Nekako kada je uz tekst potpisani nakon raspisanog natječaja u proljeće 1994. godine počeo raditi za Večernji list, hodajući po terenu, registrirao je za Hercegovinu neobičnu “mudroslovicu” - “ne isplati se”. Nažalost, s vremenom se prenosila kao “mastan trač”, od usta do usta, na žalost tradicionalista, počeo je hvatati korijenje prerastajući u društveni slogan.
A što ćemo jesti?
Uz ostale, pripomogli su mu trgovci poljoprivrednih proizvoda niskim otkupnim cijenama pa raznorazni “gazde” kojima se nije isplatilo plaćati socijalno i zdravstveno osiguranje itd. U međuvremenu zbog tog “ne isplati se” gubile su se radne navike, preferirao lakši život, iseljavalo, dok se nije došlo do situacije da nestane radne snage, preostali koji hoće raditi sada diktiraju cijenu rada. Vozeći se uz pokošena i nepokošena žitna polja u Višićkoj kaseti, dijelu sela Višići pokraj Čapljine, čovjek može na ono “ne isplati se” postaviti samo jedan upit – a što ćemo jesti”?!
Upravo taj nas je motiv vodio u posjet Višićkoj kaseti na vršidbu žita, naravno, kombajnima, piše Večernji list BiH.
Čapljinska tvrtka Agroherc pšenicom je ove godine zasijala vjerojatno najveću površinu na području cijele Hercegovine. Žito je posijano na trima lokacijama – osim u Višićkoj kaseti, na rubu Parka prirode Hutovo blato, još u Gabeli te Nerezima, gdje su manje površine. Najprije smo nakon polja kukuruza naišli na pokošenu tablu, a zatim smo preko nje u daljini ugledali strojeve. Narodski kazano - u pučinu podne, kombajnere i utovarivače žita zatekli smo kako rade. Nastojali smo snimiti sve faze rada od košnje, preko utovara do visine pšenice koja je “brkatija” od one tradicionalne, koja se nekada sijala po seoskim njivama. Znatiželja ima i svoju cijenu pa nas je u hodnji poljskim putovima zaustavila rascijepljena guma. “Unfalg” je bio takav da nam ni Josip Lebo iz Vinjana kod Posušja, vozač kamiona u koji se iz kombajna presipalo žito, nije mogao pomoći. Kratko, i to je rizik posla.
Za pojedinosti o ovogodišnjoj žetvi obratili smo se Toniju Falaku, direktoru tvrtke Agroherc, koji konstatira:
“Ove godine pod pšenicom imamo 62 hektara, prinos je nešto manji od prošlogodišnjeg, oko 6 tona po hektaru. Lani smo imali prinos na razini Posavine od 6,2 hektara. Razlog su kiše nakon sjetve, pa i kasnije, zbog čega su na dijelovima gdje je voda ležala manji prinosi”, kaže direktor Falak te na upit – što će dalje biti sa pšenicom, nastavlja:
“Dio uroda preuzet će farma ‘Marena’, a dio farma ‘Šišović’, obje iz Posušja. Kvaliteta je izvrsna, ali pšenica je potrebna i kao kombinacija za stočnu hranu. Zahvaljujući poticajima, koji su 1100 KM po hektaru, uz dobar urod, proizvodnja pšenice je isplativa. Na dijelu posjeda na kojima krčimo stare nasade loze nastavit ćemo sjetvu i idućih godina. Zbog plodoreda vjerojatno ćemo na ovim površinama do jeseni sijati ječam, moguće i silažni kukuruz. Ima prostora, samo treba raditi”, zaključuje direktor Falak.
Što sada slijedi?
Premda je tvrtka Agroherc rejting stekla na voćarstvu i vinogradarstvu, očito je da ni žito nije za odbaciti. Od direktora Falaka doznali smo da nakon košnje, s kojom žure zbog eventualne kiše početkom srpnja, slijedi baliranje slame, a zatim je na redu duboko oranje, tzv. žeganje ili kako to zapadni Hercegovci kažu - žiganje. Ni problema s plasmanom slame nema, kao i prošle godine kada je tvrtka pod žitom imala 43 hektara. Uz prinos i prihod, žitarice imaju još jednu “zadaću”, a to je učinkovito uništavanje korova.
Da bi opravdali predloženi slogan “što ćemo jesti?”, valja dodati da je prošle, 2025. godine BiH uvezla pšenice u vrijednosti od 66,5 milijuna eura?! Ukupno je proizvedeno 279.328 tona, od toga u Federaciji BiH samo 79.328 tona. Gledajući te brojke, nije odbaciti Agrohercovih oko 370 tona.