Europljani su, čini se, napokon pobijedili. Doduše, ne zna se tko je njihov pobjednički kandidat, kada će biti imenovan ni hoće li ga Amerikanci ikada prihvatiti, ali u europskoj diplomaciji takve sitnice odavno ne kvare osjećaj trijumfa. Upravni odbor Vijeća za provedbu mira u BiH ni u trećem pokušaju nije uspio izabrati novog visokog predstavnika pa će tu dužnost i dalje privremeno obnašati američki diplomat Louis Crishock. Tako su Europljani ustrajali na tome da ne prođe američki kandidat, a zauzvrat su dobili – Amerikanca na čelu OHR-a, piše Večernji list BiH.
Europski put BiH
Takav rasplet doista nije lako nadmašiti. Prvi put od uspostave institucije visokog predstavnika američki diplomat nalazi se na njezinu čelu, makar privremeno, i to upravo zato što se europske prijestolnice i Washington nisu mogli dogovoriti o njegovu nasljedniku. Francuska, Njemačka i Velika Britanija zagovaraju francuskog izaslanika za zapadni Balkan Renea Trocazza, dok SAD inzistira na talijanskom diplomatu Antoniju Zanardiju Landiju. U optjecaju su bili i Peter Sorensen te Maurizio Massari, ali oni zasad uglavnom služe kao dokaz da popis kandidata može biti dug, a dogovor nedostižan.
Europska strana pritom samu sebe uvjerava da brani europski pristup Bosni i Hercegovini. Problem je samo u tome što više nije jasno što taj pristup zapravo znači. Članstvo u Europskoj uniji? Možda jednoga dana. Reforma institucija? Kada se steknu uvjeti. Zatvaranje OHR-a? Ne još. Snažnije korištenje bonskih ovlasti? Samo ako baš bude nužno. Ukratko, dovoljno odlučnosti da se blokira američki kandidat, ali ne i dovoljno političke snage da se ponudi uvjerljiva alternativa.
Washington, nasuprot tome, očekuje novi smjer djelovanja visokog predstavnika: postupno smanjivanje njegove uloge, gašenje Ureda i završetak međunarodne supervizije. To ne znači nužno naglo povlačenje, ali znači jasan cilj. Europski odgovor na takvu strategiju zasad se svodi na poznatu formulu: zadržati sve kako jest, uz obećanje da će se jednom, u neodređenoj budućnosti, dogoditi nešto drukčije. Ta se budućnost obično naziva europskom perspektivom, što je politički izraz dovoljno elastičan da može potrajati desetljećima.
Teško je očekivati da će SAD jednostavno popustiti. Amerikanci ne inzistiraju na svojem kandidatu samo zbog imena i diplomatskog prestiža nego zato što žele promjenu koncepta. Europljani se, pak, ponašaju kao da je dovoljno zaustaviti Washington kako bi dokazali vlastitu važnost. U tome su možda i uspjeli: pokazali su da mogu blokirati. Nisu, međutim, pokazali da mogu odlučiti, preuzeti odgovornost i ponuditi smislen politički plan za budućnost BiH.
Zadržati ovlasti
Istodobno, svi sudionici ponavljaju kako novi visoki predstavnik mora zadržati pune ovlasti i kako OHR može biti zatvoren tek nakon ispunjavanja programa 5+2. Ti uvjeti uključuju rješavanje državne i vojne imovine, statusa Brčkog, fiskalne održivosti, vladavine prava i potvrdu da se Daytonski sporazum u cijelosti poštuje. Na papiru, dakle, nema povlačenja. U praksi je, međutim, višemjesečna nesposobnost da se imenuje čelnik institucije najizravniji način da se njezin autoritet oslabi.
Upravo je u tome najveća ironija. Europske države tvrde da brane OHR od američkog plana njegova postupnog gašenja, a svojim nedjelovanjem rade gotovo isto – samo sporije, neurednije i bez priznanja da to čine. Ured bez jasnog političkog smjera, s privremenim čelnikom i podijeljenim međunarodnim pokroviteljima, ne jača nadzor nad BiH. On postaje još jedna institucija koja postoji ponajprije zato što se nitko ne može dogovoriti kako i kada bi trebala prestati postojati.
Na kraju nisu pobijedili ni Trocaz, ni Zanardi Landi, ni Europa, ni Amerika. Pobijedile su taština i nemoć. Europljani su spriječili američko rješenje, Amerikanci su zadržali svojeg diplomata na vrhu OHR-a, a Bosna i Hercegovina dobila je još malo statusa quo, još jednu rundu neizvjesnosti i još jedan dokaz da međunarodna zajednica najviše energije troši na samu sebe. Dok se svi zaklinju da štite BiH, ali i OHR, zajednički rade na tome da ih učine slabijima, nevažnijima i sve manje sposobnima opravdati vlastito postojanje.