Dr. sc. Franjo Jurić rođen je u Bihaću prije 53 godine, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Nakon toga na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru uspješno je završio studij povijesti i geografije, a na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i poslijediplomski doktorski studij povijesti te stekao akademski stupanj doktora znanosti iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, znanstvenog polja povijesti. Osim rada u odgojno-obrazovnim ustanovama na poslovima profesora povijesti i geografije, obnašao je dužnost savjetnika u Vladi Unsko-sanske županije i Gradskoj upravi Bihać te dužnost gradskog vijećnika. Dr. sc. Franjo Jurić predsjednik je HDZ-a BiH Unsko-sanske županije. Također, publicist je i autor više knjiga koje su rezultat njegovih znanstvenih istraživanja starije i novije povijesti sjeverozapadne Bosne i Hercegovine, područja Krajine i pograničnog područja podno Plješevice s Republikom Hrvatskom. Za Večernji list BiH govorio je o brojnim temama.
Večernji list BiH: Objavili ste knjigu "125 godina časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Bihaću", želeći sačuvati sjećanje na njihovu plemenitu misiju u kraljevskom gradu Bihaću. Vrijedno je to povijesno-znanstveno djelo, baš kao i ostala koja ćete u idućim godinama izdati. Je li bilo teško prikupiti arhivsku građu za ovu knjigu?
Dr. sc. Franjo Jurić: U Bihaću od 1894. godine djeluju časne sestre reda Klanjateljica Krvi Kristove. U kolovozu ove godine navršavaju se 132 godine njihova kontinuiranog pastoralnog i misijskog djelovanja na ovim prostorima. Došle su na poziv tadašnjega bihaćkog župnika fra Filipa Dujmušića. Tu su u Bihaću 1894. sagradile svoj samostan sv. Josipa, kod Bišćana poznatiji kao "Kloster". Uz samostan su otvorile školu, prvo pučku, a potom višu djevojačku, odnosno građansku. Imale su zabavište, internat, podučavale strane jezike, glazbu i izradu ručnih radova. Kroz njihovu školu prošlo je nekoliko tisuća učenika, ne samo s područja Bihaća nego i okolnih mjesta. Škola, kao i samostan, djelovali su sve do 1944. godine. Savezničkim bombardiranjem Bihaća samostan je bio toliko oštećen da se daljnji život i rad u njemu, kao ni u školi, nisu mogli nastaviti. Od tada časne sestre više nisu živjele u samostanu. Ni nakon svršetka Drugoga svjetskog rata tadašnje komunističke vlasti nisu im dopustile povratak u samostan. Sva imovina, uključujući samostan, bila im je oduzeta. Tako su se časne sestre našle "na ulici". Međutim, nisu odustajale i nisu htjele napustiti Bihać i Bišćane. Ostale su dijeliti sudbinu običnih žitelja i katoličkih vjernika na području bihaćke župe. To čine i danas. Neumorno traže povratak svoje oduzete imovine. Jedino što su uspjele jest povratak maloga dijela samostanske zgrade u središtu Bihaća, u kojem su pokrenule rad knjižnice Svetoga Josipa, koja i danas uspješno djeluje. Nažalost, arhivska građa kojom raspolažu časne sestre prilično je oskudna. Značajan dio te građe uništen je ili nestao tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća, a dio su oduzele komunističke vlasti i nikada ga nisu vratile. Međutim, zahvaljujući ljetopisu koji su vodile časne sestre, svjedočanstvima učenika i brojnih uglednih Bišćana, kao i dostupnom arhivskom gradivu Banjolučke biskupije, Samostana Petrićevac u Banjoj Luci i Župe Bihać, moguće je jasnije rekonstruirati život i djelovanje časnih sestara reda Klanjateljica Krvi Kristove u Bihaću kroz proteklih više od 13 desetljeća. Ova monografija mali je doprinos i zahvala za njihov vidljivi i neumorni pastoralni, humanitarni i općedruštveni rad. Doista, hvala im na svemu.
Večernji list BiH: Nakon monografije o 125 godina djelovanja Klanjateljica Krvi Kristove u Bihaću napisali ste i knjigu "Bihać, sjedište Velike župe Krbava i Psat – Opća obilježja ustroja i djelovanja civilne i vojne vlasti NDH u Velikoj župi". O čemu pišete u ovoj knjizi?
