Kada je imala samo 21 godinu, Nicky Doyle primjetila je da joj se ruka počela tresti. Pretpostavila je da je to samo zbog stresa na poslu jer je u to vrijeme radila kao voditelj financija.
No, ipak je otišla na preglede kod mnogobrojnih doktora te joj nitko nije stvarno dijagnosticirao bolest. Već je tek sa 34 godine, čak 13 godina kasnije, saznala da ima Parkinsonovu bolest, koja se inače pojavljuje kod osoba starijih od 50 godina.
Prije nego što joj je dijagnosticirana Parkinosnova bolest, zatrudnjela je sa svojom prvom kćeri Oliviom. Dok je bila trudna, tresenje je prestalo i osjećala se sjajno, no čim je rodila Oliviu, sve se vratilo i postalo još gore.
Nicky kaže: "Bila sam mlada majka i bilo je očajno. Nisam mogla držati svoju kćer niti je prati ni hraniti. Toliko puta sam plakala da sam mislila da sam ostala bez suza."
No, njena dijagnoza postavila joj je nove prepreke. Budući da je jako mlada, nitko ne misli da ona ima Parkinsonovu bolest, već joj ljudi na ulici znaju prići i pitati je li pijana ili na drogama.
Dobila je lijekove koji joj pomažu da umiri tresenje i uspori razvoj njene bolesti, ali i dalje ima poteškoća sa određenim zadacima.
Za Nicky, najgore joj je božićno vrijeme, zbog poklona. Tresenje njenih ruku bilo je toliko snažno da nije mogla zamotati poklone, već je njena mama to radila za nju.
Također su joj jednostavne stvari, kao što su vezanje vezica na cipelama ili zakopčavanje gumbi, velika poteškoća, pogotovo s njenom mlađom kćeri koja to još ne zna sama.
Često se morala i susretati i s pitanjima svoje djece, kao "Mama, hoće li te Parkinsonova bolest ubiti?", no kaže da bez njih njen život ne bi imao smisla.
Nicky je sada predstavnica kampanje Parkinson’s UK koja širi znanje o Parkinsonovoj bolesti i prikuplja novce za istraživanje o njoj.