Uime profesije, uime očuvanja dostojanstva koje baštinim od svojih predaka, učenih i kreativnih, među kojima je bilo i intelektualaca i zanatlija, uime očuvanja dostojanstva profesije u vremenima kada dostojanstva najviše nedostaje u vidnom polju jer se brani na malom prostoru, među malim ljudima kojima javnost nije potrebna da bi ga sačuvali, već ga, naprotiv, čuvaju od javnosti koja je spremna razapeti, spremna na razvrgavanje i linč, na nedostojne riječi koje gase i posljednju nadu da bolje može biti..., uime svih nas iz vremena kada je profesija novinara bila nešto, nešto važno, nešto vrijedno, nešto izazovno, plemenito, uvažavano... Krovna Radiotelevizija, odnosno Javni servis na razini države i BHT kao njezin sinonim, nisu tek neko poduzeće, tranzicijska tvrtka u kojoj nekoliko stotina zaposlenika kruh svoj svagdašnji zaraditi želi.
To je nasljeđe. Nasljeđe vremena i prostora, nasljeđe svega onoga što vidimo oko sebe, svega onoga što nosimo u sebi, onoga čega se sjećamo ili o njemu čitamo. To su svi veliki i mali koji su ovom zemljom hodili, pod svodom njezina neba izrastali, stvarali za sebe i budućnost, za ovu sadašnjost. Ali ne ovakvu, nego sadašnjost drugačijih i samosvjesnijih, obrazovanijih, za sadašnjost boljih ljudi i boljeg vremena.
Vrijeme je svakojakih kataklizmi. A ona u mišljenju je najrazornija, najveće tegobe izaziva i najcrnje slutnje nosi u sebi. Slutnje o nezajažljivim težnjama za razaranjem. Pa je razdvajanje postalo sinonimom sreće, ideologije su postale važnije od suštine svakodnevnog života. Bez uvijanja se nude podvale kako se država treba promatrati kao vlastiti posjed i da će je graditi “moji” za nas koji smo “njihovi”. Pa da ispadne da će najbolje biti kad bude svatko na svome, kad svatko svoje “upute” isturi kao nacionalnu svetinju i zakonik koji je neupitan i u kojem su ispisani snovi o budućnosti.
Opstojnost javnih servisa postala je “moneta za potkusurivanje”. Javni servisi su postali dio interesnih sfera i političkih ambicija i projekata. Postali su, kao i privatne televizije, mehanizmi za kratkoročno ostvarivanje određenih, prije svega, političkih namjera. Pokušaji koji su u nekim primjerima uspješni, a negdje, opet, nisu.
Zbog stanja u kojem se nalaze, nisu više predmet propitivanja njihove osnovne funkcije, da budu poligon, kroz emisije, na kojem će se sretati ideje o boljem obrazovanju, da budu prostor susreta kultura i stvaralaca koji imaju djelo koje će biti važnije od njihove nacije ili političke stranke i njihova vođe kojeg podržavaju, da bude poligon novih ideja u znanosti, ekonomiji, politici... Najvažnija pitanja o javnim servisima odnose se na broj zaposlenih, na njihovu nacionalnu strukturu, na zamjerke što je neki lider dobio veću minutažu od onog drugog, što je više vijesti o općini s onom, a ne ovom većinom... Tonemo, a da nemamo potpunu svijest o tome. Tonemo kao društvo zapretano u traženje odgovora na pogrešna pitanja. Odričemo se priznati da je vrijeme nadobudnih i podobnih, a ne svjesnih i misaonih. Da je ovo vrijeme politički sebičnih i kratkovidnih, a i politički i svakojako neobrazovanih i nedoraslih ovom vremenu. Odričemo se priznati da nije bit opstanka javnog servisa u sindikalnom organiziranju, već u proizvodnji programa koji po definiciji javni servis mora činiti. Odričemo se suočiti s europskom zbiljom koja javni servis drži kao vrijednost bez koje se ne može. Dakle, javni, servis svih građana, naroda i nacionalnih manjima, a ne jednonacionalni i partikularni servisi. Jesmo li svjesni stranputice?
Ako ne bude javnog servisa na razini države, gdje će o tome biti moguće razgovarati?
Ili će javni servisi na nekim drugim razinama, s nacionalnim ili stranačkim predznacima, biti dovoljni?
Što bi o svemu ovome, da su u Parlamentu BiH, danas rekli Petar Kočić, Ivo Andrić, Meša Selimović i Isak Samokovlija?•