Suđenje u Haagu političkom i vojnom vodstvu Hrvata u BiH, koje je nedavno ušlo u završnicu, u Hrvatskoj je konačno probudilo obrambeni stav - koji zbog svoje dobrane zakašnjelosti ne može biti konzistentan pa ni inteligentan - a kod Hrvata u BiH izaziva duboke egzistencijalne bojazni. Povjeravajući svoj elementarni životni interes anglosaksonskoj politici tijekom skoro 20 godina, hrvatska je politika dopustila mijenjanje slova i duha Daytonskoga sporazuma čime se pokušalo uništiti temelje političke, ali i elementarne demografske egzistencije kao i društvenog i gospodarskog funkcioniranja Hrvata u BiH. Mnogi sada misle da bi Hrvatska konačno trebala definirati svoju politiku prema BiH, ali vrijeme za to odavno je prošlo: kao prvo, mogućnost postojanja zajedničkoga geopolitičkog interesa sva tri naroda u BiH sada je dalja nego ikad; kao drugo, za Hrvatsku vrijeme za politiku mora zamijeniti vrijeme logike egzistencijalnih zadanosti.
U okolnostima divergencije interesa velikih zemalja, ali i objektivne nemogućnosti zauzimanja konačnoga stava u aktualnoj geostrateškoj neizvjesnosti, presudno uključene države na geopolitičkoj razini taktiziraju, čekaju i odgađaju krupne odluke jer se ove mogu pokazati krupnim geostrateških pogreškama. U takvim okolnostima čeka se i rasplet haaškoga procesa. Montirana optužnica protiv Hrvata u BiH i Republike Hrvatske bila je obična imperijalistička obmana koja je u startu i u načelu bila usmjerena protiv političke opstojnosti malih naroda. Ta optužnica i parageopolitičko rezoniranje koje ju je stvorilo imali su sasvim druge ciljeve od onih deklariranih koji se očekuju od jedne pravosudne institucije. Danas, u drugačijim - a ipak istim!- geopolitičkim okolnostima, ovo rezoniranje više ne funkcionira čak ni za svoje autore i ogoljuje krupne pogreške zapadne politike prema BiH tijekom 90-tih godina.
Najvažnija od njih je spremno daytonsko priznanje učinaka velikosrpske agresije: etničkoga čišćenja i istrebljenja nesrpskih naroda sa zamišljenih “srpskih” teritorija u BiH. Iako preživljavanje tih naroda nije bilo prioritet anglosaksonske politike, briga za ograničavanje “ruskoga utjecaja” svakako jest, a upravo je opstankom Republike Srpske, u tome obliku i nastale na rečeni način - uz trajno fantaziranje o svim mogućnostima “zapadnoga puta” Srbije - Zapad sam formirao stazu slonova za kremljanski hod po Balkanskome poluotoku. Umjesto toga, i barem formalno vodeći računa o oštećenim narodima i poništavanju učinaka zločinačke srbijanske politike, Zapad se je trebao odlučiti za strogu međunarodnu upravu u BiH koja je kao sigurnosni prioritet morala osigurati - milom ili prisilom - povratak protjeranoga stanovništva u sve dijelove BiH i procesuiranje najtežih zločina sve tri strane.
Cijeli tekst čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH...