Prije 20 godina HTV je emitirao najčuveniji intervju iz bogate povijesti emisije 'Nedjeljom u 2' Aleksandra Stankovića. Nasuprot njega sjeo je Mišo Kovač i rekao sve što misli o komunistima, Hrvatskoj, HDZ-u, smrti sina Edija, vlastitom pokušaju suicida, Elvisu i kolegama glazbenicima.
Najvažnije dijelove tog intervjua koji je ušao u antologiju prenio je 24sata.hr, a cijeli intervju možete pogledati na Youtube stranici HRT-a OVDJE.
Podsjetimo, Mišo Kovač preminuo je 31. listopada u 86. godini života u svom domu u Podstrani kod Splita, a najveća tragedija koja je obilježila život ove glazbene legende, bila je smrt njegova sina Edija koji je umro s tek 16 godina. Mišo će, prema vlastitoj želji, biti pokopan uz svoga Edija na zagrebačkom groblju Mirogoj, a bit će ispraćen u Splitu, rodnom Šibeniku...
Aleksandar Stanković: Gospodine Kovač, kad sam vas pozvao u emisiju, rekli ste mi: Konačno, uzdrmat ćemo Hrvatsku. Što to znači?
Mišo Kovač: Pa to znači da Mati Miši Kovaču nikad nije nitko u četrnaest godina, zapravo, šesnaest godina slobodne Hrvatske dao emisiju uživo. Od ovog trenutka u Hrvatskoj nastaje demokracija. Dosad je bilo samo ukidanje verbalnog delikta.
Stanković: Bilo je i vrijeme. U zgradu HRT-a došli ste samo triput?
Kovač: Ušao sam dva puta kod Turkalja, kojega cijenim. Došao sam kad sam primio nagradu kao najizvođeniji pjevač svih vremena. I došao sam kod tebe jer je to živa emisija, Stankoviću. Nema režisera, nema cenzora koji će kasnije reći: 'Ovo nam ne odgovara, to ćemo skinuti'. Mi ćemo sada razgovarati. O svemu što me pitaš dobit ćeš odgovor, Stankoviću. Ljudi mi kažu: 'Stankoviću je opasan'. Ja sam rekao: 'Ne, zašto bi bio opasan? Ako glupan sjedi s druge strane, onda je opasan. A meni nije opasan.'
Stanković: Recite mi, Mišo, jeste li težak čovjek?
Kovač: Ne. Ja jednostavno ne dam na sebe. Nikad nisam svoju svijeću digao poviše stola, ali je nisam ni spustio ispod stola. Uvik sam je držao tamo gdje je. Recimo, ja sam rođen u Šibeniku. Šibenik je jedan poseban grad. On daje, ne govorim o sebi pa neću govoriti da sam ja najveći, ali on je dao najveće ljude. Dao je Dedića, Vukovar, Dražena Petrovića. Sad je Višnjić jedan od najboljih glumaca. Mali Maksim Mrvica je isto iz šibenskog kraja. Brešana(...)
Stanković: Kad sam vas pitao jeste li težak čovjek, kažete da niste, ali jeste li sami sebi teški?
Kovač: Pa sam sebi koji put jesam. Normalno da svaki čovjek ima svoje, kako da ti kažem, kad je sam sebi dosadan. Nitko nije perfektan. Svi mi imamo vrline i mane. Ali uvijek govorim (...) istina me je koštala jako skupo jer ljudi vole igrati duple igre. Ja to ne volim, tako da imam prijatelje, ali imam i neprijatelje.
Stanković: Što vas muči? Što vam smeta?
Kovač: Pa smeta mi to što su mnogi postali milijarderi, a zapravo su profiteri hrvatskog rata. A imaju danas tvrtke, velike, ogromne tvrtke. I njihova djeca su po novinama krema hrvatskog društva, a u biti njihovi očevi su bili profiteri hrvatskog rata. Hoću reći, Domovinskog rata.
Stanković: S čim ste razočarani, u stvari.
Kovač: Normalno da sam razočaran. Ne samo ja, nego pet stotina tisuća momaka koji su se borili za ovu zemlju. Dok su se oni borili, ovi su švercali(...). Mi smo u jednom ranom kapitalizmu i tu je takva situacija da će radnici na kraju u Hrvatskoj postati kmetovi.
Stanković: Što to znači, Mišo? Da je prije bilo bolje?
