U Bosni i Hercegovini sve je više mladih autora koji se, unatoč svakodnevnim obavezama, studiju i ograničenim resursima, odlučuju posvetiti pisanju i stvaranju vlastitih priča. Njihova kreativnost pokazuje da čitanje i pisanje i dalje imaju snažnu ulogu među mladima koji svoje ideje pretvaraju u književne svjetove. Među njima se ističe Marko Terkeš, koji je nedavno predstavio svoj prvi roman „Sjaj kristala“.
Marko je počeo pisati iz čiste znatiželje i ljubavi prema pričama. „Kad sam bio mali, gledao sam crtane filmove i tada se rodila ideja za priču. Počeo sam s pitanjem ‘što bi se dogodilo ako…’ i od toga je sve krenulo. Pisanje mi je bilo spontano i jednostavno sam uživao u procesu“, kaže mladi autor. Iako živi u digitalnom dobu, naglašava da često svoje ideje zapisuje rukom: „Uzimam papir i olovku, zapisujem scene, dijaloge i likove. Mislim da fizičko pisanje pomaže kreativnosti jer ideje slobodnije teku.“
Roman „Sjaj kristala“, znanstveno-fantastično djelo s elementima kriminalistike i ljubavi, vodi čitatelje na daleki planet Barlagon, gdje tajanstveni kristali dolaze na Zemlju kako bi donijeli nadu. Nakon ubojstva kralja, njegova kći, princeza, kreće u potragu za kristalima kako bi zaštitila obitelj i vratila čast svoga naroda. „Kristali za mene predstavljaju nešto novo i nepoznato, ali i svjetlo koje donosi nadu. Kroz priču sam želio prikazati hrabrost, prijateljstvo i osobni rast“, objašnjava Terkeš.
Posebno naglašava važnost podrške okoline: „Od početka sam sve dijelio s obitelji. Čitali su i prva poglavlja, iako su se kasnije dosta mijenjala. Bez podrške roditelja mislim da ništa od ovoga ne bih uspio napraviti.“ Reakcije čitatelja bile su, kaže, posebno motivirajuće: „Najviše mi je značilo kada su mi pisali da ih je knjiga potaknula da nastave čitati i stvarati. To mi je bio znak da knjiga nije samo priča nego i inspiracija.“ Prijatelji su također važan dio Markovog stvaralačkog procesa, iako nisu čitali knjigu dok je nastajala: „Prijatelji nisu pratili pisanje u početku, ali sada, kada je knjiga izašla, njihove reakcije me jako vesele. Kažu mi da su iznenađeni i da ne mogu vjerovati da sam to ja napisao.“
Pisanje uz studij arhitekture nije bilo jednostavno: „Studij zahtijeva puno vremena i projekata, ali kad nešto voliš, nađeš način. Nakon što završim s radom, često ostajem pisati do kasno u noć. Pisanje je stvar strasti.“ Likovi u romanu razvijali su se spontano, a imena nemaju povezanost s osobama koje poznaje: „Nazovem lik i kasnije provjerim značenje imena da vidim odgovara li karakteru. Ponekad likovi sami odluče kuda priča ide – to je dio magije pisanja.“
Iako mu je ovo prva knjiga, Marko već radi na nastavku: „Prva knjiga završava otvoreno i već radim na drugom dijelu.“ Svoju budućnost vidi u spoju arhitekture i književnosti: „Arhitektura mi daje disciplinu i osjećaj za proporcije, a pisanje otvara prostor za kreativnost i emocije. Volio bih spojiti ta dva svijeta – kroz projekte koji pričaju priču ili ilustrirane knjige gdje prostor i naracija idu zajedno.“ Marko Terkeš tako se profilira kao mladi autor koji uspješno spaja kreativnost i disciplinu, pokazujući da i u digitalnom dobu rukom pisana riječ i dalje ima snagu inspirirati mlade.