Bosanskohercegovački kolumnist i komentator Damir Omerbegović, podrijetlom iz Tuzle, osvrnuo se na političko poistovjećivanje Bošnjaka s Palestincima, poručivši da takve usporedbe potiču kulturu viktimizacije i udaljavaju bošnjačku politiku od dijaloga i preuzimanja odgovornosti.
Damir Omerbegović dugogodišnji je kolumnist na portalima u Bosni i Hercegovini i regiji. Strukom je vezan za poslovnu informatiku, ali se u svojim tekstovima i komentarima bavi aktualnim političkim događajima, ideološkim narativima i društvenim pojavama, piše Jabuka.tv.
Na svojem Facebook profilu objavio je autorski osvrt pod naslovom „Bošnjaci nisu Palestinci“, u kojem kritizira poistovjećivanje političkog položaja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini s položajem palestinskoga naroda.
Njegovu objavu u nastavku prenosimo u cijelosti:
"Bošnjaci nisu Palestinci
Razumijem ja jako dobro zašto se u našim avlijama konstantno pravi ovakva politička poveznica između Bošnjaka i Palestinaca. Ona je uglavnom posljedica te neumoljive fantazije u našim glavama da je Bosna i Hercegovina bošnjačka država koju nam nekakve babaroge i zlodusi svakodnevno otimaju.
Vidite, i da ovo kažem jasno i direktno, današnja Bosna i Hercegovina naprosto nije ekskluzivna bošnjačka teritorija koju nam netko postupno otima, niti je predodređena da to ikada postane, već je zajednička država triju konstitutivnih naroda i svih njezinih građana.
To što Bošnjaci danas ne mogu sami određivati unutarnju politiku, vanjskopolitički smjer i predstavnike drugih naroda nije nikakva okupacija, već Daytonskim sporazumom utvrđeno ograničenje vlasti u zemlji koja nije i nikada nije bila zamišljena kao država samo jednoga naroda.
Sva ova silna patetika i gluma da smo dio bliskoistočnih problema ustvari je autogol i samo znači da mi dobrovoljno pristajemo na tu ulogu naroda bez države, bez moći i bez ikakve odgovornosti.
Bošnjaci danas nisu ni izbliza protjerani iz vlastitoga političkog sustava niti žive pod nekakvom stranom vojnom upravom. Mi smo najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini. Imamo svoje stranke, i na vlasti i u oporbi, imamo ministre, policijske strukture, diplomate, medije i itekako snažan utjecaj na državne institucije.
Opsesivno uspoređivanje s Palestincima danas očito služi kao politički alibi. Kada se izborni zakon ne može promijeniti prema željama Sarajeva, kada Hrvati traže da sami biraju svoje predstavnike ili kada Srbi odbijaju novu centralizaciju, odmah se govori o podjeli, aparthejdu, nestanku i nekakvoj palestinizaciji.
“Bošnjaci su uvijek nevina žrtva”
Tako se gotovo svaki spor pretvara u pitanje opstanka, a svaki kompromis proglašava izdajom. U toj priči Bošnjaci su uvijek nevina žrtva križara, UZP-a, četnika, cionista i babaroga, dok su svi koji im se protive automatski okupatori, separatisti ili neprijatelji države.
To je očito veoma korisna pozicija jer našu politiku oslobađa od odgovornosti. Ako si vječna žrtva, onda nikada ne moraš priznati vlastite političke pogreške, loše vodstvo, promašenu strategiju niti činjenicu da i druga dva naroda imaju legitimne interese i prava.
Najgore od svega jest što takav narativ od nas Bošnjaka pravi slabiji narod nego što zaista jesmo. Umjesto da se ponašamo kao politički zreo europski narod koji gradi saveze, sklapa dogovore i preuzima odgovornost za državu, ovi panislamistički i ini pojedinci uporno nas guraju u ulogu bespomoćne mase koja čeka da je svijet sažalijeva i da nam dâ kakve političke, emocionalne i materijalne sadake.
Država se ne gradi kuknjavom, mapama stradanja i natjecanjem u viktimizaciji, nego prihvaćanjem stvarnosti da Bosna i Hercegovina može opstati samo kao dogovor svojih naroda, a ne kao nagrada najbrojnijem.
Nama ne treba tuđa tragedija da bismo dokazali vlastitu vrijednost, nego nam je prijeko potrebno makar malo pravoga samopoštovanja. Barem toliko da prestanemo izmišljati vlastitu Palestinu svaki put kada ne dobijemo sve što želimo.