Kovač: Pa nije bilo bolje. Bilo je kako kome bolje. Recimo, što se mene tiče, ja sam kao dijete jeo jabuke s ceste, Stankoviću. U Šibeniku. Ali smo mi uvijek bili zadovoljni. Mislim, nitko nije znao tko je u partiji. Mi u Šibeniku(...) mi smo bili, netko iz Crnice, netko kao ja iz Škopinca. Recimo, pleme Kovača iz Škopinca ima već tisuću godina. Netko iz Drage, netko je s Baldekina. To su Šibenčani... Šibenik je imao tri kina – Nikole Tesle, Slobodu, 20. aprila.
Stanković: I jedno kazalište.
Kovač: Kazalište i pet plesova. Danas Šibenik nema ništa od toga. Šibenik je jedan od najljepših gradova, a ja sam prošao cijeli svijet.
Stanković: Je li to neki žal za mladošću ovo što mi sada govorite?
Kovač: Nije, nego je tako. Ja sam prošao sve, ja volim Split, volim Zadar. Mene je Split stvorio. Ja sam 25 puta napunio Gripe, Stankoviću. 25 puta. Ali nijedan novinar prvih dvadeset puta nije došao da bi zabilježio da je Mišo Kovač bio u Splitu. Nikad nijedan komunist nije bio na mom koncertu. U Jugoslaviji je bilo 22 milijuna stanovnika i 2 milijuna komunista. Njihova djeca su bila djeca jugoslavenskih oficira i bili su elitisti. Ali, ne narod. Jel' me razumiješ?
Stanković: Vratit ćemo se na to. Ali sam vas htio nešto pitati, barem u prvom dijelu emisije da to odradimo. Jeste li vi nakon svih ovih godina preboljeli smrt sina?
Kovač: Ne. Nisam prebolio smrt sina zbog laži. Smatram da je od danas, recimo, od ovog trenutka Hrvatska država demokratska država. Dosad je bilo samo ukidanje verbalnog delikta. Sad je demokratska. Zašto? Ima milijun istina o mom sinu, a ja ću reći sad jednu istinu, pravu istinu. Pravu istinu. Edi je bio najmlađi u uniformi narodne garde u Selskoj. Šest mjeseci.
Stanković: Tko ne zna, ulica u Zagrebu.
Kovač: To je bio prihvatni centar jugoslavenskih vojnika koji su bježali iz vojske i nekih četnika koji su bili, eto, četnici. Da sad ne govorimo kako je bilo, šta je bilo. On je tu bio i to je bila jedinica koju je vodio Zdravko Akmadžić, Hercegovac. Kod Hercegovaca nema sredine. Ili je najbolji ili je najgori. Zdravko Akmadžić je bio najbolji. I on je bio kod njega, a oni su radili razmjene, to sam gledao na televiziji. Edi nije išao na razmjene jer je bio najmlađi, ali bi me nazvao Zdravko i rekao: 'Ja sam najsigurniji kad je Edi dežuran'. I pošto je druga postrojba preuzela taj dio posla, Selska ulica se zatvorila. Ta je jedinica nestala. Edi je došao kući i rekao: 'Tata, jedinica se transformirala'. To je bila '92. godina. I uglavnom, on je izišao u četiri poslijepodne, nije ga bilo do 12 sati. U 12 sati noću, bio je 2. travnja 1992., zvoni telefon. 'Je li to stan Miše Kovača?', ja sam rekao da je. 'Ovdje inspektor MUP-a. Ja sam rekao: 'Je l' frka s Edijem?' On je rekao: 'Da'. Ja sam rekao: 'Dajte mi ga na telefon'. On kaže: 'Momentalno nije tu'. Da ti ne duljim, Edi je umro 9. travnja 1992. Imao je najveći sprovod u Zagrebu...
Stanković: Zašto vi ne vjerujete u službenu verziju? Službena verzija je da se on ubio.
Kovač: Službena verzija je da se on ubio zato što ću ja imenovati sve (...) Ovo je živa emisija, nema tu režisera koji će to ukinuti. Poslije dva mjeseca dolazi kod mene, zove me Dunja Zorić i kaže: 'Primi pukovnika SIS-a Markicu Rebića'. I dolazi Markica Rebić, uzima Edijevu vojnu iskaznicu radi istrage. Nikad mi se više nije javio i nije mi vratio iskaznicu pa ga molim ovom prilikom jer ne mislim tražiti mirovinu od Republike Hrvatske, nego da mi vrati sinovu iskaznicu, bio je najmlađi u hrvatskoj uniformi.
