“Haaški krivolov - analiza dokaza o ciljevima zajedničkog zločinačkog pothvata u predmetu IT-04-74” – nova je knjiga prof. dr. Miroslava Tuđmana upravo izašla iz tiska u kojoj se temeljito analizira presuda Haaškoga suda protiv šestorice nekadašnjih dužnosnika Herceg Bosne koje je taj Sud osudio zbog ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima u sklopu zajedničkog zločinačkog pothvata koji je, po Sudu, podrazumijevao i odcjepljenje dijela teritorija BiH i pripojenje Hrvatskoj. To je i prva analiza ove presude, što daje značaj kapitalno važnog djela. Dr. Tuđman, koji je svjedok brojnih događaja iz rata i poslije njega, u intervjuu za Večernji list tvrdi kako postavke Suda nisu temeljene na činjenicama te iznosi brojne argumente koji pak bacaju posve novo svjetlo na ovaj predmet, čime daje podlogu za eventualni pokušaj revizije ili preispitivanja presude.
Što donosi vaša nova knjiga?
Knjiga je analiza dokaza o ciljevima zajedničkog zločinačkog pothvata (ZZP) za koji su bili optuženi dr. Jadranko Prlić, Bruno Stojić, generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković, Valentin Ćorić te Berislav Pušić. Taj institut ZZP je zapravo jedino što je cijelu optužnicu držalo na okupu. Moram naglasiti da nema da nitko od njih nije ni optužen da je osobno počinio zločin ili ga zapovjedio, nego da su mogli znati, mogli biti informirani o počinjenim zločinima. Ovaj pravni institut koji je Haaški sud naknadno usvojio nije se po pravnoj logici mogao koristiti jer u vrijeme na koje se odnosi optužnica nije ni postojao.
Koji vas je motiv vodio da napišete ovu knjigu?
Moj je motiv bio višestruk. Najprije je presuda pravno, povijesno i politički neutemeljena i nepravedna. Osim toga, svi mi dugujemo i “šestorki”, a posebno generalu Praljku istinu. On se nije mogao pomiriti i nije htio pristati da i jedan dan bude ratni zločinac. Jer to nije ni bio. I Bošnjaci to vrlo dobro znaju i trebali bi mu biti zahvalni na mnogočemu.
Što je pokazala vaša analiza ZZP-a?
Analiza je pokazala kako je ZZP neodrživa konstrukcija. To je zaključak koji slijedi već iz analize dokaza koji su bili dostupni Sudu i kojima je Sud raspolagao. Već na temelju sucima raspoloživih dokaza morala se odbaciti takva presuda. Ona je apsolutno neutemeljena.
Zašto to govorite?
Iz niza razloga. Sud nije želio prihvatiti nijedan dokument koji je u suprotnosti s optužnicom. To je sudac Antonetti u prvostupanjskom postupku izrijekom naveo, ali je ostao u manjini. Veliki broj dokaza koje je Sud prihvatio, a idu u prilog optužnici, uopće nije u presudi htio obrazlagati. I treće, na niz primjera sam pokazao da je Tužiteljstvo na nelegalan način prikupljalo dokaze. I to pokazuje da je presuda neodrživa. Definitivno se može reći kako je to presuda koja ni pravno, ni politički, ni povijesno ne može opstati. Bilo je osam ili devet haaških predmeta protiv Hrvata, neovisno jesu li iz RH ili BiH, i ni u jednom se slučaju optužnica nije temeljila na konceptu ZZP-a, osim na ovome. Kada analizirate dokaze i tijek postupka, čak i unatoč očito unaprijed zacrtanome cilju, Raspravno i Žalbeno vijeće kolebali su se kako se odrediti prema ZZP-u. Očito je i apsolutno pravno neprihvatljivo da je Žalbeno vijeće, nakon što su se optuženici pozivali upravo na stav suca Antonettija, koji je odbacio postojanje ZZP-a, odgovorilo kako njegov stav ne znači da većina nije u pravu. Samim time Sud je odlučio preglasavanjem (2:1) zaključiti što je istina i što je pravedno, bez obzira na činjenično stanje ili pravni institut “izvan razumne sumnje”.
U trenutku izricanja drugostupanjske presude čak se u jednome trenutku navelo kako i danas postoje inicijative za utemeljenjem hrvatskog entiteta u BiH. Je li zapravo ovom presudom Hrvatima poručeno da ne traže ravnopravnost u BiH?
