Riječ je o izjavi koja je čak i fra Markoviću izvučena iz konteksta te se ponovno pokušalo Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu odvojiti od jedinstvenog hrvatskog katoličkog identiteta. Sve je dvojbe vrlo jasnim stavom na Facebook stranici otklonio ravnatelj službenoga glasila “Svjetlo riječi” Janko Ćuro, koji je i član uredničkoga vijeća. Pritom se koristio odgovorom koji mu je ponudila umjetna inteligencija. “Franjevci Bosne Srebrene primarno su Hrvati, iako su bili dio franjevačkog reda i djelovali u raznim narodima pod osmanskom vlašću (Bošnjacima, Srbima), njihova uloga bila je ključna u očuvanju hrvatskog identiteta, vjere i kulture, posebice u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji i Hrvatskoj, šireći prosvjetu i književnost na hrvatskom jeziku, te su nedvojbeno nositelji hrvatskog naroda i jezika”, stoji u prvoj rečenici ovoga odgovora.
Jasan odgovor
Dalje se navode ključne točke o njihovoj nacionalnosti i identitetu, pa se tako dodaje kako, iako su franjevci bili dio Katoličke crkve, njihova provincija (Bosna Srebrena) djelovala je prvenstveno među Hrvatima, čuvajući im vjeru i identitet, čime su nedvojbeno dio hrvatskoga naroda. Oni su ocijenjeni čuvarima identiteta, pa su “zaslužni što se katolička vjera i osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu nisu iskorijenili kod Hrvata u Bosni, Dalmaciji i Slavoniji, čak ni pod teškim uvjetima”. Važan je i kulturni doprinos franjevaca pa se objašnjava da su bili jedini učitelji i začetnici prvih književnih i znanstvenih djela, značajno doprinoseći standardizaciji hrvatskoga jezika. Franjevci Hrvati iz Bosne djelovali su i izvan granica pa se njihova provincija širila daleko izvan današnje Bosne i Hercegovine, obuhvaćajući dijelove današnje Hrvatske i šire, ali uvijek s fokusom na hrvatski puk. “Dakle, iako su bili vjerski red, njihova nacionalna pripadnost i uloga unutar hrvatskog naroda je neupitna, što ih čini integralnim dijelom hrvatske povijesti i kulture”, zaključuje se. Fra Janko Ćuro sam zaključuje kako je “u dugoj sedmostoljetnoj povijesti Bosne Srebrene bilo i još uvijek ima pojedinih franjevaca u BiH koji su se drukčije osjećali od gore navedenog što se tiče osobne pripadnosti i identiteta”. Upravo ova široka uključivost ne samo drugih i drugačijih nego i različitosti mišljenja i uvjerenja u vlastitim redovima čini Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu velikom i slavnom, zaključuje fra Janko u ovome reagiranju. Hrvatsku katoličku prisutnost potvrđuju i osmanski putopisci, koji su svojim zapisima svjedočili o životu na Balkanu pod osmanskom vlašću, uključujući i teritorije na kojima su živjeli Hrvati. Tako su, primjerice, Evlija Čelebija i Ibrahim Muteferrika spominjali Hrvate, posebice katolike, u svojim putopisima i radovima. Čelebija u svom poznatom putopisu “Seyahatname” spominje Hrvate u Hercegovini i središnjim dijelovima Bosne u kontekstu zajednica i vjerskih skupina koje su živjele pod osmanskom vlašću.
Čelebija i Muteferrika
On bilježi postojanje katoličkih Hrvata u Dalmaciji, Hercegovini i drugim područjima te njihove odnose s drugim narodima u regiji. Čelebija opisuje Hrvate kao katolike koji su, unatoč osmanskoj dominaciji, uspjeli očuvati svoju vjeru, a time i svoju kulturnu baštinu. Uz to, bilježi specifičnosti njihova života te daje slike o njihovoj svakodnevici, njihovim običajima te njihovoj međusobnoj povezanosti unatoč političkim preprekama. Ibrahim Muteferrika, turski učenjak i diplomat, spominje Hrvate na više mjesta. On govori o njihovoj važnosti u širenju obrazovanja te očuvanju identiteta unatoč muslimanskoj većini. Često su pak istupi fra Ivana Franje Jukića izvučeni iz konteksta u suvremenim političkim interpretacijama. Jukić je u svom djelu “Povjestnica Hrvata” naglašavao da katolici Hrvati u Bosni, unatoč svojoj specifičnoj povijesti pod osmanskom vlašću, nisu prestali biti dio šireg hrvatskog identiteta. Njegov rad usmjeravao se na očuvanje kulturnih veza između Hrvata iz Bosne i Hrvata iz drugih dijelova monarhije. Za njega je identitet katolika Hrvata u Bosni bio neupitan te očuvanje veze s ostatkom hrvatskoga naroda.