Možemo biti ponosni na ono što imamo i na naš način života!

Fra Vladimir Vlado Ereš, jedan od najpoznatijih hercegovačkih franjevaca u dijaspori, dugogodišnji voditelj hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj i Švicarskoj, publicist i kroničar, ekskluzivno za Večernji list piše svoj osvrt i zapažanja s ljetovanja u domovini, ali i životu na Zapadu.

Švicarcima smo dobri, a sebi nismo!

Čim s proljeća zatopli, stanovnici bogatih zapadnih zemalja počnu kovati planove oko svojih godišnjih odmora. Biraju se zemlje, obale i destinacije kamo krenuti. Budući da već dugo živim u Švicarskoj i poznajem dosta Švicaraca, primijetio sam posljednjih godina kako im je često na usnama Hrvatska - Kroatien - Croatie. Srce mi raste, ponos se napinje, a u duši zahvala Bogu što se među moćnom svjetskom turističkom “mašinerijom” našla i moja draga Hrvatska, koja je, ne našom voljom, nego Božjim davanjem, postala jedna od najljepših zemalja svijeta, prema kojoj se slijeva cijela Europa. Tim više što su Švicarci itekako izbirljivi i zahtjevni. Svaki naš sunarodnjak koji ondje živi otvoreno će vam reći kako je to zemlja reda, ljepote, ponosa i snažne ljubavi prema svojoj domovini. Zanimljivo je kako površinom nisu veći od Hrvatske, pa bi bilo mudro štošta od njih naučiti. Primjerice, glavni simbol švicarskog identiteta, “križić”, na svakom je koraku i na svim mogućim proizvodima, pa i sitnicama. A hrvatsku zastavu rijetko vidim i za najveće blagdane, jer moju domovinu Hrvatsku odmah optuže za nacionalizam”, što svoje voli. Švicarci za to ne mare. Barjak se vijori gotovo ispred svake staje. Nek se znade da tu Švicarac živi i svoju zemlju voli! Zato im treba skinuti kapu do poda. Ponos, domoljublje i odgovornost prema svojoj zemlji njihova su pokretačka snaga. A kad tome dodamo radišnost, onda je uspjeh zajamčen. Toga su svjesni i naši iseljenici, koji se lako uklapaju i postižu izvanredne rezultate. Međutim, sve ono što nam se sviđa kod Švicaraca, doma si nismo u stanju priuštiti. Dapače, sami sebe kudimo i tražimo milijun razloga i alibija zašto se trebamo podcjenjivati.

Kolone na cestama jedino u Hrvatskoj problem

Zato je lijepo čuti kad tvoju zemlju hvale poslovično suzdržani Švicarci. A onda, kad pogledam hrvatske medije i vidim toliko negativnosti, zapitam se – jesmo li svjesni vlastitih prednosti koje nam stranci sve više otkrivaju. Jedna od negativnosti koja me danima plašila s nacionalnih TV programa uoči polaska na odmor jesu gužve na granici i cestama. Pa što!? Kolone su u ovo doba godine u cijeloj Europi. U Njemačkoj znaju biti 20, 30 i više kilometara, u Austriji i Italiji su satima zakrčene ceste pa nitko od toga ne radi problem, niti je to udarna vijest tamošnjih dnevnika.... Uvijek kada je bilo neko čekanje u redu, značilo je da je ljudima stalo do odredišta na koje su krenuli. Ljudi se jagme, otimaju, stoje u redovima, iscrpljuju kako bi dobili ono što s ljubavlju očekuju. Stao sam autom i sam u red na ulazu u moju Hrvatsku. Srce mi raste kad pogledam koliki se “guraju” kako bi u nju ušli. Osjetih vrijednost moje voljene zemlje. Osjetih njezinu povijest, miris mora i stoljetnih šuma, slavonske ravni i hercegovačke vrleti, bosanske gudure i ličke planine, istarske pejzaže i dalmatinske otoke. Osjetih divne autoceste, koje, kažu, skupo koštaju! Pa neka koštaju... Sve što košta, to i vrijedi. I ostaje za vjeke vjekova. Trnci me prolaze kada se sjetim da će sve to osjetiti i toliki stranci koji o nama skoro ništa ne znaju. Radost kolone unosi mi ponos...