Stanković: Dobro, što se onda dogodilo?
Kovač: Poslije dvije godine ja sam imao koncert u Rijeci. Telefon. Ivo Sanader. 'Hitno, molim te, hitno! Predsjednik Tuđman je poludio. Hitno u Nacionalnu sigurnost'. Ja sam rekao: 'Ne mogu, Ivo. Ja sam u Rijeci večeras, sutra ću ići u Nacionalnu sigurnost'. I sutra ja dođem, to ti je bivša Bakarićeva gore (...) Dočeka me šef Nacionalne sigurnosti Luka Bebić i njegov pomoćnik Žarko Peša. I kaže meni Luka:
Stanković: Dobro, ali i danas Luka Bebić i Ivo Sanader tvrde da je službena verzija sve što su znali. Oni su se kasnije očitovali kroz HDZ.
Kovač: Ne, ne, ne... Ja ću sad ovo pokazati. Pazi, nema veze... Ja bih sad volio biti masovna manjina pa bi me štitio Stipe Mesić, pa bi me štitila Carla del Ponte, pa bi me štitio Puhovski, pa bi se znalo tko je čovjeku, koji je najprodavaniji svih vremena, ubio sina. Tko ga je ubio. A znamo zašto, zato što je obukao hrvatsku uniformu. Zbog toga.
Stanković: Mišo, zašto ne vjerujete da se radi o samoubojstvu?
Kovač: Ma, ne radi se o samoubojstvu, čovječe, kad je meni Markica Rebić odnio vojnu knjižicu njegovu...
Stanković: Jer jedna verzija kaže da se vaš...
Kovač: Ma, nema tu...
Stanković: Jedna od verzija kaže da je vaš sin igrao ruski rulet pa(...)
Kovač: Nije on uopće igrao ruski rulet. On je umro od sepse, od udarca nogom u stomak. To je napisao Esad Paratušić i Dušan Baružija koji su završili u mirovini. Edi je umro od sepse, imao je najveći sprovod i onda su svi zamukli.
Stanković: Dobro, osjećate li se vi...
Kovač: Krivim?
Stanković: ...imalo odgovornim za to što se dogodilo vašem sinu budući da ste mu kupili pištolj?
Kovač: Nema to veze. On ima iskaznicu MUP-a, čovječe.
Stanković: Ali, dijete od šesnaest godina...
Kovač: Ma, nije to bitno. Šta to znači dijete od šesnaest godina? On je bio najjači karataš kod Šafranića...
Stanković: Mislite li i danas da je to opravdano to što ste napravili? Kupili ste mu pištolj, a šesnaest godina je imao.
Kovač: Normalno da je opravdano. On je bio u jedinici. Njemu bi dala jedinica...
Stanković: Znam, ali nije bio punoljetan.
Kovač: Šta to znači? Pa jel' Boško Buha bio punoljetan?
Stanković: Pa prošla su ta vremena.
Kovač: Nisu prošla ta vremena. Zašto bi prošla ta vremena? Edi je ušao u pubertet i ponijelo ga je "Hrvatska, Hrvatska", a ta se Hrvatska sakrila od njega. Nije problem njegov, problem je Hrvatske. Na kraju, šta se dogodilo? Ja sam bio kod Tuđmana 25 puta privatno. Šta se dogodilo? Da Edi nije priznat, ali ni Domovinski rat nije priznat jer svi su generali u mirovini ili u Haagu.
Stanković: To vas boli?
Kovač: Normalno da me boli.
Stanković: A sami ste mi govorili u onom razgovoru prije emisije da je Domovinski rat okaljan.
Kovač: Normalno da je. Domovinski rat je okaljan jer u Domovinskom ratu ne smije se ubiti civil. Ja sam Tuđmana strahovito cijenio. Zamjerao sam mu jedino aboliranje na ubojstva. Jer nitko ne smije biti gospodar života i smrti, ali Tuđman ima oko sebe blefere.
Stanković: Koje? Kažete i sami da ste bili 25 puta s njim. Tko mu se najviše ulizivao? Vi niste čovjek koji se ulizuje, ali bilo je ljudi koji...
Kovač: Ma, bilo je. Ćiro Blažević mu se ulizivao.
Stanković: Kako?
