Na nepristupačnim i strmim padinama Biokova, gdje priroda gotovo u potpunosti skriva tragove ljudske prisutnosti, posljednjih su dana ponovno otvorena pitanja iz ratnog i poratnog razdoblja koja desetljećima nisu dobila jasan odgovor. Upravo su na tom području, između Vrgorca, Imotskog i Zagvozda, provedene su nove ekshumacije koje su još jednom ukazale na razmjere nasilja i način na koji su tragovi tih događaja godinama prikrivani. Iz Ministarstva hrvatskih branitelja izvijestili su da je iz dviju jama ekshumirano 11 osoba, dok je premijer Andrej Plenković istaknuo da je riječ o njih 13. Trojica hercegovačkih franjevaca najvjerojatnije. Žrtve su bile vezane žicom, potom ubijene te bačene u jamu, čiji je ulaz naknadno miniran. Takav način postupanja jasno upućuje na pokušaj trajnog prikrivanja zločina i onemogućavanja bilo kakvog kasnijeg pronalaska i identifikacije. A franjevci su bili posebno na meti komunista. Ubijani su kako bi se pokušala obezglaviti cijela hrvatska zajednica, osvetiti se za protekli rat. Za njih dokaza nije bilo. Da su postojali čvrsti i održivi dokazi o njihovim osobnim zločinima, tadašnja bi jugoslavenska vlast takve slučajeve vrlo vjerojatno dodatno iskoristila. Fra Miljenko Stojić, voditelj Vicepostulature za 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i poraću, i ovoga je puta bio na licu mjesta, prateći tijek ekshumacije i iščekujući rezultate.
Vecernji.ba: Bili ste čitav dan na Biokovu. Koji su zapravo dojmovi čovjeka koji je svemu svjedočio i što otamo nosite?
- Kad sam razmišljao o tome, pao mi je na pamet jedan izraz. Mislio sam ga danas staviti i u naslov, ali ipak nisam. Taj izraz glasi: "Partizanski štab na Biokovu." Zašto tako? Od mjesta Turija, na putu iz Zagvozda prema Vrgorcu i Ljubuškom, vodi jedna jedina staza, planinarska staza prema Svetom Juri i prema crkvici svetog Jure. Tuda se uvijek išlo, tuda je put vodio na hodočašće. Uz tu stazu nalazile su se razne staje jer je lokalno stanovništvo ondje preko ljeta dovodilo svoje blago i obrađivalo zemlju. Kada su se formirali partizani, nastanili su se upravo na tom području jer im je teren bio, uvjetno rečeno, lagan u smislu da je bio nepristupačan, a opet su imali gdje stanovati. Po tim su stajama uspostavili svoj "štab", a nakon toga su zarobljenike dovodili u taj svoj štab, i to po noći, kako narod svjedoči. Ujutro su pastirice redovito viđale krv oko tih jama. Zarobljenike su mučili, a većinu njih nakon toga ubili i bacili u jamu. Neke su čak samo ubili i na njih nabacili malo kamenja. I to je bilo to.
Vecernji.ba: Ta lokacija, gdje se to nalazi? Poprilično je nepristupačna i navodno čak minirana.
- Možemo slobodno reći – to je potpuno nepristupačno. Nije odmah uz ovu stazu, odnosno ne nalazi se neposredno na stazi koja vodi prema Svetom Juri. Mi smo praktički bili ispod samoga vrha Svetog Jure, a vrlo malo još je nedostajalo da stignemo gore, ali je riječ o velikoj strmini pa smo morali skrenuti s te staze koja je ipak prohodna. Planinarsko društvo ju je prosjeklo tako da se može ići. Nakon toga ulazi se u prostor koji možemo nazvati džunglom. Čovjek bi mogao proći na metar udaljenosti, a da ništa ne zapazi. Sve se moralo prosijecati. Da nije bilo čovjeka koji je znao točnu lokaciju, nitko je živ ne bi pronašao. Iako su neki moji suradnici i prije hodali tim područjem i tražili, nisu uspjeli ništa pronaći.
Vecernji.ba: Koliko zapravo imate spoznaja, odnosno informacija o tome da se na toj lokaciji nalazi jama? Uvijek se govorilo o širem području, ali ovoga puta, čini se, točno ste pogodili mjesto.
- Na Biokovu ima puno jama, i to s obiju strana. Mi smo ovoga puta došli sa strane Zagvozda, a ranije smo tražili sa strane Makarske i tamo nismo ništa pronašli, iako znamo za neke jame i stalno smo se kretali oko njih. Vratili smo se i na ovu stranu, ali sve dok nam jedan čovjek nije pokazao točno tu jamu, nismo uspjeli ništa pronaći. I to nije jedina jama. Upravo zbog toga i govorim da je to bio svojevrstan "partizanski štab". Oni su dovodili zarobljenike, ubijali ih i onda bi ih ubacivali u najbližu jamu. Kada bi se jedna jama ispunila, prelazili bi na drugu i tako dalje.
