Uloga fratara u II. svjetskom ratu

Franjevci su spašavali Srbe, Židove i komuniste u Drugom svjetskom ratu u Hercegovini 1941.

27.12.2016.
u 10:00
Pogledaj originalni članak

U novom broju Časopisa za suvremenu povijest vol. 48. br. 3/2016. bit će objavljen članak “Hercegovački franjevci i spašavanje žrtava ustaških progona u Mostaru 1941. - 1943.”. U nastavku iznosimo skraćeni prikaz načina na koji su hercegovački franjevci spašavali žrtve ustaškoga režima u Mostaru za vrijeme Drugog svjetskog rata:

Kao jedna od posljedica napada sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju u travnju 1941. uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Kao sastavni dio meteža koji je pratio raspad stare i proglašenje nove države, u Hercegovini su izbili oružani sukobi između pripadnika vojske Kraljevine Jugoslavije i proustaških skupina. Nakon završetka lipanjskoga ustanka u istočnoj Hercegovini 1941. kratkotrajno su se smirili oružani sukobi između Srba i oružanih sastava NDH. Upravo su u to vrijeme vlasti NDH provodile nove zakone usmjerene protiv Srba, Židova i Roma, a pod utjecajem nacističke Njemačke i njezina represivnoga aparata. Nezavisna Država Hrvatska slijedila je nacističku Njemačku i donijela niz zakonskih odredbi kojima je primijenila represivne mjere i rasne zakone prema kojima su stanovnici židovskoga i romskoga podrijetla isključeni iz javnoga života, oduzimana im je imovina, radnje, proganjani su i mnogi su bili podvrgnuti biološkom uništenju. Cilj zakonskih odredbi nastalih u prvim mjesecima vlasti NDH bio je raskid s nasljeđem Kraljevine Jugoslavije i pohrvaćenje svih segmenata državnoga i društvenoga života. U Mostaru represivne mjere protiv Židova nisu započele kao u drugim dijelovima NDH jer su u početku Srbi i Židovi imali zaštitu Talijana. Vlasti NDH 28. svibnja preuzimaju od Talijana administrativnu, vojnu i političku vlast. Već sutradan uslijedila je primjena rasnih zakona NDH u Hercegovini.

Hercegovačka franjevačka provincija i događaji u ljeto 1941.

Premda je većina hercegovačkih franjevaca kao i većina hrvatskoga naroda u Hercegovini prihvatila NDH kao svoju državu, vodstvo Hercegovačke franjevačke provincije jasno je osudilo zločine nove vlasti u prvim mjesecima. Zbog takvih okolnosti fra Dominik Mandić, koji je 1941. obnašao dužnost generalnog ekonoma franjevačkoga reda u Rimu, pratio je situaciju u domovini i održavao čestu komunikaciju s vodstvom Hercegovačke franjevačke provincije. Do Mandića su u Rim doprle vijesti o neprimjerenu i nedopuštenu djelovanju nekih hercegovačkih franjevaca kao i glasine o planu za preseljenje slovenskoga i srpskoga stanovništva, progonu Židova i Srba. On je u Vatikanu poduzeo inicijativu da se utječe na vlasti NDH da bi se zaustavili progoni te da se svećenicima i redovnicima Katoličke crkve zabrani sudjelovanje u takvim postupcima. U pismima upućenim mostarskom biskupu Alojziju Mišiću 14. svibnja 1941. i svojem rođaku fra Nevinku Mandiću 25. lipnja 1941. pozivao je subraću na suzdržavanje od politike. Kako nije mogao napustiti Vatikan zbog ratnih okolnosti, 24. srpnja poslao je pismo s naslovom “Upute Mnop. OO provincijalima hrvatskih franjevačkih provincija”. Upute sadrže načela kako se u ratnim prilikama ponašati prema Srbima i Židovima. Nadalje, upute nalažu franjevcima sprečavanje nezakonitosti s bilo koje strane te obvezu zaštite progonjenih. Zatim, imovinu koja je pripadala Srbima ili Židovima franjevci ne smiju primati na dar ili kupovati. Fra Dominik je tražio da upute ima svaki član franjevačkih provincija i primjenjuje ih u svojem svakodnevnom životu. General franjevačkoga reda Leonardo Maria Bello podupro je fra Dominikovu inicijativu te 18. kolovoza uputio poslanicu na latinskom jeziku svim provincijalima hrvatskih franjevačkih provincija. U poslanici br. 701/41 pod naslovom “Mpp. i pp. ocima i časnoj braći Hercegovačke franjevačke provincije” general franjevačkoga reda zamolio je hercegovačke franjevce “da ne ulaze u politiku te da nemaju udjela u progonu i zlostavljanju inovjeraca te da uvijek slijede program reda Mir i dobro.” Mostarski biskup fra Alojzije Mišić i upravljačka struktura Hercegovačke franjevačke provincije na čelu s provincijalom fra Krešimirom Pandžićem i generalnim vikarom fra Leom Petrovićem shvatili su ozbiljnost Mandićevih uputa te jasno upućivali i inzistirali među subraćom da se ne bave politikom. U ljeto 1943. fra Leo Petrović imenovan je provincijalom spomenute provincije i dodatno je učvrstio kormilo i smjer kretanja u okružnici br. 602/43 od 21. kolovoza, u kojoj kaže da je jedina dužnost franjevaca propovijedati ljubav za bližnjega, pravdu i slogu među ljudima. Dalje u tekstu stoji da je Evanđelje knjiga franjevaca, a ne radijske promidžbe i dnevne novosti. Shodno tome, kaže da u sporazumu s ocima provincije najstrože, pod prijetnjom kaznenih sankcija, zabranjuje svima i svakome u javnosti i uopće pred vanjskim osobama davati izjave o prilikama u domovini i javno kritizirati rad vlasti, prognozirati budućnost u svijetu i iznositi svoje mišljenje o svjetskim problemima i događajima. U svojoj okružnici poziva na molitvu brevijara, činjenje drugih privatnih pobožnosti i molitvu za siromašni narod i za domovinu Hrvatsku.

