Tema emisije Otvoreno koja je na HRT-u emitirana jučer, 17. lipnja 2026., bila je prijedloga saborske Rezolucije o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Podsjetimo, u Zagrebu je u srijedu održan prvi sastanak predstavnika vodstva Domovinskog pokreta i predstavnika Hrvatske demokratske zajednice posvećen DP-ovom prijedlogu saborske Rezolucije o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Gosti Otvorenog bili su Mladen Barać, glavni tajnik Domovinskog pokreta; Armin Hodžić, zastupnik bošnjačke nacionalne manjine; Željana Zovko, zastupnica u Europskom parlamentu (HDZ) i Zoran Krešić, dopisnik HINA-e iz Mostara, piše RTV HB.
Posebnu pažnju izazvalo je izlaganje Armina Hodžića koji je u svom nastupu iznio ozbiljne neistine i time obmanuo javnost u više navrata.
Prije svega, Hodžić je izjavio da odluka Ustavnog suda BiH U 23/14 („Ljubić“) „nije neriješeno ustavno pitanje, jer upravo je Christian Schmidt koristio bonske ovlasti 2. listopada 2022. godine i posložio alokaciju delegata u Domu naroda i to je u principu bilo ponajveće napredovanje skoro u cijelom jednom desetljeću povodom toga pitanja“. Hodžić je ovdje iznio neistinu, jer je Ustavni sud BiH u više navrata nakon odluke visokoga predstavnika Schmidta istaknuo da odluka „Ljubić“ ostaje neriješena. Podsjećamo, Ustavni sud BiH je posljednji put u svome periodičnom izvješću od 26. ožujka 2026. naveo da presudu u predmetu U 23/15 ("Ljubić") vodi kao neizvršenu.
Drugo, Hodžić je istaknuo: „u ovoj deklaraciji se navodi da se najoštrije osuđuju odluke Visokoga predstavnika pa sam zbunjen da li ulazi i ta odluka u ovo što kolega iz DP-a govori“. Zastupnik Hodžić svjesno preskače važan dio prijedloga saborske Rezolucije, a to je da se „najoštrije osuđuju odluke Visokih predstavnika koje su dovele do degradacije političkoga položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, odstupajući od Washingtonskoga i Daytonskoga sporazuma, te koje se u suvremenom kontekstu percipiraju kao neuspjeli pokušaji izgradnje umjetnoga nacionalnog identiteta na štetu konstitutivnosti i ravnopravnosti triju naroda.“ Prema tome, vrlo je jasno da prema Rezoluciji jasno spadaju sve one odluke koje su štetne po položaj Hrvata u BiH.
Treće, Hodžić tvrdi da je „stavak 203. ukinut 25. lipnja 2025. godine, dakle selektivno je korišten u ovoj Rezoluciji.“ Ova Hodžićeva tvrdnja je potpuna izmišljotina jer upravo je taj dan odbačen zahtjev Slavena Kovačevića i donesena presuda Europskog suda za ljudska prava koja sadrži taj stavak 203. Presuda je objavljena u potpunosti 1. listopada 2025. godine. U tom dijelu presude, na koji se poziva DP u svojoj Rezoluciji, jasno stoji da je Europski sud za ljudska prava „prihvatio da izborni sustav koji nameće teritorijalnu povezanost između birača i njihovih izabranih predstavnika slijedi legitiman cilj koji je spojiv s načelom vladavine prava i općim ciljevima Konvencije.“ Drugim riječima, teritorijalna povezanost birača i njihovih predstavnika je sasvim u skladu s Europskom konvencijom o ljudskim pravima.
