Odlazak iz Hercegovine u Zagreb za mnoge mlade znači početak uzbudljivog životnog razdoblja, ali i suočavanje sa svim onim što samostalnost donosi. Novi fakultet, novi ljudi i prilika za ostvarivanje vlastitih snova često su isprepleteni s nostalgijom za obitelji, prijateljima i mirnijim životom na koji su naviknuli. Upravo se u tim trenucima, kada veliki grad postane prebučan, a poznato okružje odjednom se čini jako dalekim, posebno osjeti koliko znači imati nekoga svoga.
O tome što mladim Hercegovcima olakšava studentske dane u Zagrebu, kako čuvaju povezanost sa svojim krajem i zašto prijateljstva nastala tijekom studija često traju cijeli život za Večernji list BiH govorio je Jure Filipović, predsjednik Zavičajnog kluba hercegovačkih studenata (ZKHS).
Razni izazovi
Iako se na prvi pogled čini kako je najveći izazov odlaska na studij udaljenost od obitelji, Filipović ističe da studentima iz Hercegovine nedostaje i nešto mnogo jednostavnije – mir i osjećaj vlastitog prostora. “Naša sredina je dosta manja, gradovi nisu preveliki i puno je mirnije, dok je u Zagrebu potpuno drukčija situacija. Veliki grad automatski znači i veliku buku, užurban stil života i gužve. Trenuci u kojima najviše osjetiš da nisi kod kuće jesu oni kada se želiš malo osamiti, u svojoj sobi ili u dvorištu. Većina nas u Hercegovini ima vlastita dvorišta, a u Zagrebu to nije tako, barem za nas koji živimo u studentskim domovima. Moraš biti svjestan da ćeš rijetko uspjeti ostati malo sam sa sobom”, objašnjava Filipović. Upravo takve sitnice, koje kod kuće često uzimamo zdravo za gotovo, nakon odlaska dobivaju novu vrijednost.
Ipak, prilagodba velikom gradu mnogo je lakša kada postoji mjesto na kojem ne moraš objašnjavati odakle dolaziš, gdje su ti ljudi, poznati naglasak, običaji i način razmišljanja nešto što ih povezuje, a ne razdvaja. ZKHS danas okuplja oko 280 članova iz različitih dijelova Hercegovine, a Filipović smatra da je upravo trud samih članova ono što Klub pretvara u zajednicu. “Želja i trud članova da stvore osjećaj doma dok su daleko od njega ono su što svima daje osjećaj pripadnosti. Klub itekako može postati svojevrsna obitelj jer smo svi u sličnom položaju i možemo se povezati jedni s drugima. To stvara osjećaj jedinstva i jednu nimalo malu obitelj”, kaže. Da takva povezanost nije samo lijepa ideja, pokazuju i priče članova koji su upravo kroz Klub pronašli svoje najbliže prijatelje, ali i životne partnere. Filipović kaže kako je mnogo primjera ljudi koji su se upoznali zahvaljujući ZKHS-u, a posebno izdvaja dvoje bivših studenata koji su se nedavno zaručili. “Prije dvije godine završili su fakultete, danas žive i rade u Zagrebu, a upoznali su se i svoje društvo pronašli upravo preko Kluba. To je samo jedan od brojnih primjera”, govori. Takve priče pokazuju da poznanstva koja počnu na studentskim druženjima mogu postati dio života i dugo nakon što završe predavanja, ispiti i studentske obveze. Pritom se povezanost članova ne temelji samo na zajedničkom podrijetlu. Stariji studenti rado pomažu mlađima, bilo da je riječ o snalaženju na fakultetu, pronalasku smještaja ili studentskog posla. “Kroz druženje mlađima nije problem obratiti se starijima. Stvarno si pomažemo i time jačamo odnose u Klubu”, ističe Filipović.
Upravo takva podrška može biti posebno važna onima koji su tek stigli u Zagreb i još nisu pronašli svoje društvo. Život Kluba zato je mnogo bogatiji od povremenih susreta. Redoviti sastanci održavaju se ponedjeljkom u 20.30 u Studentskom domu “Stjepan Radić”, a obuhvaćaju predavanja, gostujuće govornike, kvizove, debate, grupne radove, glazbu i društvene igre. Uz to djeluju sportska, glazbena, folklorna, dramska i literarna sekcija. Organiziraju se i Hercegovačke noći, kulturne večeri u Zagrebu i Hercegovini, malonogometni turnir studentskih udruga, misa za hercegovačke studente, adventska putovanja i humanitarne akcije. Sve te aktivnosti imaju zajednički cilj – povezati mlade, pružiti im priliku da razvijaju svoje interese i sačuvati osjećaj bliskosti s krajem iz kojeg dolaze. Život u novoj sredini donosi i susrete s predrasudama. Hercegovce u javnosti često prate stereotipi, a Filipović kaže kako se studenti s njima susreću i u Zagrebu. “Ljudi se, nažalost, vrlo često čvrsto drže stereotipa, posebno onih vezanih uz nas Hercegovce. Ali kada bi nas upoznali, situacija bi bila drukčija. Mi jesmo tvrdoglavi, ali upravo zato čvrsto težimo svojim ciljevima i potpuno se trudimo ostvariti ih. Otvoreni smo za druge ljude i radujemo se novim poznanstvima, ali štitimo i one koji su nam dragi”, kaže. Upravo kroz druženja, kulturne programe i suradnju s drugim studentskim udrugama članovi imaju priliku pokazati da iza svakog stereotipa stoje stvarni ljudi, mladi koji studiraju, rade, zaljubljuju se, brinu se o ispitima i pokušavaju izgraditi svoju budućnost.
Običaji i identitet
ZKHS pritom nastoji sačuvati hercegovačku kulturu, običaje i identitet, ali i približiti ih ljudima koji dolaze iz drugih sredina. Suradnja sa studentskim udrugama, Studentskim centrom i studentskim domovima važna je za rad Kluba, a Filipović ističe i želju za povezivanjem sa srednjim školama u Hercegovini kako bi budućim studentima približili život i studiranje u Zagrebu. Planiraju se i snažnije veze s tvrtkama i poduzećima kako bi se mladima olakšao pronalazak studentskih praksi i budućih radnih mjesta. Iako tijekom akademske godine žive u Zagrebu, povratak kući za mnoge članove znači nastavak prijateljstava koja su ondje izgradili. “U Zagrebu se družimo jer dijelimo slična razmišljanja i dolazimo iz istih krajeva, a kada se vratimo kući, zapravo živimo ono o čemu razgovaramo dok smo u Zagrebu. To nisu prijateljstva koja postoje samo u Zagrebu nego se nastavljaju i u Hercegovini. Pokazalo se da mogu trajati jako dugo”, objašnjava Filipović.
Zajedničko podrijetlo tako postaje poveznica koja ne prestaje povratkom u rodni grad, nego se nastavlja kroz posjete, druženja i uspomene koje ostaju dugo nakon studija. A koliko je interes za takvu zajednicu i dalje velik, pokazuje i činjenica da se na prvom sastanku ove akademske godine okupilo stotinjak novih članova. Onima koji tek planiraju otići iz Hercegovine u Zagreb Filipović poručuje da se ne zatvaraju u svoje brige i strahove, nego da budu otvoreni prema novim iskustvima i ljudima.