Fra Dominik Mandić je iz Rima u vrijeme ratnih zbivanja u domovini održavao blisku vezu s fra Leom Petrovićem, koji je bio desna ruka biskupa fra Alojzija Mišića, zatim s fra Bonicijem Rupčićem te ostalim franjevcima u Mostaru, a poslije i s biskupom don Petrom Čulom. Dio hercegovačkih franjevca, kao i fra Viktor Nuić i fra Zlatko Sivrić, na čelu s biskupom fra Alojzijem Mišićem bio je zaslužan za spašavanje Srba, Židova, pripadnika ilegalnoga Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) u Mostaru i pristaša Hrvatske seljačke stranke (HSS) i njihovih obitelji u Mostaru. Među hercegovačkim franjevcima osobito su se isticali fra Dominik Mandić, fra Leo Petrović i fra Bonicije Rupčić kao najzaslužniji za spašavanje Srba i Židova u Mostaru.

Fra Leo Petrović i spašavanje Srba u Mostaru 1941. - 1943.

Tijekom Travanjskoga rata u Mostaru pripadnici jugoslavenske vojske uhitili su 15. travnja 1941. fra Lea Petrovića. U zatvoru je kao zarobljenik proveo jedan dan, zlostavljan je te mu je jedva pošteđen život. Nakon Travanjskoga rata vladala je vjerska i nacionalna nesnošljivost između Hrvata i Srba u Mostaru. Situacija se pogoršala nakon izbijanja sovjetsko-njemačkoga rata 22. lipnja 1941., odnosno lipanjskoga ustanka u istočnoj Hercegovini. Vlasti NDH u Mostaru između 25. i 28. lipnja započinju masovna uhićenja i zlostavljanja muškaraca srpske nacionalnosti.

