Izmjenom Izbornog zakona u BiH su se na najvidljiviji mogući način sukobila tri koncepta, čije se “rješavanje” nije uspjelo okončati u ratu, ali ni gotovo dva i pol desetljeća nakon njega, piše Večernji list BiH.
Riječ je o sukobima etno-teritorijalnog, zatim konsocijacijskog i koncepta građanske/unitarne države. Unutar bošnjačke nacionalne garniture manje-više ne postoji više odstupanja od zastupanja provedbe projekta zvanog “građanska država”, a udarnu iglu te koncepcije na najbrutalniji mogući način promovira Emir Suljagić. Njegov šovinizam, koji graniči s fašizmom, samo je pojednostavljena matrica mainstream politike koja se etablira u promoviranju “pojedinačnih” građanskih prava.
Rušenje multietničnosti
To je bio i razlog zašto se toliko uporno inzistiralo na objavi rezultata popisa pučanstva iz 2013., koji je imao samo jedan cilj - da se potvrdi bošnjačka većina od više od 50%, pa da se onda BiH pojednostavi kao dioničko društvo u kojemu većinski vlasnik donosi sve ključne odluke. Nakon toga se krenulo s promoviranjem prednosti “građanske” države koju je nedavno podupro i poglavar Islamske zajednice u BiH reis Husein Kavazović. Istodobno, samo nekoliko mjeseci prije toga prvi čovjek Katoličke crkve u BiH vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić izjavio je posve suprotno. - Tko god potiče navedenu građansku opciju, ide za uništavanjem BiH u njezinoj multietničnosti - bio je jasan kardinal. Svoju završnicu pred sljedeće izbore ovaj hrvatsko-bošnjački rat, koji se vodi svim sredstvima, doživio je izmjenama Izbornog zakona. Ustavni sud BiH je, naime, donio neprijepornu i jasnu odluku po apelaciji Bože Ljubića te se opredijelio za višenacionalnu državu u kojoj je potrebno uskladiti građanska i kolektivna prava. Takva odluka je, međutim, udarila u samu srž bošnjačke politike osporavajući mogućnost provođenja koncepta čije je izvorište najprije u nametanju političkih predstavnika triju naroda, a zatim i provedbi potpune vlasti “građana”, odnosno velikobošnjaka.
Imaju okvir
Čak i da postoje građanske stranke u BiH, one rade u istom interesu kao i “ekskluzivno” bošnjačke stranke. Srpske stranke uglavnom se drže svog etno-nacionalnog okvira ne odustajući od RS-a u kojem su ostvarile i svoje nacionalne interese, dok pak hrvatska strana inzistira na prilično fluidnom stavu o konceptu konstitutivnosti izvučenom iz Daytonskog sporazuma, što se pak pokušava podvesti pod konsocijacijski pogleda na upravljanja razlikama. Problem je ovog daytonskog koncept konstitutivnosti, što ga u EU, a vidljivo je to i iz pitanja EK, teško razumiju. Zbog tog su potrebne inovativne ideje kako pomiriti ponajprije zahtjeve za građanskom i višenacionalnom državom u kojoj je moguće ostvariti jednakopravnost. To će biti i ključni izazov s kojim će se nakon sljedećih izbora, uz provedbu, suočiti bošnjačke stranke. Iako se sada čine kao nepremostive razlike, moguće i da bude prekretnica za trajno uređenje odnosa između Bošnjaka i Hrvata, čije politike i dalje vode svoje ratove. Zato su potrebni ljudi koji će graditi mostove, a ne rušiti ih, kao što se zbiva posljednjih dana.