Dr. sc. Franjo Jurić: Knjiga odgovara na mnoga pitanja o kojima se u proteklom razdoblju, posebno od 1945. do 1990., šutjelo, malo ili gotovo nikako pisalo, a još manje znanstveno analiziralo i istraživalo. Riječ je o tome da je Velika župa Krbava i Psat, sa sjedištem u Bihaću, po mnogo čemu bila specifična teritorijalno-administrativna cjelina unutar tadašnje NDH. Moj cilj bio je širu javnost detaljnije i preciznije upoznati s postojanjem i djelovanjem ove Velike župe. Prije svega, s ustrojem i djelovanjem civilne i vojne vlasti u Župi, odnosima koji su vladali, vojskama koje su dolazile i prolazile ovim prostorima te ostavljale različite tragove. Kako je tekla svakodnevica žitelja u Velikoj župi i kakav je bio njihov odnos prema tadašnjoj ustaškoj vlasti. Knjiga se bavi počinjenim zločinima, prije svega onima "ustanika" u ljeto 1941., kao i partizanskim zločinima u Bihaću i okolici nakon zauzimanja ovoga područja od početka studenoga 1942. do kraja siječnja 1943. godine. Nažalost, o tim se temama u vrijeme postojanja bivše Jugoslavije nije smjelo ili željelo pisati. Tu prije svega mislim na stradanje Hrvata i Bošnjaka na području Bosanskoga Grahova, Drvara, Oštrelja, Vrtoča, Krnjeuše i Ljutočke doline od strane onih koji su sebe nazivali ustanicima. O tome se u razdoblju od 1945. do 1990. šutjelo, malo ili nimalo pisalo. Pa i ne čudi što o tome šira javnost nije ništa ili je vrlo malo znala. Naravno, knjiga govori i o ustaškim zlodjelima koja su posebno na području Velike župe Krbava i Psat bila vidljiva tijekom ljeta 1941. godine, gdje posebno treba istaknuti zločine nad srpskim stanovništvom i Židovima, poput garavičkih žrtava. Knjiga donosi i popis svih stradalih tijekom Drugoga svjetskog rata na području Bihaća, koji su evidentirani u Matici umrlih Župe Bihać. Osim toga, knjiga donosi brojne arhivske dokumente koji zorno svjedoče o događajima u ovome dijelu Bosanske krajine tijekom Drugoga svjetskog rata, a koji su uglavnom dosad bili nepoznati široj javnosti.
Večernji list BiH: Vaše iduće, uistinu vrijedno znanstveno-povijesno djelo knjiga je "Stopama prošlosti Bišća", kojom čitatelje vodite u daleka vremena života grada Bihaća i ljudi u njemu i oko njega. Da Bihać ima bogatu povijest, u to su se uvjerili svi koji su imali priliku pročitati ovu knjigu.
Dr. sc. Franjo Jurić: Da, riječ je o mojoj trećoj knjizi koja govori o povijesti Bihaća. Povijest ovoga grada i burna je i složena i bogata. Bihać je kroz povijest dijelio sudbinu ostalih prostora Bosne i Hercegovine ili obližnjih susjednih hrvatskih krajeva. Međutim, po mnogo čemu ta je bihaćka povijest bila i drukčija ili, bolje rečeno, specifičnija. Prisjetimo se samo razdoblja osmanskih osvajanja i činjenice da je veći dio Bosne pod osmansku vlast došao 1463., Hercegovina 1482., a Bihać tek 1592. godine. Riječ je o kraljevskom gradu kojem je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. dao status "slobodnoga kraljevskog grada". Prije toga svoj duboki trag i pečat u povijesti grada na Uni ostavili su Japodi i Rimljani. Podsjetit ću kako je u srednjem vijeku samo u užem dijelu Bihaća bilo sedam katoličkih crkava, među kojima su dominirale dvije: sv. Ante s dominikanskim samostanom i sv. Marije s franjevačkim samostanom. Crkva sv. Ante 1592. pretvorena je u džamiju i dobila je naziv "Fethija" (Osvojena). I danas je to jedna od najvrjednijih i najstarijih građevina gotičkog stila u Bosni i Hercegovini. Tu su još Kapetanova kula, Turbe, zvonik crkve sv. Ante u središtu Bihaća i drugi važni povijesni spomenici koji svjedoče o stoljetnom postojanju Bihaća. I svako iduće povijesno razdoblje, od austro-ugarske uprave, preko prve i druge Jugoslavije do danas, sa sobom nosi posebna obilježja koja su ostavila značajan trag u povijesti Bihaća. I o njima knjiga također govori. Knjiga "Stopama prošlosti Bišća" posebno je zanimljiva jer nije ograničena na jednu epohu, nego kroz povijest Bihaća i njegovih ljudi prati različita razdoblja i razvoj grada. Kako je knjiga izazvala veliku pozornost i zanimanje ne samo bihaćke čitateljske publike nego i šire, razmišlja se o njezinu drugom izdanju.