Kovač: Ma, nemoj sad. Nije važno, živ je. Ma svi su mu se ulizivali.
Stanković: Nemojte sad. Rekli ste da ćete biti otvoreni.
Kovač: Pa dobro. Nazivao ga je poglavniče, onda se Tuđman ljutio i to je to. Ma, dobro, mislim... On je takav i gotovo. On koketira i sa Srbima i sa svima. On koketira, on je takav tip.
Stanković: No vama se Gojko Šušak nije sviđao?
Kovač: Ne. Ni ja njemu.
Stanković: Zašto?
Kovač: Ne znam.
Stanković: Kako se to manifestiralo?
Kovač: Pazi, mene je volio iz HDZ-a Franjo Tuđman i volio me Sanader. Ivo Sanader ne može spasiti Domovinski rat jer ga nije ni uništio. Ali vjerujem da će pozatvarati lopove. A cijenim Hebranga jer ima kičmu. Dobro, on ima tu osobnu jednu mržnju prema komunistima jer su mu ubili oca i jer su mu mater maltretirali, zatvarali i to je to (...)
Stanković: Sami ste mi rekli da vas je za vrijeme rata smetalo ustaštvo koje se pojavljivalo u pojedinim jedinicama. Odnosno, koje su pojedini ljudi prakticirali.
Kovač: Pa danas ti imaš Draškovića koji je ministar vanjskih poslova Srbije, a koji je četnik.
Stanković: Ali to nije opravdanje...
Kovač: Nije opravdanje. To je bio jedan folklor. Ljudi su se pojavljivali, imali su možda neke značke i to, ali to sad nije bitno.
Stanković: Ali poznata je stvar da ste vi još davno, '84. odbili pjevati pod slikom Ante Pavelića?
Kovač: Normalno. Tako je. I danas bih to napravio isto.
Stanković: O čemu se radilo?
Kovač: Radilo se o tome da su četiri momka došla i postavila su...
Stanković: Gdje?
Kovač: U Calgaryju u Kanadi. I postavili su, ne sliku, nego biste svih kraljeva Hrvatske. Nazvao me moj momak Đebo, koji je iz Zadra, i rekao: "Mišo, dođi. Otkrili su Pavelićevu bistu". Ja sam došao i rekao: "Dođi malo ovamo". On je došao. Ja kažem: "Slušaj me. Tebe znaju mater i ćaća. Živiš u Kanadi. Ti to nisi napravio radi komunista. Ti si to napravio radi sebe. Ja sam mu rekao: Ako si takav frajer, metni sliku Ante Pavelića u pasoš na prvu stranu i sleti u Zagreb". Tad je bila Jugoslavija. Ali to su bila samo četiri momka, ali to su isto napravili i Franji Tuđmanu koji je već bio predsjednik hrvatske države. Istu stvar. Samo je Franjo Tuđman rekao da fali Tito. A sad ću ti još nešto reći. Molim te, snimi mi ovo.
Stanković: To je iskaznica HDZ-a na ime vašeg sina?
Kovač: Eh, Edi Kovač je najmlađi član HDZ-a. Bio je član HDZ-a još '90. godine, a '90. HDZ nije imao mladež.
Stanković: Dobro, je li tome najmlađem članu HDZ-a ikada itko bio na grobu?
Kovač: Nije, ali će biti. Bit će. Pravda mora kad-tad doći (...) Došli su branitelji Zadra na Edijev grob, a najviše je dolazio na njegov grob Ivan Vekić, ministar, jer je on još bio ministar kad je Edi ubijen. Od policije je dobio ondašnje izvješće da je Edi poginuo u dalmatinskom zaleđu. Poginuo. Na što mu je šofer rekao: "Ma dajte. Pa, ministre, on je ubijen u Palmotićevoj ulici."
Stanković: Rekli ste i sami da niste preboljeli smrt sina i vidim da želite pričati o tome. Međutim, i o nekim drugim stvarima smo razgovarali (...) Ustvari, mogu vas otvoreno pitati. Jeste li vi, da tako kažem, pukli zbog svega toga?
Kovač: Pa normalno. Pa čekaj, jesu li pukli Zagrepčani kad su im pobili pse? Jesu li bili protesti, čovječe?
Stanković: A kako ne bi zbog djeteta, da...
Kovač: Čekaj, pa svi ćemo mi umrijeti, ali ne umire se sa 16 godina i 9 mjeseci (...)