Nakon snažnoga vala progona i likvidacija srpskoga pučanstva u Hercegovini u prvim mjesecima uspostave NDH, fra Leo se, uz ostale spomenute hercegovačke franjevce, javno usprotivio ustaškim vlastima zbog progona i ubijanja Srba. Na sastanku u Zagrebu, koji se dogodio od kraja lipnja do početka srpnja 1941., kod dr. Ante Pavelića fra Leo je izričito tražio da se Srbi u Hercegovini prestanu ubijati i progoniti i da se uvede red i zakon za sve ljude. Ta inicijativa fra Lea Petrovića i drugih franjevaca, fra Didaka Ćorića, dr. fra Mladena Barbarića, fra Viktora Nuića u Mostaru, kao i sve ostale inicijative završavale bi bez uspjeha. Hercegovačke je franjevce nakon završetka rata jugoslavenski režim optuživao da su nasilno provodili vjerske prijelaze Srba u Mostaru na katoličanstvo. Takve su optužbe komunisti, među ostalim, svaljivali na Katoličku crkvu u Hrvata na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem u vrijeme NDH. Međutim Katolička je crkva raspravljala o pitanju vjerskih prijelaza tijekom biskupske konferencije u Zagrebu od 18. do 20. studenoga 1941. godine. Zadnji dan konferencije biskupi su uputili poglavniku dr. Anti Paveliću predstavku koja se bavi pitanjima prelazaka na katolicizam. Biskupi su u predstavnici istaknuli da se samo Crkva može baviti pitanjem prijelaza na katolicizam, da samo crkvena hijerarhija ima pravo postavljati ljude (tzv. misionare) koji će poučavati možebitne prijelaznike u vjeri, a takvi ljudi moraju biti ovisni isključivo o crkvenim institucijama. Zatim, Katolička će crkva priznati samo one prijelaze koji su se obavili po crkvenim propisima, državne institucije ne mogu poništavati prijelaze koje Crkva priznaje, episkopat izabire odbor koji će se brinuti o pridržavanju pravila pri prijelazu; u Katoličku crkvu mogu biti primljeni samo oni koji to slobodno traže, obred prijelazniku ne može odrediti država, a izabrani će odbor organizirati tečajeve za one koji propovijedaju potencijalnim prijelaznicima i njima se moraju zajamčiti sva građanska prava.

Upravo je nadbiskup Stepinac najzaslužniji za tu inicijativu jer je smatrao da će broj stradalih Srba biti manji ako prijeđu na katoličanstvo. Stoga je Stepinac poticao svoje svećenstvo da udovolje onima koji su tražili prijelaz iz pravoslavlja na katoličanstvo da bi spasili život. Slijedeći Stepinčevu inicijativu, biskup fra Alojzije Mišić izdao je pismeni nalog svećenicima i redovnicima u Hercegovini da svakom pravoslavcu i Židovu, na njihovu molbu, izdaju potvrdu da su prešli na katoličanstvo, no bez obreda prevođenja. Takva inicijativa iz vrha Katoličke crkve i upute za dragovoljni prijelaz na katoličku vjeru spasile su živote mnogih Srba koji su se poslije vratili na pravoslavnu vjeru.

Pripadnica NOP-a u Mostaru u vrijeme Drugoga svjetskog rata Milena Šotrić-Papić kaže da su joj mostarski franjevci na čelu s fra Leom Petrovićem spasili život omogućivši joj prijelaz na katoličku vjeru. Nadalje, pripadnik NOP-a u Mostaru Danilo Bilanović u iskazu kaže kako se pričalo da će biti pošteđen onaj tko prijeđe na katoličku vjeru, a ostale će smjestiti u logore. Svjedoči da su imućniji Srbi brže prihvatili prijelaz na katoličanstvo, a sirotinja je manje prihvaćala vjerski prijelaz. “Iako smo se smatrali ateistima, zaključili smo jednoglasno da se ne treba pokrštavati, ‘iz inata’. Kasnije smo saznali da je bilo i fratara koji su svoje poznanike i prijatelje upisali da su ih pokrstili, a njima bi rekli: ‘Evo vam potvrda da biste spašavali glavu, a vi znate tko ste i što ste.’”

Vodeći se uputama nadbiskupa Alojzija Stepinca, kao što je vidljivo iz navedenih iskaza, hercegovački su franjevci u Mostaru omogućivali Srbima dragovoljni prijelaz na katoličku vjeru te im tako spasili živote. To potvrđuje i pismo fra Bonicija Rupčića upućeno fra Dominiku Mandiću 16. listopada 1942., u kojem fra Bonicije govoreći o stanju u provinciji kaže Dominiku da želi ostati u zemlji zbog ratnih neprilika. Među ostalim, kaže da ima u planu približiti se vodećim Srbima “kako bi spasio što se spasiti da”.

