Intervju: Marko Prelec

Federalizacija BiH put je kako država može krenuti k EU

Federalizacija BiH put je kako država može krenuti k EU
16.04.2021.
u 13:49
Pogledaj originalni članak

Analize i stajališta Međunarodne krizne skupine (ICG) godinama su bili podloga međunarodnoj zajednici za povlačenje poteza u BiH. ICG je u svom izlaznom izvješću o BiH 2014. dao naznake izlaska iz daytonskog začaranoga kruga. Marko Prelec, jedan od vodećih analitičara danas, ide korak dalje s tim prijedlozima, piše Večernji list BiH. 

 

Gospodine Prelecu, nedavno ste u Parlamentu EU šokirali sve prijedlogom radikalne terapije za BiH - ukidanjem konstitutivnih naroda istodobnom federalizacijom zemlje. Bi li “pacijent” (BiH) u tom slučaju preživio?

- Mislim da je to jedini način na koji BiH može dugoročno opstati. Zašto? Zato što je to raznolika, da ne kažem podijeljena zemlja, sa svojim poznatim nacionalnim ili, ako više volite, etničkim skupinama, ali također, i to je podjednako važno, političkim usmjerenjima i odanosti. Kao što ne možete prisiliti Bošnjaka da postane Srbin ili Hrvata da postane Bosanac u nacionalnom smislu, tako ne možete od Hrvata iz Tuzle napraviti jednoga iz Širokog Brijega. To jest, prvi sebe vidi, prije svega, kao Bosanac, a drugi kao Hrvat iz Hercegovine, oba su legitimni izbori koji imaju smisla u njihovu kontekstu i ne biste se trebali odnositi ni prema jednom (ni prema njihovim ekvivalentima u cijeloj BiH, jer iste podjele postoje u svakoj zajednici) superiorno. To je upravo onako kako stvari stoje i politička arhitektura to mora uzeti u obzir. Entiteti, županije i konstitutivni narodi trebali su dati ovoj raznolikosti prostor za disanje i njezinim ljudima okvir za zajednički rad. Svi sami možemo prosuditi u kojoj je mjeri to uspjelo. Ali barem meni je jasno kako je jedan njegov dio, konstitutivni narodi i njihov pravni identitet, slomljen bez mogućnosti popravka. Dakle, trebamo ga zamijeniti, a federalizam je način kako to napraviti. Sada je iz povijesnih razloga “federalizam” prljava riječ u ovim krajevima, ali to je već druga priča.

 

Smatrate li da je vaš prijedlog prihvatljiv za tri strane u Bosni i Hercegovini, jeste li imali komentara na njega?

- Moram reći da se to nije svidjelo političarima s kojima sam pokrenuo raspravu. Ali ne zaboravite, svakom političaru u BiH zajedničko je jedno: svi su izabrani prema daytonskim pravilima. Oni su, takoreći, pobjednici daytonske igre. Stoga ne čudi da je nerado mijenjaju. I postoji još jedna stvar: mnogi ljudi, ne samo u BiH već i u inozemstvu, odustali su od promjene ili reforme Daytona. Bilo je nekih pokušaja koji su se približili uspjehu, primjerice “travanjski paket” 2006., i drugih koji bi mogli biti rješenje da su bili bolje pripremljeni, poput inicijative “Prud” pokojnog Sulejmana Tihića. Povijest ustavne reforme u BiH priča je o neuspjehu. Nitko zapravo ne želi pokušati ponovno.

 

A što kažete na stavove uglavnom unitarističkih snaga koje sada očekuju samo ukidanje konstitutivnog bez nastavka o kojem govorite? Bi li to vodilo stabilnosti BiH?

- Glavna prepreka tom rješenju jest njegova ekstremna nepopularnost u otprilike polovini zemlje, što onemogućava prolazak. Osim toga, nema ništa loše u tome. Ista je situacija s trećim entitetom u Hercegovini: u tome nema ništa loše kao ideji, to bi moglo uspjeti, ali velika većina Bošnjaka (i neki Hrvati) mrzi tu ideju pa ne može proći. Pa zašto gubiti vrijeme govoreći o opcijama za koje svi znamo da su potpuno neprihvatljive za važne zajednice u ovoj zemlji? Potražimo ideje koje imaju priliku svidjeti se svima ili barem većini svih relevantnih skupina. Drugim riječima, potražimo dobar kompromis.

 

Inicijative iz bošnjačkog dijela zemlje često se na pojednostavljeni način predstavljaju kao preslika onoga što je de facto stanje u RS-u, kvazientitetska država Bošnjaka u Federaciji BiH. Kako vi gledate na to?

- To je zanimljivo pitanje. BiH je u svojoj novijoj povijesti imala jednu građansku državu u formalno-pravnom smislu, a to je bila Republika Srpska. Stvarnost je, naravno, bila potpuno drukčija, to je bila apsolutno srpska nacionalna država koja je počinila užasne zločine kako bi se riješila Bošnjaka i Hrvata. To očito ne znači da građanska država znači riskiranje genocida, ali to znači kako to nije jamstvo ni dobrog ishoda. U bilo kojem slučaju, ne možete dobiti potporu kako biste takvo nešto usvojili, stoga to predstavlja još jedan oblik gubljenja vremena.

