Povjesničar Robin Harris, nekadašnji savjetnik i pisac biografije Čelične lady, Margaret Thatcher, stanovnik je Republike Hrvatske od 2006. godine. Jedan je od vrsnih umova koji su obogatili Hrvatsku i Hrvate. Osim brojnih stručnih publikacija i novinskih članaka u kojima obrađuje politiku, ekonomska pitanja te međunarodne odnose, nedavno je objavio biografiju o blaženom Alojziju Stepincu. Dr. sc. Robin Harris aktivan je i u hrvatskoj javnom životu kroz Centar za obnovu kulture. Upravo na njihovoj Facebook stranici iznio svoje inspirativno svjedočanstvo zašto je i kako postao katolikom, te što to za njega znači.
"Prije četrdeset godina, 26. siječnja 1985. na spomendan sv. Timoteja i Tita (ove se godine liturgijski preklopio s Trećom nedjeljom kroz godinu), primljen sam u Brompton Oratoryu u Londonu u ono što Nicejsko vjerovanje s naučiteljskom i konačnom valjanosti naziva „jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva“ (unam, sanctam et apostolicam Ecclesiam).
Postati katolikom bila je najbolja i najvažnija odluka u mome životu.
Katolička vjera je javna stvar, nije nešto o čemu treba obrambeno mumljati, tako da ne osjećam srama iznijeti razloge zašto samo donio tu odluku bilo kome koga to zanima.
Iako nisam nalik sv. Johnu Henryu Newmanu u višim aspektima, na ovu me odluku, poput njega i kao tipičnoga Engleza, primorala prvenstvena briga o Istini.
U stvari se radi o vrlo jednostavnom pitanju.
Zajednica u kojoj slavimo ili jest Crkva, odnosno otajstveno tijelo Kristovo, ili nije.
Ako nije, onda su sakramenti, povrh svega sakrament euharistije, zamjena za zbiljsku stvar. Ima li imalo sumnje o tome, a moje su se sumnje množile, tada smo primorani, ne samo strahom od Pakla – što je veoma ozbiljna stvar – nego i intelektualnim integritetom slijediti tok Istine kamo god nas on vodi pa čak i do onoga što je meni i drugima bilo posve strano i neobično odredište.
Ukratko, morao sam postati ono što Englezi tradicionalno izruguju nazivom papist.
Dan uoči spomendana sv. Timoteja i Tita, veći je blagdan obraćenja sv. Pavla.
U potpunosti je prikladno, doduše pukim slučajem, da nisam primljen u Crkvu toga dana.
Za razliku od apostola narodâ, ja nisam dobio ni nebeska viđenja ni poruke, čak niti prepoznatljive znakove, ni vanjske ni unutrašnje.
Postupak donošenja odluke da postanem katolikom bio je više nalik popuštanju neizbježnoj istini nakon razdoblja intelektualne iscrpljenosti i tvrdoglavosti.
Tek nakon što sam učinio korak vjere, iskusio sam nešto utjehe, uistinu i teškoća – kojih je mnoštvo – koje življenje katoličkim životom podrazumijeva.
Potpomaže nas Milost, no sapeti smo svojom prirodom – i asketskom neizvježbanošću za prvih triju desetljeća života ovoga obraćenika.
Da nisam postao katolikom, sigurno ne bih bio došao u Hrvatsku – što je druga najbolja odluka u mome životu.
Iako sam hrvatski građanin i odlučan da provedem svoje posljednje godine ovdje, uvijek će mi ostati um engleskoga katolika.
On više propituje i manje je sklon poslušnosti autoritetima nego li um prosječnoga Hrvata.
Međutim, mogu reći da nisam – Bogu hvala – imao ikakve sumnje premda sam u četrdeset godina prakticiranja vjere imao mnoštvo poteškoća.
Kao što nas to podsjeća sv. John Henry Newman: »Deset tisuća poteškoća ne čine jednu sumnju«."