Večernji list BiH: Kruna vašega dosadašnjega znanstveno-istraživačkog rada četvrta je po redu knjiga "U trostrukom obruču – Okrug Bihać u vojnim planovima i izvještajima Srpske vojske Krajine 1994. – 1995.", koja je doživjela i svoje drugo izdanje, a u kojoj ste opisali povijesne okolnosti koje su dovele do raspada bivše SFRJ, agresije tzv. JNA na suverenu i međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu, ali i raspada samozvane RSK u Kninu u vojno-redarstvenoj operaciji "Oluja 1995." i deblokade okupiranoga Okruga Bihać i netom proglašene Unsko-sanske županije/kantona br. 1. Kakvu je sudbinu, prema vojnim planovima i izvještajima Srpske vojske Krajine, agresor namijenio stanovništvu Okruga Bihać?
Dr. sc. Franjo Jurić: Tadašnji Okrug Bihać bio je 1201 dan u potpunoj vojnoj blokadi i izolaciji od strane srpskih snaga, kako onih s područja BiH tako i onih s okupiranog dijela Republike Hrvatske. Od kraja listopada 1993. njima se priključuju i snage tzv. Narodne obrane APZB, odane Fikretu Abdiću. Na području tzv. RSK u Hrvatskoj djelovala je tzv. Srpska vojska Krajine, čija su tri korpusa, Lički, Banijski i Kordunaški, intenzivno napadala područje Okruga Bihać, posebno tijekom 1994. i 1995. godine. Okrug su branile snage 5. korpusa ARBiH, HVO-a regije Bihać, odnosno 101. domobranske pukovnije, i MUP-a. Bihać i cijeli Okrug posebno su došli u tešku situaciju potkraj studenoga 1994. godine. Udružene srpske snage uz potporu Narodne obrane tada su pokrenule ofenzivu kodnog naziva "Pauk", koja je bila pod izravnom kontrolom tadašnjeg službenog Beograda. Cilj je bio zauzimanje Okruga Bihać. Međutim, operacija srpskih snaga, SVK-a i VRS-a, nije uspjela. Značajan doprinos tome dale su snage HVO-a i HV-a koje su pokrenule operaciju "Zima '94" u razdoblju od 29. studenoga do 24. prosinca 1994. na području Livanjskog polja i planine Dinare. Pokretanjem ove vojne operacije zapovjedništvo srpskih snaga bilo je prisiljeno prebaciti dio svojih snaga s bihaćke na livanjsko-grahovsku bojišnicu i na taj način onemogućiti napredovanje srpskih snaga prema Bihaću. Druga važna vojna operacija udruženih srpskih snaga protiv Okruga Bihać bila je operacija kodnog naziva "Mač/Štit '95", pokrenuta 19. srpnja 1995. s ciljem konačnog poraza snaga 5. korpusa i HVO-a regije Bihać te zauzimanja Bihaća. Međutim, ni ova operacija, koja je trajala do 28. srpnja 1995., nije polučila rezultate. Srpske snage morale su prekinuti napad i pregrupirati se zbog pokretanja operacije hrvatskih snaga, HV-a i HVO-a, pod nazivom "Ljeto '95". Nakon toga dolazi VRO "Oluja", kada je konačno deblokiran tadašnji Okrug Bihać.