 

Je li međunarodna zajednica u BiH pogriješila podržavajući unitarističke snage koje su ojačale drugi nacionalizam i separatističke/autonomne inicijative?

- Znate, Albin Kurti nedavno je rekao nešto stvarno pronicljivo. Voditelj ga je pitao je li nacionalist, a on je rekao da jest, ali to su bili i general De Gaulle, Marine Le Pen i Frantz Fanon, no velika je pri tome razlika koji ste od tih. Mislim da olako lijepimo etikete poput nacionalista, unitarista, separatista. Što zapravo dokazuju? Za mene je važno poštuje li lider ljude s druge strane, da tako kažem. Nisam obožavatelj unitarne BiH, ali nemam problema s ljudima koji žele upravo to. To je njihovo pravo i, kao što kažem, u tome nema ničeg istinski lošeg. Imam problema s političarima koji kažu da je onaj tko nije za unitarnu državu loš, a zatim koriste riječi poput “nacionalist” ili “separatist” kako bi ga predstavili lošim. Mislim da ljudi koji se pitaju u međunarodnoj zajednici vide takve trikove iz prošlosti, ali očito i dalje dobro prolaze na društvenim mrežama.

 

Vratimo se vašem prijedlogu. Je li ovo zapravo inicijativa za restrukturiranje BiH u više federalnih jedinica ili? Molim objasnite.

- To je jedan od načina za to, vjerojatno najjednostavniji i najbolji, ali postoje i drugi načini. Pogledajte najautonomnija mjesta u Europi, mjesta u kojima središnja vlada ima najmanje moći: gdje su? Ne u saveznim državama, a to su Austrija i Njemačka. Ona su u Španjolskoj, donekle u Italiji, a prije Brexita u Velikoj Britaniji. Također u jednom dijelu Finske. Nijedna od tih zemalja nije federacija. Pa nemojmo se lijepiti na etikete. Ono što vjerujem jest da ljudi u osnovi žele upravljati sami sobom. Loš je osjećaj kad neka druga skupina ljudi, ona čijim se ne osjećate dijelom, odluči o svim važnim javnim pitanjima za vas. To se može dogoditi kada je vaša zajednica preglasana, a može se dogoditi i kada demokracija propadne i uhvati se ukorijenjena elita. Danas u BiH imamo oba fenomena. Možemo li popraviti oboje odjednom? Mislim da je ključni problem izgraditi jaku, jasnu vezu između birača i lidera koji ih predstavljaju te imati tu vezu i na lokalnoj i na središnjoj razini. Izabrani moraju odgovarati određenom nizu ljudi koji ih mogu mijenjati ako to žele. S konstitutivnim narodima to nemate. Koliko ljudi stvarno razumije što je sve potrebno napraviti kako bi se izabralo nekoga u Dom naroda? Jedini način da se uspostavi ta poveznica jesu izravni izbori. Lokalna autonomija može vam puno pomoći, ali također trebate imati glas u središnjoj vlasti. To je složenije jer u BiH imamo zajednice koje žive kompaktno - poput zapadne Hercegovine, mnogih dijelova RS-a, kao i zajednice koje tako ne žive, koje su raširene. Postoji zajednica ljudi koja sebe prvenstveno doživljava kao bosanske građane. U redu, mnogi od njih mogu biti etnički Bošnjaci, ali postoje i Hrvati i Srbi, a u svakom slučaju sebe vide kao građane. Oni su stvarni, oni su jednako toliko zajednica koja zaslužuje zastupljenost kao i Hrvati u Mostaru. Oni trebaju imati jednako - ne više od drugih. Svi oni moraju imati mogućnost biranja predstavnika. Jedan od načina za to jest da se izbori za zakonodavno tijelo vrše dijelom po teritorijalnim jedinicama, gdje bi pojedine zajednice mogle imati snažan glas, a dijelom po cijelom državnom teritoriju. Može se zamisliti i opcija da svaka biračica i birač imaju izbor, ili da daju svoj glas stranci koja se kandidira u njihovoj teritorijalnoj jedinici, ili stranci koja se natječe po cijeloj zemlji. Mislim da je potrebna neka vrsta konsenzusnog pravila ili pravo veta, ali ne nužno za sve. Postoji i opcija svojevrsne obvezne koalicije, gdje se ljudi izabrani iz različitih regija automatski pridružuju središnjoj Vladi. Postoji mnogo načina na koje bi to moglo funkcionirati, od kojih bi većina bila poboljšanje onoga što imamo sada.

 

Jamči li vaš prijedlog zapravo da bi BiH tada mogla riješiti unutarnje sporove, ali i ispuniti standarde koji se od nje traže, između ostalog, presudama Suda za ljudska prava, i koračati u tom dijelu prema EU?