Sam taj citat ukazuje na politička očekivanja Žalbenoga vijeća. No, politički programi ne smiju biti predmetom bavljenja bilo kojega suda. Ponajmanje Haaškoga suda koji se trebao baviti samo humanitarnim pravom. To zorno govori o političkim okolnostima koje su uvjetovale ovakvu presudu. Tu dolazimo do biti problema Haaškoga suda, odnosno konkretno BiH. Pri tome ne govorimo o zločinima koji su počinjeni i koji trebaju biti sankcionirani. Nego govorimo o političkim intencijama koje su krenule od Carle del Ponte, čiji je cilj bio da se po haaškim presudama uči povijest i uređuju budući odnosi. Ta presuda je, nedvojbeno, problematična. Već sama činjenica da se radilo o najduljem procesu u Haagu govori da ni sami suci nisu znali kako donijeti tu odluku. Očigledno su je modelirali pod vanjskim utjecajima.
Zašto to govorite?
BiH je još kao socijalistička republika u Jugoslaviji bila definirana najprije kao republika, a kasnije kao država triju konstitutivnih naroda. U BiH su na djelu tri nacionalne ideje i tri politike. Jedna je srpska integralistička - da svi Srbi trebaju biti u jednoj državi, druga je bošnjačka unitaristička i hrvatska politika o federalnoj državi. Problem je danas za Europu u tome što u Europi i danas postoji stotinjak pokreta za autonomijom ili pak zahtjeva za stvaranjem novih država. Očiti je primjer Katalonije. Ova je presuda htjela onemogućiti te zahtjeve i na izvjestan način ih osporiti kako bi se poslala poruka i osujetili takvi zahtjevi. To je cijena koju je platila “šestorka”, a posredno i Hrvati u BiH. Time se otvara prostor unitarističkim apetitima Bošnjaka u današnjoj Federaciji. To je široki okvir u kojemu treba promatrati ovu presudu.
Spominjali ste da Sud uopće nije razmatrao dokaze obrane...
Da. Nijedan dokaz o genezi stvaranja Republike Srpske i priznanja Republike Srpske. Ništa nije prihvaćeno. Nije prihvaćeno ništa o napadnim operacijama Armije BiH i etničkog čišćenja središnje Bosne. Nije prihvaćeno ništa o mudžahedinima i njihovu djelovanju. Hrvati ističu zločine koje su počinili mudžahedini, ali istina je da su se došli boriti za muslimansku državu u Europi. Ništa od toga nije prihvaćeno. Nisu prihvaćeni ni dokumenti političkih kriterija Europske zajednice o ustroju BiH. Badinterova komisija jasno je istaknula da je pravo na odcjepljenje temeljno pravo svakoga naroda u zaštiti nacionalnog i kulturnog identiteta. I sama teorija federalizma danas razlikuje unutarnje samoodređenje radi konstituiranja jednoga naroda u višenacionalnim državama od prava na samoodređenje i odcjepljenje. Valja reći kako Herceg Bosna nije donijela nijedan dokument kojim se tražilo odcjepljenje ili da se negirala BiH. Da ne kažem da Sud nije htio prihvatiti ni činjenice o priznanju BiH, valoriziranju pomoći vojne i humanitarne od RH. Valja pri tome reći kako je HVO bio legalna vojna sila. Alija Izetbegović izbacio je HVO kao oružanu silu iz zakona tek u prosincu 1993. godine. Cijelo to vrijeme imate 11 brigada HVO-a izvan teritorija Herceg Bosne na većinskom bošnjačkom području koje su bile ili podčinjene ili pak u subordinaciji Armiji BiH. Taj podatak i slikovito dezavuira koncept optužnice i presude.
Važan dio optužnice zasnivao se na brijunskim transkriptima i razgovorima pokojnog predsjednika Tuđmana s vodstvom Herceg Bosne... Mogu li se iz tih dokumenata iščitati zaključci koji podupiru tezu o ZZP-u?
Sada dolazimo do jednoga paradoksa. Što mislite, kada govorimo o ciljevima ZZP-a, koliko je citata iz tih transkripata korišteno u presudi?
Bojim se da ne znam, vjerojatno više desetaka?!
Ima ih samo četiri i u pitanju su krivotvorine.
Zašto tvrdite da su krivotvorine?