Večernji list BiH: U sklopu vojno-redarstvene operacije "Oluja" 5. kolovoza 1995. godine hrvatske vojne i redarstvene snage oslobodile su Knin, čime je ostvaren ključan preokret u Domovinskom ratu. Taj se datum u RH obilježava kao državni praznik – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja. Toga 5. kolovoza, tijekom vojnih operacija, u zasjedi na teritoriju susjedne Hrvatske poginuo je general Izet Nanić, zapovjednik 505. viteške brigade 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Pisali ste o njegovim vojničkim vrlinama i iznimnoj hrabrosti u borbi za slobodu svoje domovine Bosne i Hercegovine. Kakav je on bio vojskovođa?
Dr. sc. Franjo Jurić: Izet Nanić tijekom rata bio je zapovjednik 105., kasnije 505. bužimske brigade. Riječ je o bivšem časniku JNA koji ju je napustio 1992. i pridružio se obrani svojega rodnog kraja, Bužima. Riječ je o osobi koja se isticala ne samo svojom hrabrošću nego i prepoznatljivom vojnom strategijom i doktrinom koju je tijekom rata pokazao. Naime, njegovo umijeće zapovijedanja ogledalo se u sposobnosti da relativno ograničene vojne snage pretvori u vrlo učinkovitu borbenu formaciju. Kao zapovjednik razvio je način ratovanja koji se temeljio na pokretljivosti, iznenađenju i snažnoj inicijativi podređenih mu zapovjednika postrojbi. Temelj njegove strategije bila je ofenzivna obrana. Njegova logika bila je braniti se napadom. Nije se oslanjao na brojnost, nego na pokretljivost, odnosno brzo premještanje postrojbi kojima je zapovijedao, kao i vrlo dobro korištenje terena koji je zajedno sa svojim postrojbama dobro poznavao. Sve to donosilo mu je mnogo uspjeha na bojnom polju. U svakom slučaju, riječ je o zanimljivom primjeru manevarskog i aktivno-ofenzivnog načina vođenja borbe tijekom Domovinskog rata.
Večernji list BiH: U Krnjeuši kod Bosanskoga Petrovca 10. kolovoza prigodno je obilježena 85. obljetnica stradanja Hrvata katolika ove župe. Zločin je to o kojem se sedamdeset godina šutjelo. Što se zapravo dogodilo u ljeto 1941. godine? Istraživali ste taj strašni zločin.
Dr. sc. Franjo Jurić: Župa Krnjeuša kod Bosanskog Petrovca utemeljena je još 1892. godine, kada je sagrađena i crkva Blažene Djevice Marije u sastavu Banjolučke biskupije. Obuhvaćala je približno dvadesetak sela i zaselaka. Nakon izbijanja "ustanka" 1941. u zapadnoj Bosni i istočnoj Lici područje ove župe našlo se među prostorima zahvaćenim nasiljem. Naime, 9. i 10. kolovoza 1941. tzv. ustanici predvođeni vojvodom Manom Rokvićem napali su hrvatsko stanovništvo u Krnjeuši i okolnim selima. U tom napadu ubijeno je 278 poimenično evidentiranih hrvatskih civila, među kojima su bile 72 žene i 49 djece mlađe od 12 godina. Dostupni arhivski dokumenti govore da je broj ubijenih bio znatno veći. Među ubijenima bili su krnjeuški župnik vlč. Krešimir Barišić, rodom iz Jajca, te trojica sjemeništaraca u dobi od 12, 17 i 18 godina. Njihova su tijela bačena u zapaljenu krnjeušku župnu crkvu BDM. Posebno je tragično što, prema dostupnim izvorima, ubijeni nisu dobili dostojne pojedinačne ukope. Njihovi ostaci ostali su u jamama i vrtačama Podgrmeča. Posljedica pokolja nad Hrvatima župe Krnjeuša kod Bosanskog Petrovca u ljeto 1941. nije bila samo trenutačna demografska katastrofa nego je Krnjeuša kao katolička župa nestala. Nakon rata preživjeli stanovnici, Hrvati, nisu obnovili život u svojim nekadašnjim selima. Katolička infrastruktura nije obnovljena, a župna crkva i kuća ostale su uništene. Na hrvatska imanja komunističke vlasti doselile su srpsko stanovništvo iz drugih dijelova tadašnje