Od 1942. do sredine 1943. generalni vikar fra Leo Petrović zajedno s fra Bonicijem Rupčićem i dr. Cvitanom Spuževićem formirao je Odbor za pomoć ugroženim osobama. U pismu fra Dominiku Mandiću od 16. listopada 1942. fra Bonicije kaže da je fra Leo Petrović bio posrednik i preko njega je sve išlo. Novac za rad Odbora prikupljali su od hrvatskih provincijala, a uz ostale, novac je slao fra Dominik Mandić. U Odboru za pomoć ugroženim osobama osim navedenih Hrvata bili su mostarski Srbi Milivoj Jelačić i Đorđe Obradović. U pismu fra Dominiku od 18. siječnja 1943. fra Bonicije kaže da je poslan iznos od 269.000 kuna te uglavnom podijeljen među srpskom sirotinjom. Kaže da su potvrdu o tome potpisala samo dva srpska člana Odbora te dodaje da se potvrda mora dobro čuvati da bi potpisnici napisali detaljno izvješće.

U Mostaru je 1942. vladalo pravo ratno stanje, o čemu u pismu od 29. rujna 1942. svjedoči i fra Vitomir Jeličić, koji fra Dominiku Mandiću piše da u Mostar stalno stižu izbjeglice te da ih ima više od nekoliko tisuća, a nemaju što ni pojesti ni popiti niti imaju gdje stanovati. Tih je ratnih godina u Mostaru vladala nestašica hrane, što je uzrokovalo glad. Fra Leo Petrović zaslužan je što je 1. travnja 1943. u Franjevačkom samostanu otvorena kuhinja za gradsku sirotinju i izbjeglice i sve one koje gradska kuhinja nije mogla prehraniti. Kuhinja u Franjevačkom samostanu u Mostaru mogla je dnevno primiti između 60 i 80 ljudi. Fra Bonicije Rupčić u pismu od 26. svibnja 1943. izvješćuje fra Dominika Mandića kako je utrošen novac koji je on poslao za pomoć stradalima. Fra Bonicije ističe da je prvi iznos razdijeljen samo među izbjeglim Srbima, a zadnji pristigli novčani iznos među izbjeglim Hrvatima.

Hercegovački franjevci i spašavanje Olge Humo rođ. Ninčić

Fra Leo Petrović bio je zaslužan i za spašavanje Olge Humo rođ. Ninčić, kćeri ministra vanjskih poslova jugoslavenske (izbjegličke) vlade Momčila Ninčića i supruge Avde Hume, komunističkoga ilegalca i poslijeratnoga pripadnika nove vlasti u Bosni i Hercegovini. Fra Leo Petrović dugo je štitio Olgu Ninčić, koja je ilegalno živjela u Mostaru s malom djevojčicom. U tome mu je pomagao mladi franjevac fra Bonicije Rupčić, a sve je pratio i Olgi i njezinu djetetu materijalno pomagao fra Dominik Mandić iz Rima. Olga Ninčić održavala je vezu sa svojom obitelji u Londonu upravo preko fra Dominika Mandića, koji je bio prijatelj njezina oca. Fra Leo Petrović imao je povjerenja u mladoga fra Bonicija koji je pomagao Olgi Ninčić i o svemu izvješćivao fra Lea i fra Dominika Mandića u Rimu. U korespondenciji fra Dominika Mandića sačuvano je nekoliko pisama koja su razmijenili spomenuti franjevci. O svemu je također bio obaviješten biskup Petar Čule, koji je imao prijateljske odnose s fra Leom Petrovićem i fra Dominikom Mandićem u vrijeme rata.

