Naizgled jedna obična i mala europska zemlja, Bosna i Hercegovina, rodno je mjesto mnogih legendi koje su utkane duboko u njezine najdublje korijene, piše Naira Džepar za portal Hocu.ba.
Njezini žitelji tijekom burnih stoljeća nastojali su osmisliti i prenijeti legende i priče, mitove i tajne o njezinim gradovima koje će učiniti to da se svaki put iznova zapitamo: je li se to uistinu dogodilo ili je ipak samo riječ o legendi?
Za neke nikada sa sigurnošću nećemo doznati što su bile, ali baš se u tome i nalazi njihova čar.
Sarajevo
O glavnom bh. gradu pisali su i govorili mnogi, hodali po njemu, u njegove ulice ugrađivali i najveće tajne, priče i mitove, ali se ipak među njima ističe jedna manje poznata legenda. Legenda o sarajevskom satu bez kazaljki piše piše Naira Džepar za portal Hocu.ba.
Legenda kaže kako se u srcu Sarajeva nalazi poseban sat bez kazaljki. Načelo njegova rada zasnovano je na magičnim svojstvima koja nadilaze tradicionalno mjerenje vremena. Sudeći po pričama i kazivanjima, ljudi koji se nađu u blizini ovog sata doživljavaju neku vrstu "vremenskog iskustva". Ljudi koji tvrde da su doživjeli djelovanje ovog sata kažu da su nakon "gledanja u njega" doživjeli određeni vid introspekcije ili duhovnog mira. Ovaj sat, prema legendi, ne ograničava se na klasičnu percepciju vremena, već donosi nešto dublje i mistično svakome tko mu se približi.
Vodopad u Jajcu
Legenda kaže kako je vodopad u Jajcu skrovište vilinskog kralja koji bi nagrađivao hrabre i plemenite ljude. Prema predanjima stanovnicima Jajca, tko god uspije doći do srca ovog vodopada, prolazeći kroz vodene zastore i šapat žubora vode, otkrit će vilinski dvor, čija će svjetlost zaslijepiti putnika, uz pratnju opojnog pjeva vodenih vila, piše portal Hocu.ba. Vilinski kralj, gospodar ovog skrivenog kraljevstva, nagrađuje one koji se pokažu hrabrim i dobrotvornim posebnim vodenim darom. Ovaj dar nije materijalnog karaktera; to je dar unutarnje snage, ljubavi i mudrosti koji će pratiti putnika cijeli život.
Trebinje
O ovom gradu postoje mnogobrojne tajne, mitovi i legende koje govore o njegovoj posebnosti, narodu i običajima, no ponajviše se ističu legende o čuvenom zmaju Trebinja. Od stanovnika ovog grada imat ćete priliku čuti mnoštvo priča o zmaju čuvaru, a mi vam donosimo onu najpoznatiju.
Kako legenda kaže, u srcu Trebinja leži neobična legenda o zmaju čuvaru. Smjestivši se uz obale rijeke Trebišnjice, ovaj zmaj nije bio prijetnja, već nježni čuvar grada. Njegova prisutnost donosila je mir i sigurnost lokalnom stanovništvu. Prema predanju, zaljubljeni parovi dolazili su do rijeke gdje bi se blistavo krilo zmaja čuvara klatilo iznad njih. Vjerovalo se da bi ovo blagoslovljeno krilo donosilo dugotrajnu sreću i ljubav onima koji su mu se povjerili.
Prozori jezera Jablanica
Penjući se nešto sjevernije, stigli smo i do Jablaničkog jezera, gdje ćete uz šum vode i lijepo raspoloženje imati priliku čuti i priču o prozorima ovog jezera. Kako mještani kažu, tijekom određenih noći na površini jezera počnu se pojavljivati svjetlosni prozori. Kaže se da su to prozori prema drugom svijetu, gdje se mogu vidjeti sjene ljudi iz prošlosti ili možda dobiti uvid u budućnost. Oni koji su hrabro promatrali ove prozore tvrde da su doživjeli neobjašnjiva iskustva. Biste li bili spremni pogledati u ove prozore? Otkriti tajne prošlosti i budućnosti?
