Novinarima su obično teme drugi ljudi, rijetko kolege. No, Martina Stanić iz Čapljine iznimka je od toga gotovo pravila. S razlogom jer Martina je slijepa osoba koja je diplomirala novinarstvo na Sveučilištu u Mostaru, a ovih dana privela je kraju pripravnički staž na Radiopostaji Čapljina, te je, knjiški kazano, "osposobljena za samostalan rad u zanimanju". Naravno, posve logično pitanje za osobu s oštećenim vidom – otkuda baš u novinarstvu?
- Novinarstvo je moja ljubav od malih nogu. Dosta toga sam pratila i na radiju i na televiziji. Zanimljivo mi je oduvijek bilo kako voditelji vode emisiju, kako zvuče, koliko je to sve dobro pripremljeno i kako je pripremljeno.
Prateći njih, znala sam sebi kod kuće napraviti improvizirani studio i onda bih ih kopirala i ponešto svoje ubacivala. Svestrana sam osoba, dosta toga me zanima, što se pokazalo i kroz osnovnu i srednju školu, pa sam htjela odabrati neku zanimljivu struku da o mnogo područja mogu govoriti i pisati. Ukratko, novinarstvo je moja ljubav od malih nogu i nakon ovoga iskustva mogu reći - nisam se pokajala - kaže Martina.
- Kakvi su dojmovi nakon pripravničkog staža?
- Meni je to zanimljivo i, iznad svega, korisno iskustvo. Korisno jer ako se u budućnosti budem bavila ovom ili nekom srodnom strukom, svakako će mi puno pomoći. Uz ostalo, razbila sam tremu, pa mi je drago da je ljubav prema novinarstvu i javnom nastupu ipak pobijedila. Meni je ovdje uz susretljive kolegice i kolege bilo itekako zanimljivo. Naravno, ima razlike od onoga kako sam ja to zamišljala na fakultetu jer prava slika je ona na terenu i u redakciji. Jedno je znati teoriju, a druga stvar biti u vatri i kreirati program.
- Kako je protekao studij, je li bilo problema?
- Imala sam osobne asistentice. Za početak je to bila osoba koja je volontirala u Uredu za podršku osobama s invaliditetom na Sveučilištu u Mostaru, a poslije je to podignuto na razinu Sveučilišta pa sam imala dvije, čak i tri osobne asistentice koje su me vodile na faks i vraćale s fakulteta. Budući da sam imala smještaj u Studentskom domu, pomagale su mi i tamo koliko su mogle, tako da je to za mene bilo vrlo pozitivno iskustvo. Bilo je i poteškoća, ali uz pomoć dobrih ljudi sve to sam uspješno svladala koliko sam mogla.
- Dojmovi s fakulteta, sa studija?
- S obzirom na to da sam bila prva slijepa studentica na Sveučilištu u Mostaru, mogu reći da je moje iskustvo i više nego dobro.
Sigurno se osoblje na Sveučilištu moralo dodatno educirati, uvažavati moje želje i potrebe. Nakon mog iskustva, sad će sigurno budućim studentima s invaliditetom, pogotovo slijepim osobama koje će doći poslije mene, biti lakše. Što se tiče profesora, tu sam također imala razumijevanja, literatura mi se slala u PDF-u ili Word formatu. Ako nije moglo tako, onda bi netko od studenata volontera snimio sadržaje i ja bih tako učila lekcije i polagala ispite. Znam daktilografski kucati na laptopu i tako sam pisala ispite.
Uspješno sam realizirala i usmene ispite. Ispočetka me je bilo strah od javnog nastupa, tako da su mi bolje išli pismeni nego usmeni ispiti, ali kad sam probila taj led, snalazila sam se i u usmenom dijelu. Što se tiče studenata, tu sam također bila prihvaćena i što god ne bi stizale moje asistentice, uskakali su kolegice i kolege s fakulteta, svi odreda su me podržavali.
- Što nakon pripravničkog staža?
- Ili novinarstvo ili neka srodna struka, primjerice, odnosi s javnošću jer dosta volim govoriti, nekako mi je lakše kad govorim.
U redu mi je i pisanje. Ono gdje se definitivno ne vidim, to je u tisku, a sve ostalo može - kaže Martina te na kraju dodaje: - Savjetovala bih općenito osobama s invaliditetom da se svakako educiraju, da se raspitaju o pitanju školovanja, a kada nađu osobu kojoj se mogu obratiti, da joj kažu svoje želje, potrebe, strahove… Također sam otvorena neka svoja iskustva podijeliti s tim osobama. Moraju biti hrabre i ne odustajati, trebaju iskoračiti iz zone komfora jer invaliditet je sam po sebi težak, zato se i moraju boriti.