Kazališna predstava “Đavolja posla”, Teatra “Kabare” iz Tuzle nedavno je igrana u Vitezu i izazvala je veliko zanimanje i dvorana Hrvatskog doma bila je premala primiti sve zainteresirane, piše Večernji list BiH. I neupućenim se nameće pitanje što je i zašto je ta predstava izazvala toliko zanimanje Vitežana?
Naime, “Đavolja posla” je predstava, magistarski rad, četvero uspješnih studenata Akademije dramske umjetnosti iz Tuzle, među kojima je bila i Vitežanka Mirna Mišković.
Naša cura
E, to je razlog prepune dvorane. Vitežani su došli gledati, uživati i čestitati vrijednoj Mirni, prvoj Vitežanki sa završenom Akademijom, magistricom glume, kako sada glasi njezino akademsko zvanje. No, treba reći, malo je mjesta, malih kao što je Vitez, da imaju glumicu s prefiksom “akademska”. I Mirna, a skupa s njom i njezini prijatelji iz generacije, s predstavom završnog magistarskog rada, ako se to tako može reći, na kraju predstave doživjeli su ovacije. Mirna je na podiju, na daskama koje joj život znače”, kako je naglašavala, primila brojne čestitke, cvijeće, darove...
“Dolazak u Vitez s predstavom koja je, na neki način, kruna mog petogodišnjeg školovanja, predstava koja je i službeno potvrdila uspješan završetak mog studija, za mene je bila neizmjerna sreća, zadovoljstvo... A tek trema, neka napetost, strepnja..., čak više nego u Tuzli pred profesorima koji na kraju trebaju reći AMEN – čestitamo”, kazala nam je Mirna i nastavila:
“Na moju sreću i veliko zadovoljstvo, sve je prošlo i iznad mojih očekivanja, ‘moji’ su me lijepo, prekrasno dočekali, na kraju mi na najljepši mogući način čestitali, a meni se u tim trenucima ‘odmotavao film’ moga djetinjstva, odrastanje, učenje i svega lijepoga i ružnoga kroz što sam prolazila. Uvijek sam, pričala mi je majka, još kao dijete, nešto ‘izvodila’, oponašala pojedine likove iz, recimo, serije ‘Bolji život’, izigravala manekenku, recitirala, pjevala... željela na sebe privlačiti pozornost, ‘biti netko i nešto’, onako djetinjasto...”. A to je vrijeme, mišljenje je Mirnino, kada se već moglo vidjeti, majka je to prva primijetila kuda to ona hoće, kuda i gdje, u kojem smjeru se školovati...
“S vremenom, a vrlo rano, cilj je bio samo jedan - gluma i ništa drugo. A taj cilj, tu želju, podgrijavalo se već od prvih školskih dana, kada se, prije nešto više od 11 godina, osnovalo Gradsko kazalište mladih “Vitez”. Majka me, među prvima, upisala u prvu “kazališnu družinu”, a evo i dan-danas sam vjerna članica prave te družine iz Viteza, sada poznate i priznate ne samo u BiH. Tu sam niknula i obiknula, tu sam počela u javu pretvarati svoje snove, a prvi veliki iskorak, prema mojem cilju - Akademiji u Sarajevu – bio je neuspješan, moje prvo i veliko životno razočarenje. Moji u GKM Vitez, moja obitelj, hrabrili su me, sokolili..., nastavila sam raditi u ‘svom’ teatru, glumila sam, čak sam i režirala neke predstave, učila i sanjala Akademiju. Nakon godinu dana dosanjala sam je u Tuzli, gdje sam, reći ću iako će možda zvučati neskromno, na prijemnom ispitu bila najbolja”, kazala je i propustila reći da je najbolja bila i tijekom petogodišnjeg studija.
Moj drugi dom
“Nikada, a govorili su mi da moram, nisam imala i ‘B’ opciju, jer se na Akademiju ne upisuju najbolji. Međutim, ja to ni slušati nisam htjela, Akademija, gluma… i ništa drugo. Kada sam primljena u Tuzli, svijet je bio moj, nisam se bojala obveza koje me čekaju, nisam se bojala ni materijalne neimaštine..., vidjela sam cilj koji je daleko ali, znala sam, stići ću ja do njega. Jer, ljubav, želja, odlučnost uvijek pobjeđuju. I ja sam svladala sve prepreke, pobijedila sam, stekla diplomu magistrice glume, sada sam u Vitezu, među svojim Vitežanima, među desecima, pa i stotinama bivših i sadašnjih članova GKM Vitez, koji je moj drugi dom, ovdje, gdje sam i počela, svoju diplomu ‘verificirala’.
Kako i kuda dalje, pitate. Ma svojim ću putom koji sam sama birala, trasirala i stigla do cilja. Već radim, istina povremeno, honorarno u Tuzli, nešto u svom Vitezu u GKM... gledam samo naprijed, sretna sam i zadovoljna”.