- Apsolutno, to je razlog zašto konstitutivni narodi ne mogu biti ustavna kategorija. Oni ili krše temeljna prava i dovode vas u probleme u Strasbourgu ili pak krše demokratske vrijednosti i proizvode ogorčenje, kao i protivljenje u zemlji. Ono što predlažem jest sustav koji ne postavlja pitanje ničije nacionalnosti, bilo birača ili kandidata, ali pita gdje živite. Tretira sve jednako i biračima daje izravnu vezu sa svojim predstavnicima.

 

Kako onda, prema vašem mišljenju, riješiti sporove oko Izbornog zakona, zahtijevaju li za to izmjene Ustava BiH?

- Nisam stručnjak za ovo, ali koliko razumijem, moguće je neke probleme riješiti bez izmjena Daytona, ali ne nužno na način koji pomaže u rješavanju stvarnih problema. Svjestan sam da je vjerojatno nemoguće pregovarati o nečem tako ambicioznom kao što je pretvaranje BiH u modernu državu s federalnim elementima, ako se tako mogu izraziti, u vrijeme uoči izbora 2022., no važno je te izbore održati najbolje što možemo, što znači dogovor o privremenoj reformi. Ali to ne treba niti smije biti kraj priče.

 

Upozorili ste nedavno da je nezadovoljstvo u BiH već dugi niz godina gurnuto pod tepih. Što se može dogoditi ako se to nastavi raditi?

- Država može propasti, a zatim se raspasti. To je stvarna opasnost. Bojim se da ćemo sljedeće godine provesti u razgovoru o prijetnji separatizmom, miješanju Zagreba i Beograda, o zlim nacionalistima, dok srce države polako odumire, a onda jednog dana jednostavno prestaje kucati. Već smo se ranije približili, više nego jednom. Ako se to dogodi, ako se ne može imenovati ljude za ključne državne dužnosti, ne mogu se donositi proračuni, ne mogu se održavati izbori - to je poanta o kojoj se treba brinuti kada se govori o separatizmu, jer će u tom trenutku i tek tada to postati moguće. I mislim da upravo na to računaju neki u Banjoj Luci.

 

Kriza s koronavirusom pokazala je iznimnu unutarnju slabost BiH. Nije li to ionako dovoljan signal da se stvari počnu mijenjati?

- Kriza s koronom zapravo nam nije trebala kako bismo shvatili da je BiH interno slaba, ali pokazuje se i ozbiljnim problemom u cijeloj Europi. Pandemija je bila velika kriza našeg života i zabrinjavajuće je što gotovo sve vodeće države svijeta nisu uspjele: ili je nisu uspjele obuzdati, ili nisu cijepile, ili - kao u ovom slučaju - oboje.

 

Prema vašem mišljenju, koliko bi promjena američke administracije mogla utjecati na BiH, odnosno podršku, kao što se izravno očekuje u Sarajevu, bošnjačke strane?

- Bidenova administracija definitivno je simpatična u Bosni i Hercegovini, ali sumnjam da si može priuštiti posvetiti joj puno pozornosti u bliskoj budućnosti. Njezina će sklonost općenito biti podržavanje procesa koji vodi u EU, a ne preuzimanje vodstva, kao što je Trump pokušao učiniti s Kosovom i Srbijom. Ne vidim nikakve znakove u Washingtonu da razmišljaju zauzeti bilo koju stranu.

 

Prema vašem mišljenju, bi li EU trebao zbog svoje specifičnosti oblikovati poseban put za BiH i na taj način najneposrednije pomoći njezinoj stabilizaciji i završetku unutarnjih ratova koji su se nastavili voditi sve ove godine?

- Mislim da to nije moguće. Zapamtite, cijeli projekt proširenja EU-a na zapadni Balkan trenutačno je u krizi i ne možemo ga sigurno smatrati neizbježnim. Nemoguće je da se bilo koja država sada pridruži EU, a da nije barem toliko spremna u smislu osnovnih kopenhaških kriterija, jake ekonomije, zdrave demokracije, vladavine prava, kao što je bila Hrvatska 2013. i vjerojatno i više od toga. Demokratsko odstupanje u istočnoj Europi, primjerice u Mađarskoj i Poljskoj, plaši ljude u EU. Dakle, u najboljem slučaju gledamo na vrlo dug proces. Postoji mogućnost da se u međuvremenu otvori neka vrsta statusa na pola puta. ESI ima zanimljiv prijedlog za puštanje zapadnog Balkana na jedinstveno tržište, primjerice. Ali to ne bi bilo samo za BiH. A ratovi? Bilo je to prije 25 godina, četvrt stoljeća. Dvadeset i pet godina nakon Drugog svjetskog rata bila je 1970. godina i tada još nitko nije govorio o tome da se daju posebne naknade “zbog rata”.

 

Mislite li da je “Dayton 2” uopće realan?

- Ako mislite na veliku međunarodnu konferenciju na kojoj će netko vršiti pritisak na bh. čelnike da promijene Ustav, onda ne, mislim da to nitko ne želi. Ali činjenica je kako je BiH potreban novi ustav koji možete nazvati “Dayton 2”. Jednostavno ćete to morati ispregovarati sami.•

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.