Zagreb izrastao u europsku metropolu

Na granici, s osmijehom od “uha do uha”, dočekaše me hrvatski carinik i policajac pa se sjetih kako smo u vrijeme Yuge bili maltretirani i podozrivo promatrani. S ponosom predajem dokumente. “Uzmi ih čvrsto prijatelju u ruke, zavedi me u te ‘kompjuterske knjige’ moje domaje. Dajem ti sve podatke s ponosom i velikom radošću. Nisam o sebi nikome vani bio tako širokogrudan kao prema zemlji oca moga, djeda moga!” - u sebi sam klicao. Koliko god put trajao kroz Europu, uvijek se nekako posebno ozarim i dobijem novu energiju kad prijeđem hrvatsko-slovensku granicu. I sam se pitam - zašto mi auto ovako lijepo i lako klizi hrvatskim cestama, zašto su mi boje jutarnje rose sve u duginim bojama? Zašto mi nestade umor s lica i tijela? Zašto sam ovako lagan i poletan? Jednostavno – osjećam se svoj na svome! Glavni grad svih Hrvata – Zagreb, širom otvara svoja vrata. Obrisi metropole su neprepoznatljivi. Izrastao je Zagreb u istinsku metropolu, zahvaljujući jednom Hercegovcu na čelu grada, ali i tisućama marljivih Zagrepčana koji ga stvaraju. Na južnom ulazu gledam novu modernu zračnu luku “Dr. Franjo Tuđman”, koja nam dovodi sve više i više putnika željnih vidjeti ljepote i povijesti. A nitko ne ide tamo gdje mu neće biti lijepo. U nastavku prolazim pokraj velebne “Arene”, čiji stupovi (proizvedeni od hercegovačkih poduzetnika) kao da paraju nebo i sjetim se rukometaša, tenisača, i ostalih sportaša koji su u toj palači svojoj Hrvatskoj donijeli tisuće stranica povijesti koja se piše za budućnost. Zdanje sporta i zdravlja, samoodricanja i izljeva neopisivog oduševljenja iz ljudi “izbacuje” tone i tone radosti, stresa, strepnje i ponosa te s onom narodnom kličem: “u maloj boci spirit stoji”. Ta mala ‘boca’ – Hrvatska, znade medaljama zapaliti velike sile svijeta u veličanstvenim uspjesima. Tako malo nas ima, kažu, a zauzeli sve sama prva ili druga mjesta na svjetskim turnirima.

Katedrala – srce domovinske i iseljene Hrvatske

Uređeni parkovi, novi gradski sadržaji, ulice bez papirića, čiste i uredne, a grad prepun turista. Oči mi stanu, grudi mi se nadimaju dok vozim pokraj Bandićevih fontana”, Nacionalne sveučilišne knjižnice, koncertne dvorane Lisinski, autobusnog i željezničkog kolodvora i tako do katedrale. Stare i srednjojvjekovne zgrade dišu ljepotom povijesti. Živjela je moja Hrvatska i prije mene. Imala je svoje velikane. Ali prošli su njome, rimski, turski, francuski, austrijski, talijanski carevi i ‘carići’. Svi su gradili i iskorištavali moj narod, ali su puno toga i ostavili. Ostavili su tragove u izgledima kuća, ustanova i blokova. Ostavili su povijest moga naroda u muzejima, crkvama i natpisima pročelja. Tko želi učiti shvatit će kako su tu živjeli i žive Hrvati... A ljepotica na malom brijegu u središtu grada – stara gotička katedrala, sa svoja dva, 107 metara visoka zvonika - svjedoči o povijesti moje hrvatske, europske i svjetske vjere. U njoj je pohranjena oaza mira i ponosa, ljubavi i žrtve, vjere i kulture, svetosti i molitve. Tu ispred njenih ulaznih vrata svatko se zaustavi, digne pogled put visina, uzme fotografske “otiske” za uspomenu i odnese daleko u svoju zemlju pričajući i diveći se mojoj i tvojoj zemlji Hrvatskoj.