Stanković: Sada kada govorite o sinu, našao sam jedan vaš intervju iz 1990. godine gdje kažete: "Što će mi suverena Hrvatska, ako moj sin treba poginuti u njoj?"
Kovač: Ma to su oni... Ma, pazi... Novinari su (...) Svakakve gluposti su bile pisane. Mogu ti reći da znam puno stvari o tom ratu (...)
Stanković: Više-manje te stvari znamo, ali ja bih htio pričati o vama. Vi ste nakon svega toga, kažete i sami, pukli, a kako i ne biste. Digli ste ruku na sebe.
Kovač: Jesam. Jer sam shvatio da me država pravi budalom. Mene nikad nitko nije pravio budalom.
Stanković: Vi ste sami u svemu tome vidjeli neku svoju odgovornost?
Kovač: Jesam. Vidio sam svoju odgovornost jer sam ga pustio, a ovi su odnijeli njegove dokumente. Sakrili su (...) Milijun je verzija o njegovom ubojstvu (...)
Stanković: Je li teško dići ruku na sebe?
Kovač: Ne.
Stanković: Kako to?
Kovač: Borio sam se strašno. Kad je Edi poginuo, ja sam počeo piti. Nikad u životu nisam popio tabletu. Nikad (...) I '99. godine ja sam bio na koncertu, padala je kiša. Došao sam do ogledala, rekao: "Ma marš u pizdu materinu" i opalio sam. Ne da bih se ranio. Jer ubile su se i dvije i pol tisuće branitelja, i ne radi dvije tisuće kuna, što se hoće prikazati u javnosti. Nego zbog dostojanstva. Jer kad čovjeku uzmeš dostojanstvo, Stankoviću, neka se ubije. Bilo tko. Meni su ga uzeli.
Stanković: Neki kažu da ste od svega toga napravili predstavu jer ljudi koji se žele ubiti, ne bi zvali u pomoć, a vi ste zvali...
Kovač: Pazi ovako. Ja sam sasvim slučajno ostao živ jer su svi bili na radnom mjestu. Stanković: Sami ste zvali u pomoć. Kovač: Da.
Stanković: Zašto?
Kovač: Jer sam mislio da ću momentalno umrijeti jer sam pucao i nastala je strašna bol. Mislim, jedna nevjerojatna bol (...)
Stanković: Da se malo našalim. Nikom ne biste to preporučili?
Kovač: Ma kakvi, bježi. To je najgore. To je strašno. I onda sam ja... Kako nisam pao u nesvijest, a ja sam mislio kad opalim, da je to to. To nije bilo to, nego sam bio u strahovitim bolovima... Slučajno sam imao pokraj sebe mobitel, nazvao sam Denisa Kadića i rekao: "Denise, pucao sam u sebe". I pao sam u komu. Dalje nije bitno (...)
Stanković: Evo, pričali smo o prošlosti. Što je s vama danas?
Kovač: Ja sam sinoć imao koncert, bilo je ludilo. Ja imam svoju publiku i ta je publika fantastična (...)
Stanković: Dedić je jedan od rijetkih koje cijenite?
Kovač: A nema drugih koje cijenim. Cijenim, recimo, Terezu Kesoviju koja je pjevala na Splitskim festivalima, pobjeđivala...
Stanković: Oliver Dragojević? Mnogi kažu danas najveći pjevač u Hrvatskoj. Što kaže Mišo Kovač?
Kovač: Ne. Oliver Dragojević je momak koji je na Splitskom festivalu pjevao i koji nije nikad bio zvijezda. I nikad neće biti.
Stanković: Kako neće biti?
Kovač: Neće biti. Ja sam napunio 25 puta Gripe, on nije išao na Gripe. U gradu u kojem živi. Nema... Metni svoj plakat "Olympia". Sedamsto ljudi, jet-set, kao... Nije više nitko krojač, sad su svi stilisti, znaš? (...)
Stanković: Jednom ste se, kad spominjete Ivu Robića, tukli.
Kovač: Jesam.
Stanković: Kako, što je to bilo? Voljeli ste se potući nekada.
Kovač: Jesam, kako nisam? Volio sam se potuć', ali ja nisam nikad napao nekoga.
Stanković: A netko je uvrijedio Ivu Robića ili šta je bilo?