Vecernji.ba: Možemo li u ovom slučaju govoriti o lokalnim počiniteljima, uvjetno rečeno partizanima?
- Pa, naravno. Bilo je i onih koji su surađivali s partizanima i pomagali im. Oni su tu ubijali zarobljenike. A među samim partizanima, ako ih tako nazovemo, bilo je i ljudi iz drugih krajeva. Recimo, i iz Hercegovine su išli dolje na novačenje, ako to tako možemo nazvati. Znači, taj njihov pokret je rastao, a poslije su se formirale razne jedinice, divizije i tako dalje.
Vecernji.ba: Kako ste osobno doživjeli trenutak kada ste dobili informaciju da su pronađeni posmrtni ostaci, među kojima bi mogli biti i vaši fratri?
- Već neko vrijeme, zapravo već nekoliko godina, nismo znali točno mjesto te jame, ali smo imali informacije da bi se u jednoj od jama na tom području trebalo nalaziti nekoliko naših fratara. Zato smo uložili sve napore da to pronađemo. Uvijek imam osjećaj da, kada nešto takvo pronađemo ili barem dođemo blizu, čovjek osjeti određenu radost, iako je sve to u sebi tužno i teško.
Radost dolazi iz toga da tim našim fratrima, ali i svima koji su s njima ubijeni, možemo nešto vratiti – ako uspijemo utvrditi njihov identitet, ime i prezime, bilo putem DNK analize ili svjedočenja. Ako se to ne uspije, onda barem da ih se dostojno pokopa. Čovjek je, dakle, istodobno i radostan i tužan. Tužan je zbog načina na koji su ubijeni, zbog onoga što su partizani radili. Nije bilo nikakvih suđenja. Glava se gubila zbog, mogli bismo reći, sasvim trivijalnih stvari. Ljudski život njima nije ništa vrijedio. Ubijali su prema svojim nazorima i stavovima. To je, jednostavno, ratni zločin. I teško je zamisliti da jedan čovjek drugome čovjeku može učiniti nešto takvo.
Vecernji.ba: Postoje li konkretne spoznaje o identitetu stradalih franjevaca, odnosno može li se govoriti o toj skupini?
- Ne radi se o nagađanjima. Prema svjedočanstvima koja imamo već petnaestak godina, znalo se da je na obroncima Biokova skončala jedna skupina franjevaca sa skupinom zarobljenika dovedenih iz Širokog Brijega. Ovdje su se spominjale različite lokacije, pa tako i ova jama. Ako se pokaže da među pronađenima ima franjevaca, vrlo je vjerojatno da se radi upravo o toj skupini. Iskopavanja su u tijeku i trebala bi biti završena, ali u ovom trenutku ne mogu reći je li sve u potpunosti dovršeno. Najvjerojatnije je riječ o skupini zarobljenika iz Širokog Brijega, pa ćemo vidjeti što će daljnja istraživanja i analize pokazati.
Vecernji.ba: Možete li govoriti konkretnije o imenima?
- Ne bih o tome detaljnije govorio. Riječ je o skupini od 8. veljače, o onima iz mlinice, odnosno hidrocentrale. Jednoga iz te skupine već smo pronašli i pokopali – to je fra Melkior Prlić, koji je pronađen u Zagvozdu. Jedan je bio ostavljen živ, to je fra Mario Sivrić, kako bi pokazao kako se rukuje tom hidrocentralom, ali je i on nakon nekoliko dana ubijen. Zatim smo više-manje sigurni da se u jami Golubinka, u selu Mrak kod Drniša, nalaze trojica naših. A ostalo je još nekoliko njih koje, uvjetno rečeno, možemo smatrati kandidatima za ovu jamu. Nije dobro o tome nagađati jer ne treba podizati emocije kod njihovih obitelji i prijatelja ni stvarati lažne nade. Sve treba prepustiti DNK analizi i postupku koji će dati točne rezultate.
Vecernji.ba: Prošlo je više od 80 godina od tih događaja. Čini se da ni danas oni koji se mogu smatrati sljedbenicima te ideologije ne prihvaćaju to kao grijeh ili zlo. Kako na to gledate?
- Stekao sam dojam da određene strukture, možemo ih nazvati partizanskima ili komunističkima, kako god hoćemo, teško prihvaćaju tu istinu.
Njihova se vlast raspala i jednostavno se ne žele pomiriti s onim što svakodnevno izlazi na vidjelo. S druge strane, među običnim ljudima ima onih kojima je proradila savjest, koji su svjesni što se dogodilo ili su možda barem nešto vidjeli ili na neki način pomagali.
Upravo su takvi ljudi pomagali i pomažu i u ovakvim slučajevima. Ne bih više o tome, nego bih zahvalio svima koji su svojim informacijama pomogli da dođemo do ove jame. To je dokaz da dobro na kraju pobjeđuje zlo, koliko god zla bilo. I domaće stanovništvo nam je pomoglo i na tome im još jednom zahvaljujem.