Donosimo vam i cjeloviti paragraf 203.: Sud u vezi s tim primjećuje da su podjela nacionalnog teritorija na izborne jedinice u svrhu izbora i prateći zahtjevi prebivališta za ostvarivanje aktivnog biračkog prava vrlo česte značajke europskih izbornih sustava, uključujući i u nefederalnim državama (vidi, mutatis mutandis, Bompard protiv Francuske (odl.), br. 44081/02, ECHR 2006-IV, i Mironescu protiv Rumunjske, br. 17504/18, §§ 38. i 39., 30. studenoga 2021.; vidi također podneske Vlade Republike Hrvatske u tom pogledu iznesene u stavku 160. gore). Sud je prihvatio da izborni sustav koji nameće teritorijalnu poveznicu između birača i njihovih izabranih predstavnika slijedi legitiman cilj, usklađen s načelom vladavine prava i općim ciljevima Konvencije (vidi Mironescu, citirano gore, § 39., i predmete tamo navedene). Države uživaju široku slobodu procjene na ovom području te mogu odlučiti uspostaviti izborne jedinice na temelju postojećih administrativnih granica ili drugih administrativnih, geografskih ili ustavnih kriterija koje mogu odrediti u skladu sa svojim posebnim potrebama i uvjetima.
Četvrto, Hodžić navodi da mu je „upalo u oči posebni paralelni odnosi, koji su se dosada koristili isključivo između manjeg entiteta RS i Republike Srbije te 2006. potpisan sporazum koji nosi identičan naziv, dakle, Specijalni paralelni odnosi između RS i Srbije i koji je korišten, nažalost, i kao tekst u deklaraciji Svesrpskog sabora donesen u lipnju 2024. godine i argumentacijski sklop je isti.“ Hodžića je prekinuo HRT-ov voditelj emisije Mislav Togonal, koji ga je podsjetio na Washingtonski sporazum i konfederaciju između Federacije BiH i Republike Hrvatske. Hodžić nije htio odgovoriti na to pitanje. Dapače, javnost je ostala obmanuta, jer je Hodžić htio dokazati da to što traži DP zapravo imaju Srbi, što bi hrvatskoj javnosti to trebalo biti automatski neprihvatljivo. Međutim, Hodžić svjesno prešućuje činjenicu da se posebni odnosi Federacije BiH i Hrvatske mogu provesti sukladno Aneksu 4 Daytonskog sporazuma, tj. Ustava BiH: u članku III. Stavak 2. Ustava BiH stoji: „Entiteti imaju pravo da uspostave specijalne paralelne odnose sa susjednim državama, u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine.“ Štoviše, Hrvatska je za vrijeme Franje Tuđmana već potpisala takav sporazum s Federacijom te je 1999. donesen ZAKON O POTVRĐIVANJU SPORAZUMA O POSEBNIM ODNOSIMA IZMEĐU REPUBLIKE HRVATSKE I FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE. Očito se od strane bošnjačkog predstavnika takvo što ne treba provesti.
Na kraju, Hodžić se možda najskandaloznije poziva na presudu Međunarodnog suda pravde u predmetu Nikaragva protiv Sjedinjenih Američkih Država iz 1986. godine, čime optužuje Hrvatsku za miješanje u unutarnje poslove Bosne i Hercegovine. Prema njegovu tumačenju, korištenje prava veta, oduzimanje državljanstva i proglašavanje osoba persona non grata, što se traži saborskom rezolucijom, predstavljaju sredstva političke prisile kojima Hrvatska utječe na unutarnje odnose u BiH.
Takva argumentacija je nevjerojatna, jer povlači paralelu između hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini i djelovanja SAD-a prema Nikaragvi tijekom 1980-ih godina, kada su Sjedinjene Države pružale potporu pobunjeničkim skupinama Contras te provodile vojne i paravojne operacije protiv Nikaragve. Upravo je zbog takvih aktivnosti Međunarodni sud pravde u presudi iz 1986. godine utvrdio da su SAD prekršile međunarodno pravo.
Uspoređivati diplomatske i političke poteze Hrvatske s djelovanjem supersile koja je tijekom 1980-ih bila uključena u oružani sukob protiv druge države i dovesti to u vezi s UN-ovim standardima predstavlja ozbiljno pretjerivanje i zanemarivanje ključnih činjenica, da ne kažemo grublju riječ. Hodžićevo pozivanje na slučaj Nikaragva protiv SAD-a stoga djeluje ne samo pravno neutemeljeno nego i politički tendenciozno, jer nastoji stvoriti dojam da Hrvatska prema BiH provodi oblik prisile usporediv s međunarodno protupravnom uporabom sile. Takva usporedba teško može izdržati ozbiljnu pravnu i političku analizu.