Ja sam ih analizirao. Postoji i peti, ali to je izjava svjedoka Okuna koja se ne može pripisati predsjedniku Tuđmanu. Kada su u pitanju ova četiri citata, ona uopće ne korespondiraju sadržaju i namjeri koja im se želi pripisati. Iz sve te sile dokumenata nema podataka što se htjelo optužnicom potkrijepiti. Uz to, želim reći da je i pet ključnih svjedoka koji su govorili o ciljevima ZZP-a. To su Robert Donia (povjesničar), Ciril Ribičić, Herbert Okun (zamjenik Cyrusa Vancea), Josip Manolić i Peter Galbraith. Temeljito sam analizirao njihova svjedočenja. Pokazalo se da oni ni elementarne stvari nisu znali. Trojica od njih tvrde kako je Herceg Bosna stvarana da bi se odcijepila, a Galbratih koristi čak termin stvaranja “velike Hrvatske”, što nikada nitko u Hrvatskoj nije rekao. Većina ključnih svjedoka ne zna tko je bio Jure Pelivan ili pak Mile Akmadžić (predsjednici Vlade BiH) koji su cijelo vrijeme sudjelovali u Vladi BiH kao dio koalicije HDZ - SDA nakon što su se Srbi povukli.
S obzirom na vašu temeljitu analizu, vidite li prostora revizije ovoga postupka?
Postoje dvije pravne mogućnosti. Jedna je preispitivanje presude, a druga je revizija procesa. Moj je motiv bio što je moguće prije završiti ovu analizu kako bi bila od pomoći onima koji se misle baviti obnovom procesa. Nisam radio pravnu analizu, nego sam analizirao faktografske činjenice. A ukazivao sam i na pravne nedosljednosti. Nadam se da će do preispitivanja ove presude doći kako bi se ispravila pravna nepravda i sanirale političke i povijesne posljedice jednoga ad hoc suda. Uvjeren sam da se ova presuda definitivno neće moći održati jer vrijeme će razgraditi ovakvu presudu kao neutemeljenu - politički, povijesno, faktografski i pravno.
Danas Hrvati komemoriraju žrtvu Vukovara, ali i utemeljenje Herceg Bosne. Kada se ima na umu taj povijesni kontekst, što vam govori?
Očigledno su ti događaji bili u korelaciji jer je Vukovar bio odlučujući događaj za sudbinu hrvatske države i hrvatskoga naroda. Kada je pao Vukovar, u beogradskim medijima pisalo se kako će pasti i Tuđman, a JNA je napadala Vukovar s planom da će za 15 dana doći do Zagreba. Stvaranje, pak, HZ HB uslijedilo je nakon utemeljenja srpskih autonomnih oblasti i Republike Srpske kao odgovor za zahtjev Sarajeva za priznanjem BiH. HZ HB je ustvari bila zahtjev Hrvata za priznanjem činjenice da su konstitutivni narod i da se jedino na federalnim osnovama može graditi BiH u političkom smislu. U obrambenom i vojnome smislu, pak, još od Pologa, kada su zaustavljeni tenkovi u svibnju 1991. godine, te nakon stvaranja HVO-a, jasno je kako bi bez toga cijela BiH bila okupirana od JNA. Bez hrvatskoga otpora JNA bi bio otvoren put do Splita, Dubrovnika i Zadra. Zato je uloga Herceg Bosne itekako značajna za političku opstojnost Hrvata, ali i zaustavljanje agresije na BiH i Hrvatsku.
Je li bila pogreška ne zahtijevati u Washingtonu i Daytonu ostanak Herceg Bosne?
