Iza zidova doma za starije osobe ne žive samo godine i tišina, već i sjećanja, strahovi, zahvalnost i nova prijateljstva. Četiri korisnika, svatko sa svojom životnom pričom, u dom su došli s tugom i neizvjesnošću, ali su kroz svakodnevnu brigu, razgovor i ljudsku toplinu pronašli osjećaj pripadnosti.
Mila Mandurić ima 89 godina i već četiri i pol godine boravi u Domu za starije i iznemogle osobe u Mostaru. Rođena je u Gračanici, gdje je provela mladost, a tijekom studija udala se za supruga porijeklom iz Hercegovine.
- U Mostaru živim gotovo 50 godina, a muž mi je preminuo prije 12 godina. Tako da sam postala naturalizirana Hercegovka – ističe.
Po struci je bila prosvjetna djelatnica, predavala je srpsko-hrvatski i njemački jezik. Majka je djece koja su danas visokoobrazovana, imaju vlastite obitelji, djecu i unučad.
- Djeca su me pozivala da živim s njima u inozemstvu, no odlučila sam ostati u Mostaru, jer smatram da se zbog godina i karaktera ne bih mogla prilagoditi novoj sredini - kaže.
Dolazak u dom za nju je u početku bio vrlo težak jer je iza sebe ostavila stan, obiteljski život i navike.
- Međutim, zahvaljujući medicinskom osoblju i socijalnim radnicima, posebno bivšoj socijalnoj radnici Enesi koja je bila toliko plementia, sestri Kazazać i medicinskom bratu Damiru, moja adaptacija na novi način života prošla je uspješno – priča Mila.
U domu je stekla prijateljstva, a posebno mjesto u njezinu životu imala je kolegica s kojom je razvila blisko prijateljstvo, no ona je, nažalost, preminula.
- Danas se družim s korisnicom Pašanom, koju smatram iskrenom prijateljicom, a nadam se i ona mene - kaže Mila.
O medicinskom osoblju doma govori isključivo pozitivno.
- Oni su empatični, stručni i spremni na razgovor i podršku, a nama korisnicima oni predstavlja glavnu poveznicu s vanjskim svijetom – dodaje Mila.
Svoj dan organizira disciplinirano.
- Svako jutro vježbam prema savjetima liječnika zbog problema s kralježnicom i štitnjačom, slušam radio, gledam televizijske sadržaje koji se bave obiteljskim i životnim temama, a pišem i dnevnik već 25 godina. Rrješavam križaljke i sudoku te pišem poeziju. Do sada sam napisala oko 40 pjesama, uglavnom posvećenih obitelji, djeci, unučadi, ali i sjećanjima na supruga - prepričava svoj dan Mila napominjući kako je ljubav prema književnosti naslijedila od djeda koji je bio profesor i pjesnik.
Životom u domu uglavnom je zadovoljna. Djeca je redovito posjećuju, svakodnevno je zovu, brinu se o njoj i financijski je pomažu.
No ona apelira da bi se domu trebao osigurat veći broj osoblja, osobito medicinskog, te bolji uvjeti rada, jer svjedoči njihovom svakodnevnom naporu i iscrpljenosti.
Također smatra da bi trebalo dodatno aktivirati društveni i kulturni život korisnika kroz posjete škola, kazališne predstave, dolaske umjetnika, glazbenika i organizirane izlete.
Pašana Muratbegović, korisnica je u također Doma za starije i iznemogle osobe Mostar od 2014. godine.
Ističe da je prije dolaska u dom imala uređen i kvalitetan život, te da joj je ulazak u novu sredinu u početku bio emotivno težak.
- Dnevni boravak bio je pun korisnika, što je kod mene izazvalo osjećaj tuge, jer mi je promjena iz dotadašnjeg života bila velika. Nikada ranije nisam bila sama između podneva i večernjih sati, puna kuća mi je bila susjeda - objašnjava Pašana.
Obitelj ju je pozivala da dođe živjeti kod njih, no ona je donijela odluku da ode u dom, smatrajući da ne želi nikome biti na teret.
- Smatrala sam da će, ako ja budem njima fina, bit će i oni meni - priča Pašana.
Iako nema vlastitu djecu, ističe da je djecu pronašla upravo u domu. Sve djelatnike i korisnike doživljava kao svoju obitelj.
Kao jedini ozbiljniji problem navodi nedostatak medicinskog osoblja.
- U domu boravi oko sedamdesetak korisnika, a na raspolaganju su nam samo dvije medicinske sestre ili njegovateljice, što smatram velikim opterećenjem za osoblje, jer se većina korisnika nije u mogućnosti samostalno brinuti o osobnoj higijeni – objašnjava ona, navodeći kako razumije težinu posla koji medicinsko osoblje svakodnevno obavlja.
O radu socijalne radnice i ravnateljice doma govori isključivo u superlativima, ističući da se o korisnicima brinu s iznimnom pažnjom.
Navodi da je sa svim korisnicima u dobrim odnosima te da svakoga smatra prijateljem. Posebno emotivno se prisjeća jedne korisnice s kojom je provela tjedan dana u istoj sobi.
- Rastanak nam je objema bio vrlo težak. Rekla mi je da je nikada nisam nazvala 'mahnitom', iako je sama sebe kao takvu opisivala, budući je bila dugo i na psihijatriji – navodi Pašana, potvrđujući koliko su međuljudski odnosi u domu značajni.
Ivan Matanović iz Vareša, dugogodišnji radnik i umirovljenik koji je veći dio života proveo u Njemačkoj, korisnik je Doma za umirovljenike "Emaus".
Matanović je ispričao da je u Njemačku otišao 1970. godine, gdje je radio na državnoj željeznici i stekao mirovinu te kaže kako je zadovoljan boravkom te da se tamo osjeća prihvaćeno.
- Radio sam cijeli radni vijek na državnom poslu i bilo mi je dobro - kazao je, dodajući da mu je život obilježila velika tuga nakon smrti supruge, s kojom je bio u braku 63 godine, kao i da mu je teško naći sada prijateljicu nakon tolikih godina provedenih sa suprugom.
Njegova djeca ostala su živjeti u Njemačkoj, gdje su, kako kaže, dobro zbrinuta, a on posjeduje i stan koji je kupio tijekom boravka u toj zemlji. Tijekom ratnih događaja suprugu je sahranio u Varešu, nakon čega je bio primoran potražiti alternativni smještaj.
Govoreći o životu u domu, Matanović ističe da je zadovoljan uvjetima.
- Ovdje mi je dobro. Priroda je lijepa, a ljudi su me lijepo prihvatili, što mi je najvažnije - rekao je, dodajući da mu je ovo trenutno jedina i najbolja opcija za smještaj.
Mara Mlikota, 93-godišnja korisnica doma 'Emaus' iz Seonica u Buturuvić polju, kaže da se u ustanovi osjeća dobro te da joj dani prolaze u druženju, vježbama i pjesmi.
Na pitanje koliko dugo boravi u domu, Mara nije precizirala, ali ističe da joj je svakodnevica ispunjena. Isričala je kako ima osmoro unučadi, dok se detalja o obitelji ne sjeća u potpunosti.
Dodala je da se u domu često zabavljaju, pjevaju i recituju. Na molbu da se prisjeti neke od pjesama iz mladosti, izrecitirala je stihove koje je nekada pjevala, a rado ih se prisjeti i u Domu.
"Oj djevojko, djevojčice, donesi mi rakijice.
Rakijice i vina, ja sam tvoja cura fina."