Tisuće stanova, kuća, zgrada, poslovnih prostora, proizvodnih hala i gospodarskih objekata u BiH mogle bi biti proglašene pravno upitnima ako bi se prihvatila teza koju je nedavno na konferenciji za novinare izgovorila sutkinja Ustavnog suda BiH Larisa Velić. Upravo je u tome opasnost: nije riječ o usputnoj opasci, nego o poruci izrečenoj pred kamerama, s autoritetom sutkinje Ustavnog suda.
Odjednom ilegalno
Ta izjava nije nikako bezazlena. Čak i ako unatoč tome postoje presude posve suprotnog učinka. Ali i odredbe zakona koji nitko nije osporio. Ova izjava proizvodi zabunu, strah i pravnu nesigurnost. Ako općine i gradovi ne mogu raspolagati gradskim građevinskim zemljištem, koje se vodi kao državno vlasništvo, mora se postaviti brutalno pitanje: što je s tisućama objekata koji su desetljećima nastajali upravo na takvom zemljištu? Jesu li sve te kuće odjednom ilegalne? Jesu li zgrade, stanovi, garaže, tvornice i pogoni izgrađeni na pravno zabranjenom zemljištu? Jesu li građani koji su kupovali stanove, gradili kuće, dizali kredite, plaćali naknade, dobivali dozvole i upisivali vlasništvo živjeli u pravnoj iluziji? To je bit problema. Izjava sutkinje Velić, ako se doslovno shvati, ne pogađa samo institucije. Ona pogađa ljude, obitelji, poduzetnike, investitore, katastre, zemljišne knjige i cijeli promet nekretnina. Zato je to opasno loša i šokantna poruka koja otvara pitanje je li riječ o neznanju, površnosti ili namjernom unošenju pravne panike. Na tu je zabludu reagirao ministar pravosuđa BiH Davor Bunoza. Bunoza je poručio kako se ne može složiti s tvrdnjom da općine i gradovi ne mogu raspolagati imovinom koja se tretira kao državna. Naglasio je da je takav stav protivan odluci Ustavnog suda BiH AP-4942/22, u kojoj je isti Sud naveo da se na gradsko građevinsko zemljište u državnom vlasništvu ne primjenjuju odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom. Bunoza je time pogodio samu srž. Ovdje se ne radi o političkom nadmudrivanju, nego o elementarnoj pravnoj razlici između državne imovine pod režimom zabrane raspolaganja i gradskog građevinskog zemljišta koje ima poseban zakonski režim. Ako se ta razlika izbriše, posljedice su kaotične: više se ne zna što je zakonito, što je upisano, tko je mogao raspolagati zemljištem i jesu li tisuće pravnih poslova održive. A Zakon o građevinskom zemljištu FBiH upravo je tu potpuno jasan. Članak 6. propisuje da općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu na način i pod uvjetima predviđenim zakonom i propisima donesenim na temelju zakona. To nije fusnota, nego temelj urbanističkog, stambenog i gospodarskog razvoja gradova i općina. Drugim riječima, gradovi i općine nisu postupali izvan zakona kada su, primjenjujući taj zakon, raspolagali gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu. Oni nisu mijenjali titulara vlasništva mimo zakona niti prisvajali državnu imovinu, nego provodili režim koji im je zakon povjerio. Još važnije, na isto je ukazao i Ustavni sud BiH u predmetu AP-4942/22. U toj odluci Sud je zauzeo stav da se na gradsko građevinsko zemljište u državnom vlasništvu ne primjenjuje zabrana raspolaganja državnom imovinom. To je ključna rečenica cijelog prijepora. Dakle, nije riječ o slobodnom Bunozinu tumačenju, nego o stavu samog Ustavnog suda BiH, donosi portal Večernjeg lista BiH. Zato je posebno problematično kada sutkinja Ustavnog suda BiH na konferenciji za novinare šalje poruku koja u javnosti može zvučati suprotno. Javnost ne živi od pravnih nijansi. Ona čuje autoritet suda i zaključuje da su općine i gradovi možda godinama radili nešto nezakonito. Ako je to poruka, ona je dramatična, pogrešna i štetna. Takav istup može proizvesti lančanu reakciju. Može se dovesti u pitanje promet nekretnina, otvoriti sporovi oko zemljišta, blokirati investicije i uplašiti građane koji su uredno kupili stanove i kuće. Može se stvoriti dojam da su cijeli kvartovi, naselja i gospodarske zone nastali na nečemu što nitko nije smio dodirnuti. A to jednostavno nije točno.
Bitna reakcija
Da je sutkinja Velić u pravu, posljedica njezine tvrdnje bila bi gotovo apsurdna: ogroman broj kuća, zgrada, stanova, poslovnih prostora i pogona morao bi biti tretiran kao pravno sumnjiv. Ne zato što su građani nešto skrivili, nego zato što bi se naknadno proglasilo da gradovi i općine nisu smjeli raspolagati zemljištem na kojem su ti objekti nastali. Zbog toga je Bunoza morao reagirati. Njegova reakcija vraća raspravu na zakon i odluku Ustavnog suda BiH, umjesto na opasne javne generalizacije. Pitanje državne imovine jest ozbiljno, ali se ne smije rješavati tako da se u isti koš stave šume, rijeke, vojna imovina, javna dobra i gradsko građevinsko zemljište koje je zakonom dano općinama i gradovima. Sutkinja Velić svojim je istupom, narodski rečeno, promašila "ceo fudbal". Problem nije što je govorila o državnoj imovini, nego što je izostavila najvažnije razgraničenje. Kada to učini sutkinja Ustavnog suda, posljedica nije samo pogrešna rečenica, nego zabuna u javnosti, strah među građanima i poruka da pravna sigurnost može nestati jednim istupom za mikrofonom. Zato ovaj slučaj traži jasno razjašnjenje: gradsko građevinsko zemljište ima poseban režim, općine i gradovi njime upravljaju na temelju zakona, a Ustavni sud BiH je već rekao da se na takvo zemljište ne primjenjuje zabrana raspolaganja državnom imovinom. Sve drugo vodi u pravni kaos. Ako se taj kaos proizvodi s konferencije za novinare Ustavnog suda BiH, pitanje je još ozbiljnije: je li riječ o neznanju, nepažnji ili namjeri?