Moramo biti realni jer o tim odnosima Hrvati ni Hrvatska nisu odlučivali. I u ovoj knjizi donosimo to da je na jednoj strani bila Europska unija koja je predlagala Cutilerrov, Vance - Owenov i Owen - Stoltenbergov plan koji se svode na modifikacije teritorijalnoga razgraničenja triju konstitutivnih naroda. A to znači BiH kao federalna država utemeljena na nacionalnim kriterijima. Međutim, nedugo nakon dolaska Clintona na vlast u veljači 1993. godine, on je primio Izetbegovića i rekao mu otvoreno da odbacuje Vance - Owenov plan te da će poduprijeti muslimansku politiku. U svojim memoarima Clinton je napisao kako je takvu odluku donio da bi pokazao svijetu da Amerikanci svugdje u svijetu ne ratuju protiv muslimana. Za razliku od takve američke politike koja je podržavala Izetbegovića, Francuzi i Englezi su podržavali srpsku stranu, ne zato što su stajali iza Miloševića i njegove politike. Oni su smatrali da ujedinjenje Njemačke može poremetiti ravnotežu snaga u EU te su tražili protutežu. U Washingtonu je sporazum usvojen na podlozi Owen - Stoltenbergova plana unije triju republika. Dvije republike Herceg Bosna i bošnjačka republika ušle su u Federaciju BiH. Zato se i tako zove. Konstitutivnost se zadržava u županijama, uz posebne odnose Federacije i Hrvatske – što je tamo definirano. Kasnije je to potvrđeno i Daytonskim sporazumom.
Hrvati u BiH danas su među najfrustriranijima na Balkanu s osjećajem da se nalaze iza željezne zavjese te da je Jugoslavija za njih bila bolji aranžman jer makar nisu imali granicu s Hrvatskom. Što danas Zagreb može učiniti da se ta pozicija popravi?
Posve sam uvjeren da se koncept Europske unije neće dovršiti, a da i BiH ne postane sastavnim dijelom toga. Hrvatska stoji na stajalištu da će za vrijeme njezina predsjedanja EU-om prvih šest mjeseci 2020. godine jedna od glavnih tema biti proširenje, a napose pozicija Hrvata u BiH. Posebno treba istaknuti kako se posljednjih godina u EU zagovara teorija federalizma koja je pokazala da je federalizam ključ očuvanja stabilnosti u višenacionalnim državama. Europa je za to zainteresirana jer mora riješiti brojne slične primjere budući da se to pitanje otvara i s Brexitom u Velikoj Britaniji, sa Škotskom i Irskom, zatim zahtjevi Katalonije u Španjolskoj, pitanje Kosova, okupiranje Ukrajine itd. To je onda i prilika da se izvrši pritisak na unitarističke i integralističke teze koje ugrožavaju poziciju bh. Hrvata. S druge strane, treba jasno reći, što je svojevrsni paradoks jer su najmalobrojniji narod, da opstanak BiH ovisi o Hrvatima i njihovu zadovoljstvu svojom ustavnom i stvarnom pozicijom. Bez Hrvata kao konstitutivnog naroda neće biti BiH.
Stječe se istodobno dojam da se podržava projekt “Komšić” i majorizacija Hrvata u dijelu međunarodne zajednice koja je djelomično i pod utjecajem neeuropskih sila poput Turske, Saudijske Arabije. Kako i je li moguće promijeniti tu paradigmu?
Uključenje BiH u redove EU trebalo bi biti jedan od prioriteta. Danas su BiH, Srbija, Kosovo i još malo Makedonija okružene zemljama članicama NATO saveza ili Europske unije. Te su zemlje u trbuhu EU-a i NATO-a. Sama ta činjenica jasno upućuje na pitanje kako ih privoljeti da prihvate standarde EU-a i NATO saveza, a jedan je od tih i pravo ravnopravnosti i konstitutivnosti naroda. U tome smislu problem Komšić kao simbol neravnopravnosti Hrvata u BiH ne može se dugoročno održati. U tome smislu očekujemo promjene Izbornog zakona.
Nedavno je cijelu ovu regiju, govoreći o razlozima usporavanja proširenja, istaknuo francuski predsjednik Emmanuel Macron koji je pri tome BiH spomenuo kao najveći problem zbog povratka džihadista. Kako to komentirate?
Činjenica je da u BiH imate jasno izražene interese zemalja s kojima EU treba upristojiti odnose, a oni danas nisu takvi. Počevši od Rusije, do Turske i arapskih zemalja koje tu grade svoje interese. Upravo zbog toga što smo rekli - da je BiH sada u trbuhu EU-a i NATO saveza, te druge zemlje žele instalirati svoje interese. Jasno je da EU danas ima prečih problema poput Brexita. Kada se rastava braka s Velikom Britanijom završi, odnosi unutar EU-a i NATO saveza više neće biti isti. Zato je sada težište EU-a okupirano tim procesom, što će za nekoliko mjeseci završiti u formalnome smislu, ali će posljedice ostati. Nakon toga bit će više prostora u EU da se orijentira na svoj jugoistok.•