Svjedokinja Erna Danon Cipra u svojem iskazu kaže da je Olga Ninčić 1941. boravila u teškoj ilegali na području Donje Mahale u Mostaru. Također svjedoči da je u kasno doba noću na vrata dvorišta kuće gdje je Olga bila skrivena pokucao velečasni franjevac. Domaćin kuće bio je zapanjen i bojao se otvoriti vrata. Negirao je da kod njega boravi osoba imenom Olga. U daljnjem tekstu iskaza stoji da je velečasni rekao da se ništa ne boji jer to radi u tajnosti i da se neće ništa dogoditi. Domaćin je zatim pustio noćnoga posjetitelja u kuću. Olga se cijelo vrijeme skrivala u podrumu, no ipak je prihvatila razgovor. Velečasni joj je objasnio da je dobio nalog da je prebace u London k ocu te da se ne brine, da će biti potpuno sigurna. Bojeći se, Olga je isprva sve to odbila, no velečasni je održao riječ, a nekoliko ‘ilegalaca’ i komunista koji su se krili u toj kući nisu bili ugroženi i sve je ostalo tajna. “Nepoznati” franjevac zapravo je bio fra Bonicije Rupčić, koga je zadužio fra Leo Petrović, a o svemu je naknadno obaviješten fra Dominik Mandić u Rimu. Sačuvana ostavština fra Dominika Mandića svjedoči o tome da su fra Dominik i fra Bonicije razmijenili nekoliko pisama u kojima spominju Olgu Humo rođ. Ninčić. Zbog opasnosti od špijunaže pisma sadrže kriptirana imena, pa se Olga Humo u pismima spominje pod imenom “sestra Olga”. Fra Bonicije u pismu od 16. listopada 1942. javlja fra Dominiku da nije uspio predati novac skupljen za “sestru Olgu” iz Odbora za pomoć ugroženim osobama jer se ona zbog slabe prehrane i maloga djeteta koje je bilo bolesno u ljeto 1942. preselila iz Mostara u Gračanicu kod Tuzle, gdje stanuje kod muslimana koji obavlja dužnost mjesnoga učitelja. Dalje u pismu fra Bonicije govori da je “sestra Olga” dobro te da joj je poslao šifriranu poruku preko jedne njoj poznate osobe kako bi došla u Mostar radi nekih svojih osobnih stvari. Fra Dominik Mandić nije propustio javiti svojem prijatelju Momčilu Ninčiću u pismu od 14. prosinca 1942. vijesti o njegovoj kćeri Olgi koje je čuo od fra Bonicija. Pismo je pisano dva mjeseca poslije, a Olga je u tom razdoblju promijenila dva boravišta: boravila je u Gračanici kod Tuzle, pa se preselila u Gradačac u Bosanskoj Posavini. Fra Dominik u pismu kaže da je Olga dobro i zdravo kao i njezino dijete. Objašnjava da je zbog sigurnosti, nesnosne ljetne mostarske vrućine, slabe prehrane i bolesti djeteta morala napustiti Mostar i preseliti se u Gradačac. U daljnjem tekstu kaže da Olga održava vezu s fra Dominikovim prijateljima u Mostaru (misleći na fra Lea Petrovića i fra Bonicija Rupčića), od kojih prima sve informacije o njezinoj sigurnosti i stanju, kao i o njezinu djetetu. Zatim u pismu od 14. prosinca 1942. fra Bonicije kaže da je “sestra Olga” davno otišla iz Mostara u sjevernu Bosnu. U pismu fra Dominiku od 18. siječnja 1943. fra Bonicije kaže da je uspio poslati novac te da se Olga u opasnosti od četnika iz Tuzle preselila u Mostar. Dalje u pismu izvješćuje fra Dominika da joj je novac uručen pred njezinim svjedocima te da je, među ostalim, poručio Olgi da se radi plan o njezinu prelasku u Italiju. Fra Bonicije piše da ni ona ni dijete nisu dobra zdravlja i da bi zbog straha od putovanja željela ostati u zemlji, pogotovo u zimsko doba. Piše fra Dominiku da nije pitao za njezina supruga Avdu Humu jer je znao da se davno odmetnuo u šumu i bilo mu je neugodno pitati za njega. Zatim u pismu od 26. svibnja 1943. fra Bonicije ističe fra Dominiku da mu je po biskupu poslao dva pisma “sestre Olge”, jedno za msgr. O’Robertyja, a drugo za njezine roditelje, obitelj Ninčić.

Dalje fra Bonicije kaže da Olga ne može naći posao zbog političkoga ozračja u zemlji. U pismu spominje da ju je on odvratio od traženja posla i savjetovao joj neka se brine samo za sebe i dijete da ne bi svraćala pozornost vlasti na sebe. Fra Bonicije moli fra Dominika za još novca i, ako ga može skupiti, da ga pošalje po biskupu Čuli jer je sve skupo. Dalje kaže da je Olga dobila pismo u kojem stoji da se uputi u talijanski konzulat i digne putovnicu. Zbog političkih razloga, zbog oca i supruga, nije mogla dobiti putovnicu.

Usprotivili se Paveliću

Fra Leo Petrović tražio od poglavnika zaštitu za nehrvate

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.