiji stil papinstva.
Već u prvim danima svoje službe dao je naslutiti da će osnovni ton njegova skoro pa revolucionarnog pontifikata biti upravo milosrđe. Probudio je nadu u nužne reforme tako što je ublažio dogmatska učenja pozivom na milosrđe prema svima onima koje je Crkva stoljećima smatrala “drugima i drugačijima”. “Tko sam ja da sudim?” postalo je geslo ovog neobičnog pape, barem u očima vanjskih promatrača. O tome je i više i bolje on sam progovorio u svojoj pobudnici o “radosti ljubavi” (“Amoris Laetitia”, 2016.). Nakon dvojice papa u čijem je djelovanjem postojala očita kolizija sa sekularnom modernom, pogotovo na području seksualnosti, i jednog pape čija su teološka promišljanja bila prekomplicirana za medijske naslovnice, Franjo ima nešto drukčije postulate kojima se vodi.
Sam odabir njegova novog imena te jedna od njegovih prvih izjava da želi “siromašnu Crkvu za siromašne” bili su jasni indikatori u kojem će smjeru Argentinac ići. To nije bila u prvom redu politička, nego duhovna i evanđeoska izjava. Franjin kompas je tzv. opcija za siromašne. Crkva se u skladu s tim treba prestati vrtjeti oko vlastite osi te se zaputiti na društvene i egzistencijalne margine.
Sve ono što je govorio ubrzo je potvrdio i konkretnim potezima: prvo njegovo putovanje na Lampedusu, gdje je naglasio važnost brige za izbjeglice, te ritualno pranje nogu rimskim zatvorenicima na Veliki četvrtak. U studenom 2013. Franjo je u dokumentu “Evangelii Gaudium” predstavio kompletan program svog pontifikata. U skladu sa samim naslovom (“radost evanđelja”), njegova primarna briga je ponovno otkrivanje radosti evanđelja i misionarska obnova Katoličke crkve. Budući da je kao nadbiskup Buenos Airesa mogao na svojoj koži osjetiti hladnoću rimskog centralizma, ne iznenađuje njegova želja za “ljekovitom decentralizacijom” i “nadilaženju klerikalizma”. Prije nekoliko godina u svojoj je propovijedi jedan od razloga aktualne krize Katoličke crkve pronašao upravo u “eklatantnom klerikalizmu, kojem su vlastita taština, dobar glas i zaštita zločinaca i kriminalaca iz vlastitih redova važniji od iskorištenih žrtava”. U dokumentu “Evangelium Gaudii” naglasio je potrebu za izraženijim angažmanom vjernika laika (s posebnim naglaskom na ženama) te novu misionarsku dinamiku. Franjine referente točke za sve što govori su evanđelje, Drugi vatikanski sabor i završni dokument sa susreta latinoameričkih biskupa u Aparecidi 2007. godine. Novim principom “siromašne Crkve za siromašne” papa Franjo je neslužbeno rehabilitirao i nepotrebno osporavanu latinoameričku teologiju oslobođenja koju su vojne diktature u Južnoj Americi, SAD-u, pa čak i Rimska kurija predugo držali “previše marksističkom i komunističkom”.
Jedna od najvažnijih zadaća koju je nakon imenovanja na konklavama dobio od kardinala bila je nužna reforma Rimske kurije. Kako bi te promjene bile što smislenije i efikasnije, prije točno godinu dana predstavljena je apostolska konstitucija “Praedicate Evangelium”, u kojoj se jasno naglašava da je Rimska kurija po svojoj naravi u službi opće Crkve, pod vodstvom pape, te mu pomaže u obavljanju njegova općega pastoralnog poslanja diljem svijeta.
Dijalog s islamom
Kako bi se što jasnije mogle razumjeti Franjine riječi i potezi, dobro je imati na umu da se on pri donošenju svih svojih odluka vodi jednim od najvažnijih načela ignacijanske duhovnosti, a to je “razlikovanje duhova” i traganje za Božjom voljom. Vodeći se upravo tim načelom, Franjo je, među ostalim, 2019. započeo i sinodalni proces na svjetskoj razini. U sinodi kao putu zajedničkog duhovnog razlučivanja nastoji se otkriti što Bog želi od današnje Crkve na svim njezinim razinama. Papa Ivan XXIII. u tom je kontekstu govorio o “znakovima vremena” po kojima se Bog očituje u našem svijetu. Ako analiziramo Franjine spise i poteze, jasno se može zaključiti da je s istančanim osjećajem uspio razlučiti ključne “znakove vremena” naše ere: izbjeglice, opasne klimatske promjene te izumiranje flore i faune, rastuću globalnu nejednakost, prijetnju budućnosti čovječanstva od ratova i nuklearnog oružja. Upravo je o tim temama progovorio u svoje dvije socijalne enciklike: “Laudato si” (2015.) i “Fratelli Tutti” (2020.). Uza sve to, Franjo je otvorio i novu stranicu po pitanju međureligijskog dijaloga, pogotovo s islamom. Tako je 4. veljače 2019. s velikim imamom Sveučilišta Al-Azhar Ahmadom Al-Tayyibom potpisao povijesnu povelju o “ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot”, u kojem su dva velika duhovna autoriteta jasno osudila terorizam, nasilje i instrumentalizaciju Boga i religije za ugnjetavanje ljudi.
Iako je deset godina njegova pontifikata prošlo kao tren, Franju je nemoguće definirati jednom riječju. Za konzervativce je bio previše progresivan, a za liberale previše spor i tradicionalan. Jedni su mišljenja da on zapravo i nije imao volje promijeniti neke stvari unutar Crkve, dok su drugi stava da argentinski papa uništava temelje Crkve. No, dok ga svi oni osporavaju i dovode u pitanje, Franjo je radio na “Crkvi siromašnih”, hrabro se hvatao ukoštac s brojnim skandalima i aferama koje su njegovi prethodnici desetljećima gurali pod tepih te davao prostor svima onima koji do sada u Crkvi nisu imali pravo glasa.