Obitelj Golemba, Marica i Goran, iz Amerike se vratila u Gornji Hasić

Kada duša više nije mogla izdržati zov rodne Posavine, spakirali smo kofere i vratili se doma u opustošeno selo, no presretni smo

Kada duša više nije mogla izdržati zov rodne Posavine, spakirali smo kofere i vratili se doma u opustošeno selo, no presretni smo
27.01.2024.
u 18:49
Pogledaj originalni članak

Bilježili smo brojne povratničke priče i svaka od njih iznova je posebna, emotivna i ispunjena dramatičnim trenucima kakve samo život može ispisati. Ovoga puta ponovno nevjerojatna povratnička priča.

Jedanaest dolara

Obitelj Golemba, Marica i Goran, iz Amerike se vratila u Posavinu. Spakirali su kofere kada, kako kažu, duša više nije mogla izdržati zov posavskog rodnoga kraja i prije nekoliko mjeseci stigli su u Gornji Hasić. Ništa posebno da su se vratili u neku urbanu sredinu, jer ima i takvih primjera, ali napustili su američku udobnost, veliku kuću i odlične poslove te se vratili u više nego skromne uvjete jednog posavskog povratničkog sela. Gornji Hasić je opustošen tijekom rata, bez zdravstvene ustanove, škole, trgovine i jedino s crkvom kao mjestom okupljanja uglavnom starijih, ali srdačnih povratnika, zadovoljnim i takvim uvjetima življenja. Ipak, Marici i Goranu tišina, mirno okružje, pjev ptica i miris rodnoga kraja s poznatim licima znače više nego američko blagostanje.

- Ne volim se vraćati u prošlost, ali bili smo među prognanicima koji su u pidžamama i s dvoje djece morali bježati iz Šamca prije tri desetljeća. Nakon Poljske odlazimo u Njemačku, no ni tamo nakon Daytona nismo mogli ostati, a ni vratiti se kući, pa smo stigli u Ameriku s 11 dolara u džepu i dvjema vrećicama - priča nam Goran. U Americi provode 26 godina, a onda Marica više nije mogla bez rodnog kraja jer duša je, kaže, venula, a godine prolazile.



- Bilo je ili Amerika ili Marica, ali kako ja Maricu volim više od Amerike, spakirali smo kofere i došli s povratnom kartom, za svaki slučaj - kaže nam Goran. Magična privlačnost rodne posavske ravnice bila je takva da ih nije pustila iz svojeg zagrljaja pa su Marica i Goran odlučili ostati.

- Kada sam došla u Gornji Hasić, prepoznala sam kućicu gdje je živjela moja sestra dva mjeseca, ali zaratilo je, a ona otišla u Petrinju. Predložila sam da baš tu stvorimo naš mali dom - priča nam Marica.

- U kratkom vremenu uredili smo malenu kuću i sve što nam treba. Ujutro, kada se probudimo, čujemo samo pjev ptica umjesto zvuka velegrada, tramvaja, automobila, kočnica i brujanja svake vrste. Ovakvo mirno okružje u kojem nas susjedi pozdravljaju i pitaju kako smo, u kojem imamo vremena za sebe, za vrt, cvijeće, ne može se ničim mjeriti. To samo ovdje ima, duša je jedino mirna tamo gdje si ponikao, u svojem kraju - kaže nam Marica, vidno emotivna dok opisuje svoje osjećaje sa suzama u očima.

Komentirajući život u Americi, Marica kaže da je cijena visokog standarda života otuđenost i malo vremena koje su imali za djecu i obitelj, jer suprug i ona su radili u suprotnim smjenama.

- Nitko nas nije tjerao da toliko radimo, krenuli smo od nule i nastojali djeci stvoriti ipak normalne uvjete odrastanja i školovanja. Ipak, cijena je prevelika jer smo bili željni zagrljaja jer smo stalno radili. Kada su odrasli i počeli svoj život, došao je red i na moje želje. Ostalo mi je još šest godina do pune mirovine, a zbog osiguranja nisam mogla čekati. Kazala sam im: "Eto vam sve, ja moram svojoj Posavini" - kaže Marica. Radeći u Americi, svoju je sestru vidjela tek jednom u 30 godina, no sve se promijenilo povratkom u Hasić. Njihov je povratak okupio cijelu obitelj.

- Bla je to takva radost da vam ne mogu opisati. Kada smo se uselili ovdje, u maloj nas se kući okupilo 14, a imali smo tek četiri stolice. Ipak, nitko se nije žalio ni tražio hotel, spavali smo na podu i bili sretni jer smo svi zajedno - kroz radostan osmijeh priča nam Marica.

Primjer drugima

Marica i Goran oduševljeni su načinom života u mirnom i uspavanom Hasiću.

- Ovdje se radujemo svakom novom danu, a ne kakav je bio u Americi. Imamo vremena za sve, što čini ljepotu života. Drago nam je što smo se vratili, što smo još jednu povratničku kuću napunili. Možda će naš primjer još nekoga inspirirati pa da se odluči, kao i mi, na povratak. Kada nas više ne bude bilo, s obzirom na to da smo već nešto napravili, možda će netko od naše djece poželjeti vratiti se u ovu ljepotu.

- Znate što mi kažu moja djeca kada se čujemo? "Mama, zvučiš drugačije, nekako si ljepša, sretnija", a ja njima odgovaram: "Djeco, sada mi je tek duša puna i zato sjam" - ističe Marica. Povratak obitelji Golemba za sada je pojedinačan primjer, no s koliko su nam sreće i radosti govorili, vjerujemo da ćemo se uskoro ponovno zaputiti zbog sličnih životnih priča u povratničku Posavinu.

 

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.