Kad ženin strah nikome nije dovoljan dokaz

Za Vecernji.ba piše: Dalibor Milas

U Sarajevu je nedavno ubijena Elma Godinjak, novinarka i majka maloljetne djevojčice. Nakon smaknuća Aldine Jahić u Mostaru, Bosna i Hercegovina ponovno stoji pred istim prizorom koji uporno odbija razumjeti: ubijena žena, zakašnjele institucije i ritualna javna zgroženost koja brzo utihne.

Između tih dvaju imena ne stoji samo statistika. Stoji obrazac: ponavljajući, predvidiv i društveno toleriran. To je ono najstrašnije. Ne ubija samo nasilnik. Ubija i sustav koji vidi znakove, ali se pravi slijep. Femicid se kod nas i dalje prečesto opisuje kao “obiteljska tragedija”, čime se zločin pretvara u privatnu dramu, a odgovornost društva gura pod tepih.

Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova BiH, od početka 2023. do kraja 2024. ubijeno je 35 žena, od čega sedamnaest u partnerskom odnosu s počiniteljem. Ako su razvod, prijavljeno nasilje i prijetnje rizični trenuci, pitanje više nije znamo li dovoljno, već zašto sustav reagira kao da ne zna.

Femicid je često predvidiv. Žena prijavi nasilje, traži zaštitu, pokušava otići, a institucije ostaju gluhe i slijepe. Zakoni postoje, ali život ne spašava njihova prisutnost na papiru. Spašava ga odlučnost da se primijene u trenutku kada je žena najugroženija. Kada ta odlučnost izostane, zakašnjela država više nije utočište. Ona postaje još jedna vrata koja se nisu otvorila.

Posebno je mučno bilo pratiti društvene mreže. Nisu iznimka komentari, uglavnom muški, koji i u ubijenoj ženi traže krivca. Zašto je otišla od njega? Je li imala drugog? Kao da smrt nije dovoljna, pa ženu još treba izvesti pred sud anonimne rulje. Čak i mrtva, mora dokazivati vlastitu nevinost da bi zaslužila minimum suosjećanja. Komentari koji opravdavaju šamar, kontrolu, prijetnju ili ubojstvo nisu devijacija sustava, nego njegovo ogledalo. Njihovi autori nisu čudovišta s margine. Susrećemo ih svakodnevno, uredne, domoljubne, uspješne i društveno prihvatljive. Zašto o ovome treba govoriti više i češće? Zato što se kod nas o žrtvama nasilja premalo govori, a još manje piše s ozbiljnošću koju zaslužuju. Ovo je jedan od mnogih primjera u kojima ranjive i nezaštićene skupine izvlače deblji kraj stvarne ili figurativne batine. Najgore je što nam je to ponekad potpuno neprimjetno, ponekad brutalno vidljivo, ali gotovo uvijek normalizirano.

Ne tako davno u Europi, a u nekim društvima i danas, žene nisu imale pravo same odabrati partnera, razvesti se od ljudi koji im uništavaju život, studirati, zaposliti se, zadržati zarađeni novac, posjedovati nekretninu, pokazati ili ne pokazati svoje tijelo i imati kontrolu nad vlastitim životom. Ta nejednakost ne počiva samo na slovu zakona. Živi u stereotipima koji se prenose u obiteljima, školama, šalama, propovijedima i šutnjama. Ne smije se zanemariti ni uloga radikalnih religijskih zajednica i pokreta koji ženu uporno prikazuju kao pasivan objekt: kao biće koje mora šutjeti, trpjeti, služiti i ostati na “svome mjestu”. Takva slika žene rađa kulturu podređenosti. Ondje gdje se žena tumači kao objekt tuđe kontrole, nasilnik ne mora izmišljati opravdanje. Neke žene u BiH žrtve su predatora najnižeg socijalnog i moralnog reda: ljudi koji vlastiti osjećaj bezvrijednosti prevode u nasilje nad tijelom drugoga. Siromaštvo, neostvarenost i nemoć ne opravdavaju zločin, ali pomažu razumjeti njegov mehanizam. Njihova “muškost” nije snaga. To je kukavičluk koji je naučio govoriti jezikom kontrole.

Zato femicid nije samo pitanje žena. To je pitanje cijelog društva: države i njezinih institucija, pravosuđa i policije, škola, medija, religijskih zajednica, obitelji i, prije svega, muškaraca. Nije dovoljno ne biti nasilnik. Potrebno je prestati sudjelovati u onoj tihoj zavjeri šutnje koja nasilju daje prostor da raste. Jer znamo dovoljno. Znamo da je Elma mrtva. Znamo da je Aldina mrtva. Znamo i za žene iz naših zgrada, ulica i obitelji, one koje nose modrice pod puderom i strah iza zatvorenih vrata. Žena nije kriva što je ubijena. Kriv je ubojica. Kriv je sustav koji je nije zaštitio. Kriva je kultura koja je nasilniku dala jezik za kontrolu, a društvu izgovor za šutnju. Femicid počinje ondje gdje se muškarčev bijes opravdava, a ženin strah provjerava.•