Kovač: Da. Uhvatio ga je rukom za guzicu. I to je bilo u Nikolićevoj ulici i ja sam mu rekao: "Kako te nije stid, pa može ti otac biti." On je mene tako šakom puknuo u glavu, ej...ja sam ovdje imao jedan veliki prsten. Udario sam ga pet puta i njemu je pukla arkada. Taj je pao, ali jedna drugi tip je glavni. Onda je meni šibenska krv udarila u glavu i ja sam rekao: "Šta se ti smiješ? Šta ti hoćeš?" I onda je počelo između mene i njega.
Stanković: Ne smiješ se ni smijati.
Kovač: Ma neee... On je taj organizator koji ih je nagovorio.
Stanković: Daj mi recite, kako ste ih tukli 40 minuta?
Kovač: 40 minuta. Sve se polomilo. Došla je policija, meni se odjedanput zavrtjelo. Konobarice su rekle: "Mišu su napali(...)"
Stanković: Da... Severina.
Kovač: Pazi ovako. Severina. Ona je jedna srednja pjevačica, a nju ne interesira tko šta misli o njoj.
Stanković: Jel' vas zanima tko što misli o vama?
Kovač: Ne, ne, ne...
Stanković: Tu ste onda slični.
Kovač: Ona je zaradila lovu. Ima menadžera. Ima svoje fanove.
Stanković: "Štikla", evo. Ajmo sad to...
Kovač: Pjesma "Štikla" je glupost obična. To je najgori tekst koji se ikad pojavio. Mislim, to je tragedija(...) Pa ona ne bi dobila pet glasova da nisu glasale, kako kaže Mesić, tranzicijske zemlje Srbija, Crna Gora, Bosna.
Stanković: Kako komentirate to da na Euroviziji najviše bodova daju bivše jugoslavenske republike jedna drugoj?
Kovač: Šta ja znam (...)
Stanković: Dobro, hajde. Kao prvo, razumijemo se...
Kovač: Da, da... Razumijemo se, a bio je rat između ljudi koji se razumiju. Između Srba, Hrvata i Muslimana (...)
Stanković: Dobro, kad pričamo o pjevačima, što mislite o Gibonniju? On je isto popularan u Hrvatskoj. Kako vam se čini Gibonni?
Kovač: Pa ne znam. Gibonni... Čuo sam... Jel' on pjeva "Cesaricu"? Tko pjeva "Cesaricu"? Ne, ja sam bio dva puta na koncertu, čovječe. Tri puta... Dva puta najboljem rokeru Jugoslavije svih vremena o kome ne čujem da se piše ni da se o njemu jedna riječ spominje. To je Matt Collins, Karlo Metikoš. Bio sam 1962. godine kao vojnik u Beogradu na njegovom koncertu na Tašmajdanu. Pratili su ga Crveni koralji i on je ljude totalno izludio. Skinuo sam uniformu, došao u Šibenik i došao je Matt Collins ponovo. Ja sam ponovno išao na njegov koncert, platio ulaznicu i ponovno slušao. To su dva koncerta u mom životu. Treći koncert u mom životu je bio koncert Elvisa Presleya u Madison Square Gardenu 1974. godine. Valdano je izjavio... Jel' znaš tko je Valdano?
Stanković: Ne.
Kovač: On je najbolje krilo argentinske reprezentacije. On je izjavio kad je igrao s Maradonom: "Tek kad sam igrao s Maradonom, shvatio sam razliku između srebra i zlata." Tako i to. Bio sam najpopularniji pjevač bivše države onda kad sam bio na koncertu Presleya u New Yorku. On pjeva kratke note, rock 'n' roll, to mene ne interesira. No na kraju je otpjevao "My Way". On je tenor bariton. Prije njega je pjevao "My Way" veliki pjevač Frank Sinatra. Ne lijevo krilo neko bezveze, nego Frank Sinatra. Kad je Elvis otpjevao taj "My Way", onda se pjesma, Stankoviću, spojila s nebom. Ništa iznad toga ne postoji. Ni Placido Domingo ni neki Carreras sad koji je bio u Puli, ni Mozart, ni Beethoven. Može se truditi naš ministar Biškupić da je to tako, ali to nije tako.
Stanković: Pa dobro, Elvisa ne može dovesti.
Kovač: Ne. "My Way", govorim o "My Way". Kad Elvis otpjeva "My Way", ništa u glazbi nije veće.