Neprepoznatljive ceste i autoceste

Napuštajući središnju Hrvatsku i putujući prema moru, u jednom trenutku ne mogu doći k sebi - da ne znam gdje sam, pomislio bih da sam u nekoj drugoj europskoj zemlji, jer dok smo odlazili u inozemstvo ispraćale su nas uske i krivudave ceste. Putujući obalom, uočavam nove hotele, restorane… Svi se “žale” - nema mjesta. Sve puno. Televizija javlja kako je porast inozemnih turista u odnosu na prošlu godinu za čak 20 posto. A ja s radošću uzdahnu: Neka, da-Bog-da vam gosti ne išli kući, a mi ih mogli uzdržavati. Osjećam uzdahe “skromne”zahvale Bogu na tom davanju. Hrvatska primila cijelu Europu i svijet, a nikom nije tijesno. Sjetih se one: “Gdje čeljad nisu bijesna, ni kuća im nije tijesna”. Na plaži vidim Ivana i Jovana, i Iliju i Aliju, Erika i Eriksona i nitko nikome ne smeta. Svi se raduju, kupaju i odmaraju. Gdje sam god u svijetu stao i s kim razgovarao, svatko nas voli i cijeni po divnom, toplom, vedrom, veselom karakteru te po darežljivosti, pažnji, gostoljubivosti i svim drugim našim vjekovnim karakteristikama, a da o moru i ne govorimo...

Hrvatski način života – neprocjenjivo!

Doduše, nismo mi zemlja samo za odmor i goste, mi znamo živjeti i svoj život u tisuću i jednoj različitoj prigodi. Zapravo, taj hrvatski način života je tako očaravajući jer uvijek imamo vremena za najbliže i najdraže, a itekako se znamo i opustiti i proveseliti. Primjerice, ovog ljeta sam imao par vjenčanja, u Zagrebu, Posavini i Tomislavgradu. Od 300 uzvanika naviše. To je na Zapadu nezamislivo. U Zagrebu (Rakitje) bijaše vjenčanje mladenaca iz Garevca i Sv. Nedjelje u predivnom svetištu bl. Alojzija Stepinca. Svetište uređeno i brižno njegovano. A naš mladić Ivan Andrić, sin Zdenka i Slavice r. Martinović zaključuje brak s Klaudiom, umjesto u svome Garevcu, u Rakitju, te u blaženom raspoloženju pozdravlja razdragano mnoštvo. Veselo je bilo i u Tomislavgradu kod Marije Matić – Šoljine iz Fribourga. “Tresao” se Tomislavgrad od radosti i veselja. S ponosom želim reći da na svim tim našim susretima “ni dlaka s glave” ne pada u svađi i nesporazumu. Raduje se i veseli, pjeva se i moli, jede se i pije, ali moj Hrvat znade i jesti i piti, pjevati i igrati, a da mu nitko i ništa radost ne muti. Kad se stranac zatekne u našim svadbama, ne može se iščuditi otkud toliko srčanosti i opuštenosti, prijateljstva i istinske ljubavi. Isto je i na obiteljskim feštama i druženjima.

Zavičajni susreti - trend za pozdraviti!