Konjic
Još jedna stara legenda usko je vezana za gradnju Starog mosta u Konjicu. Naizgled perfektno urađen i isklesan, svaki kamen ovog mosta iza sebe krije legendu o mitološkom biću koje je nekada boravilo ispod njega. Navodno, svaki put kad bi most bio gotovo završen, noću bi ga vodena neman (vodenjak) rušila. Nakon što su shvatili da vodena neman ruši most, odlučili su poslušati savjet lokalnog starca. Prema starčevoj preporuci, trebali su žrtvovati crnu kokoš kako bi zadobili naklonost vodenjaka. Nakon što su izvršili ovu žrtvu, vodena neman je prestala uništavati most i on je napokon ostao postojan. Sada kada znamo neke od više ili manje poznatih legendi naših kamenih ljepota, ostaje nam jedino zapitati se: jesmo li dovoljno hrabri istražiti i vjerodostojnost istih? Bismo li bili spremni ispitati što je od njih zaista tako, a što je samo plod ljudske mašte?
Mostar i kupanje na Ilindan
U Mostaru postoji vjerovanje kako je rijeka Neretva na Ilindan, koji pada 20. srpnja, posebno opasna i kako su se upravo na Ilindan mnogi utopili u Neretvi. Roditelji desetljećima paze da djeca toga dana ne idu na Neretvu na kupanje, a izbjegavaju je i odrasli, iako su pravi Mostarci vrhunski plivači.
Legenda kaže da je sve počelo kada se davnih vremena na Ilindan u Mostaru pojavio naočit mladić žute kose i obrva.
Nije se znalo otkuda je došao ni kako se zove, a ni on o tome nije govorio. Hodao je Mostarom, obilazio dućane, razgovarao je s ljudima. Plijenio ih je svojom uglađenošću, dobrotom i obrazovanjem. Stanovnici Mostara nisu primijetili kada se, umoran i pregrijan od nesnošljive mostarske vrućine, spustio na obalu rijeke, pažljivo odložio svoju odjeću i skočio u blagotvornu svježinu i plavetnilo rijeke. Više se nije pojavio.
Danima poslije vješti plivači s Neretve tražili su njegovo tijelo u virovima, po špiljama uzduž i poprijeko modre rijeke. Uzaludno. Stranac je nestao kao što je i došao.
Jedini trag njegova boravka bila je odjeća, pažljivo složena na stijeni. Nitko je nije dirao. Zazirali su od nje, osjećajući neku čudnu tajnovitost, kao da su u to upleteni prsti neke nerazumljive više sile. Nekoliko dana prepričavalo se po kafićima, po kućama, na ulicama kako se Žuti, tako su ga nazivali po boji njegove kose i obrva, utopio.
I dosadilo je ljudima prepričavanje, a i svakog čuda za tri dana dosta, pa se već zaboravio taj događaj. A onda, iznenada, jednoga jesenskog dana Žuti se pojavio na ulicama grada. Ljudi su se u strahu sklanjali pred njim. On je samo tumarao bez određenog cilja i ništa nije govorio. Najodvažniji mu priđoše, pitajući ga što mu se dogodilo, ali ne dobiše nikakav odgovor. Stranac je samo šutio i kao da ih nije ni vidio, zurio je u prazno. Bijaše odjeven u istu onu odjeću koja ga je čekala na obali rijeke. Danju je tumarao ulicama grada, a noću se skrivao po špiljama uz rijeku. I tako prođe nekoliko godina, a onda se jednoga dana zaputi negdje prema sjeveru uz rijeku i nitko ga više nikada nije vidio. Ostao je samo prisutan u pričama na sijelima, i to u onim kasnim satima, kada se i započinju prepričavati one najzagonetnije stvari.
Legenda se proširila i izvan Mostara pa su mnoge rijeke u drugim gradovima, ne samo Neretva, na taj dan puste.