Stanković: Mišo, recite kada se osvrnete, je li imalo smisla sve ono što ste u proteklih 40-50 godina radili?
Kovač: Pa imalo je smisla. Ja sad živim OK. Imam ženu koja me voli i ja nju volim. Imam prijatelje. Recimo, u Zadru imam prijatelje, u Šibeniku imam prijatelje, u Splitu... Pita me, recimo, ovaj mali direktor Splitskog festivala kako da vrati Split. Ja sam rekao: "Samo ako ploča dođe." Zašto? Jer kad je ploča, onda se ploča štampa i znaš koliko si prodao. Kod CD-a ne zna nitko. Ti više ne znaš koliko se šta proda. Ima Williams taj. Jel' možda znaš koliko proda on CD-a? Jel' znaš?
Stanković: Dobro, danas je to više-manje podatak koji...
Kovač: Nije manje-više. To su napravili da bi pljačkali države. To je Amerika izmislila 1982. godine. Elvis Presley je prodao milijune ploča. Rolling Stonesi i danas pune, oni su moje godište. Oni pune di god dođu. Zašto? Zato što su prodali milijune ploča. Jel' me razumiješ, Stankoviću? Uglavnom, ja živim super. Imam pasa. Ne bih ga da' ni za šta. Mislim, onaj tko ne voli pasa, ne voli ni čovika. Tako da znaš. On je solo. Imam svoju kćer Ivanu. Hoće li ona uspjeti? Da je ploča, a ne CD-a, ja bih ti rekao: ona će za tri godine biti zvijezda. Pošto je CD, neću ti ništa reć'. Jel' me razumiješ o čemu se radi? Jer kod CD-a svi peku kući i to odgovara tzv. urbanoj glazbi koju nitko ne sluša. I stvaraju se Rundeci, Urbani, Lukyji...
Stanković: Dobro, jel' ima netko koga cijenite, a da je mlad? Mlađi od 40 godina.
Kovač: Ma, ima, kako nema. Karan!
Stanković: Samo on?
Kovač: Samo on. On je jedini pjevač. On nema dušu, nema karizmu, ne izgleda nešto specijalno. Mislim, kako je... Ali najbolje pjeva. Prošle godine je pobijedio u Splitu. Ove godine ga je pobijedila izvanredna pjevačica. Ja sam joj čestitao. Zorica Kondža (...) Ona je pjevačica strašna, možda je dobila nagradu žirija, ali nikad nije dobila nagradu publike jer je publici već puna pipa svega.
Stanković: Dobro, ali toj istoj publici... Spomenuli ste "Cesaricu". Jedna od najljepših pjesama svih vremena je ta "Cesarica"...
Kovač: Ma, daj nemoj...
Stanković: Koja je najbolja u Hrvatskoj?
Kovač: Ma, daj nemoj... Znaš šta je za njega "Ako me ostaviš"? Znaš šta je to? Znaš šta je "Ostala si uvijek ista" za "Cesaricu"? To je Novković napravio, i jednu i drugu pjesmu (...) Glazba nije trčanje na 100 metara. Glazba je emocija. I netko voli tog Lukyja najviše i neka ga voli. Netko voli tog Rundeka najviše i neka ga voli, jel' tako? Netko voli tog Urbana, šta ima u nosu one... Neka ga voli.
Stanković: Dobro, vi imate lančić oko vrata. To vam dođe na isto.
Kovač: Dobro, dobro. Ja imam jedan križ koji su mi dali Janjevci i čast mi je da su mi dali (...)
Stanković: Ok. Jeste li bili dobar otac?
Kovač: Super. Da sam Edija malo manje volio, bio bi živ.
Stanković: Je li sebičnost to što ste se unatoč tome što imate kćer pokušali ubiti?
Kovač: Je. Je, to je greška. To ne bih nikome preporučio. Da to pokuša i da to napravi, ali dođu ljudi u takvu situaciju. Ja sam razmišljao o Ediju, novine su stalno lagale, stalno, stalno. Jel' me razumiješ o čemu se radi? Ja bih rekao jedno, oni bi napisali drugo. I zato ti zahvaljujem što si me pozvao u emisiju (...)
Stanković: Vaša bivša supruga je izjavila da niste mogli razlučiti u životu jeste li normalan čovjek, običan čovjek ili zvijezda. I da ste živjeli i u privatnom životu kao zvijezda, da ste očekivali da vam se svi klanjaju u životu...