Ovo ljeto svjedočim i sve popularnijim zavičajnim susretima. Ljeto je puno našega svijeta koji živi vani pa je lijepo da brat susretne brata u lokalnom običaju i veselju. Pojedine općine slave svoja slavlja, a ljeto je pravo vrijeme za to. Upriličuju se seoski nogometni turniri, festivali, a mjesta pokraj rijeka puna su novih kulinarskih ponuda. Živnuli su naši gradovi i sela, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH. Od Kornice, Odžaka, Žepča, Vareša i Kaknja, pa Kiseljaka, Posušja, Ljubuškog, Zvirića i Stoca... Sve sama pozitiva i dobra atmosfera. Mlade mise i ostali jubileji, godišnjice braka i braniteljske obljetnice, sve ljepše od ljepšega. Znamo da su neka ratna sjećanja tužna i teška, ali srce zadovoljnije tuče ako se sjetimo i tih događaja. I takva molitva Bogu je ugodna.

Međugorje – svjetska oaza duhovnosti

Naše Međugorje je fenomen za sebe. Početkom kolovoza oko 50 tisuća mladih tjedan dana moli i pjeva te boravi na tom malom, ali svjetski velikom prostoru. Moj subrat fra Marinko kliče da je na Festivalu mladih bilo prisutno 78 različitih nacija svijeta. Ljudi moji, usred ljeta, na temperaturi oko 40 stupnjeva! Čemu i tko ih “nasamari”, jer javnost im nije sklona. Ona “trubi” na sve “vuvuzele”(a to su one ubitačne trube iz južne Afrike) da vjera propada... I kada tako ovi naručeni (ali i iz svoje nutrine jadni i žedni) novinari žele iskoristiti svaku dobivenu priliku da skude Boga i vjeru, ali kada dođu na ove prostore uvidjet će da će prije njih, pa i njihovih potomaka nestati, nego će Bog “napustiti” našu domovinu. Ona je puna “svetinja”: sv. Ante na Humcu i sv. Ivo u Podmilačju primili su desetke tisuća pobožnoga naroda; Sv. Ilija i sv. Stjepan ljetni, puni ko šipak. Svetkovine sv. Jakova i sv. Ane vrlo su se lijepo proslavile. U cijeloj Hercegovini običaj je od pamtivjeka da se po brdima i planinama slave svete mise na starim grobljima i kapelicama, što je poseban doživljaj. U tijeku su devetnice Velikoj Gospi. Odziv iznad svih očekivanja. A o proslavi Velike Gospe od Aljmaša, Voćina do Marije Bistrice, Trsata, Krasnog, Sinja pa Veprica, onda Olova, Osove, Širokog Brijega, Posušja, Goranaca i čuvenog Međugorja, da i ne pišem. Ovih dana sve je u tijeku, pa provjerite...

Počnimo gledati svijet oko sebe pozitivnije

Eto, moj poštovani čitatelju, vidiš kako ima puno “lipih stvari” koje smiješ reći i napisati u našoj jedinoj i dragoj domovini Hrvatskoj i u BiH. Mogu i smijem reći i napisati. Ima li ikakva dobra terapija koja bi nam dala pozitivni “serum” kako bismo sebe izliječili od negativnih silnica koje nam ugušiše vjeru i naciju?

Dani su ovo kada sabiremo pozitivne dojmove i susrete, kada ljeto svoje posvećujemo rodnom kraju, plavom Jadranu i svojim prijateljima, kada smo manje opterećeni poslom, a više upućeni na druge.

Nisu problemi naša preokupacija, nego bi trebalo pozitivno biti naša “hrana i piće” pa bi bilo puno manje tumora i rakova, napetosti i svađa. Zar ovo sve nije vidljivo da živi među nama? Zar svega ovoga nemamo među sobom? Imamo mi predivnih stvari, ali “boje naših naočala” su se “izlizale”. Ne gledamo očima sretne djece ono što nam je Bog dao.

Kada ćemo početi pričati, pisati, razgovarati, “tračati” o lijepim stvarima koje nam se događaju svaki dan? Ovo ljeto je ponudilo mogućnosti za to. Ne zanemarimo to. Gledajmo pozitivno i bit ćemo zdraviji i sretniji.