Kovač: To je sasvim krivo. Ne bih o tome govorio. To je bezveze. Ja se nisam nikad osjećao zvijezdom. Mene u Jugoslaviji nikada nije vrtila nijedna radiostanica, a po željama se vrtilo četrdeset mojih pjesama. Mene je stvorio narod. Ni na jednom koncertu nisu bili komunisti. Ni na jednom koncertu (...)
Stanković: Što su slušali ti komunisti, ako nisu slušali Mišu Kovača? Vi ste bili jedan od najpopularnijih izvođača.
Kovač: Ali je bilo 20 milijuna ljudi koji nisu bili u partiji, jel' me razumiješ? Oni su me voljeli (...)
Stanković: Nakon svega što vam se dogodilo u životu, vjerujete li u ljubav?
Kovač: Vjerujem. Pa ja imam Lidiju. Ja živim za nju. Živim za nju i za Ivanu. I volim Malešnicu. Vidio si, bio si tamo. Ja dođem tamo, izvedem pasa, netko mi se javi, netko mi se ne javi. Popijem kavu, vratim se nazad. Dođem na koncert, sve je puno. Onaj tko je pravi, ja mu čestitam (...)
Stanković: Prije četiri godine u intervjuu Peri Zlataru rekli ste da često razmišljate o tome kako će izgledati vaš pogreb. Muči li vas to još uvijek? Razmišljate li o tome? Tko će doći, dragi i nedragi?
Kovač: Pazi, ja sam rekao jednog dana ako budem imao pogreb, doći će Lidija i doći će Ivana. Ako bude jednog dana, a bit će jer jedina pravda na svijetu je da svi mi umremo, ali ne da umre netko sa šesnaest godina i devet mjeseci. Ovom ću prilikom reći da mi nikad nitko nije pomogao osim Pere Gotovca koji mi je snimio prvu ploču. I da mi je zadnjih godina Davor Dujić iz Zadra bio sponzor, odnosno promotor mojih ploča. Moram to reći jer to je istina, a ja volim govoriti istinu. Nisam imao prijatelje pjevače, već sportaše (...)
Stanković: Dobro, kad govorite o 20 milijuna prodanih ploča, onda govorite o prostoru bivše Jugoslavije, ali govorite o toj Jugoslaviji s nekakvom ljutnjom. A prodali ste u toj Jugoslaviji 20 milijuna ploča.
Kovač: Pa nema veze jer je narod kupovao. Narod je postojao, čovječe. Narod. Pa komunisti su narod uveli u rat, ej! Stanković: Prodajete li danas, koliko, 15 tisuća? Kovač: To je tragedija, ja ne znam koliko sam prodao u Sloveniji, koliko sam prodao u Srbiji, ne znam koliko sam prodao u Makedoniji... Čekaj, evo ovdje... Daj mi, molim te, ovo povećaj...
Stanković: Što je to? Kaže, potvrda o isplaćenim dohocima za 2004. godinu. Ukratko samo objasnite.
Kovač: Ja od Hrvatske države službeno dobivam 11 ili 10 tisuća kuna godišnje, tako da znaš. Znači, Hrvatska država čovjeku koji je najprodavaniji i koji se vrti na radiju i kojem je sin ubijen, zapravo, kažu, "takvo je bilo vrijeme". A da sam Slovak, Srbin ili Mađar i da sam bio najprodavaniji i da mi je sin poginuo, onda bi Carla del Ponte skočila. Budi siguran u to, a ovako imam 11 tisuća kuna godišnje, a neki imaju milijune.
Stanković: Ajmo završiti ovako. Danas ste u trećem braku s trideset godina mlađom ženom. Je li to sudbina starijih muškaraca da utjehu traže u mlađim ženama?
Kovač: Pa ne. Kad sam ja pucao u sebe, Lidija je ostala sa mnom. Ona mene voli, ja nju volim. Ona se brine o meni (...) Mene ne interesiraju kokteli. Ja živim u stanu od 50 kvadrata, nemam bazene. Kad sam ja bio zvijezda, oni koji danas imaju bazene, oni su bili u opancima. Ja sam vozio 1974. Citroën Maserati samo radi komunista, ne radi sebe. Jer ga je vozio Mitterrand, Brigitte Bardot, papa i Mišo Kovač. Tako da znaš. Nisam dao na sebe. Nikad nisam Titu pjevao, nikad ga nisam vidio u životu.