Jugoslavije, zabranjujući bilo kakav povratak. Međutim, događaji u Krnjeuši ne mogu se promatrati izolirano. Oni su dio nasilja tzv. ustanika iz ljeta 1941. godine. Sve je počelo 27. srpnja 1941., kada su tzv. ustanici zaustavili vlak s hodočasnicima, katoličkim vjernicima iz Drvara koji su se vraćali s hodočašća sv. Ani iz Golubića kod Knina, u mjestu Trubari kod Drvara. Izveli su hodočasnike zajedno s tadašnjim drvarskim župnikom i ubili ih. Istoga dana "ustanici" su napali i hrvatsko civilno stanovništvo u Bosanskom Grahovu i okolnim hrvatskim selima. U samom Grahovu ubili su 62 Hrvata, a na širem području broj ubijenih bio je oko 250. Među ubijenima bio je i grahovski župnik vlč. Juraj Gospodnetić. Poslije zločina u Krnjeuši, početkom rujna 1941., slična sudbina zadesit će i muslimansko stanovništvo Kulen Vakufa, Orašca, Klise i Čukova, kao i dio hrvatskog stanovništva koje je krajem srpnja 1941. pobjeglo iz ličkoga sela Boričevac u Kulen Vakuf. Također, važno je naglasiti kako značajnu odgovornost za počinjene zločine u ljeto 1941. u ovome dijelu Bosanske krajine imaju i lokalne ustaške postrojbe koje su provodile pljačku i ubojstva srpskog stanovništva.
Večernji list BiH: Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić početkom kolovoza je, u pratnji svojega domaćina, predsjednika Vlade entiteta Republika Srpska Save Minića, posjetio manastir Rmanj u Martin Brodu i tom prilikom razgovarao s crkvenim velikodostojnicima. Reagirali ste na Vučićev posjet Krajini i pojasnili otkud Vučićevo zanimanje za Bihać.
Dr. sc. Franjo Jurić: Posjeti su uvijek dobrodošli, pa i oni turistički. Unsko-sanska županija obiluje bogatim prirodnim ljepotama i kulturno-povijesnim znamenitostima, tako da bih svima preporučio da posjete ovaj dio Bosne i Hercegovine, našu Krajinu. Međutim, nedavni dolazak predsjednika susjedne države, u ovom slučaju Srbije, u Martin Brod, koji administrativno pripada gradu Bihaću, i posjet Spomen-obilježju posvećenom poginulima iz posljednjega rata na Petrovačkoj cesti bio je, po svemu sudeći, privatni posjet. Nisam zapazio da je gospodina Vučića bilo tko službeno primio. Nažalost, i pri ovom posjetu nastojao je iznijeti svoje stajalište o nekim pitanjima koja su, po meni, važna i aktualna. Tako je govorio i o stradanju na Petrovačkoj cesti početkom kolovoza 1995., gdje je ponovno iznio tvrdnju da je riječ o napadu na kolonu u kojoj su se nalazili srpski civili. Međutim, prema mom mišljenju, to nije potpuna istina. U toj koloni koja se povlačila s područja tzv. Republike Srpske Krajine bio je golem broj uniformiranih vojnika tzv. Srpske vojske Krajine, istih onih koji su četiri godine držali pod okupacijom gotovo 25 posto teritorija međunarodno priznate države Republike Hrvatske i koji su na tom području počinili progon, pljačku i ubojstva velikog broja nesrpskog stanovništva, prije svega Hrvata. I ne samo to, ti isti pripadnici tzv. SVK-a tijekom rata, a posebno 1994. i 1995., aktivno su sudjelovali u napadima na Okrug Bihać, odnosno Bosnu i Hercegovinu. Zajedno s VRS-om držali su 1201 dan pod opsadom tadašnji Bihaćki okrug. Zašto ne reći i tu istinu? A kada su u pitanju ubojstva civila, ona se uvijek moraju osuditi, a utvrđeni počinitelji kazniti.
Večernji list BiH: Unsko-sanska županija i grad Bihać, kao njezino administrativno središte, model su zajedničkog življenja, odnosno suživota Hrvata i Bošnjaka, koji nisu narušile ni najteže ratne godine. Pripadnici HVO-a i 5. korpusa Armije RBiH zajednički su branili i obranili slobodne teritorije Bihaćkog okruga i izvojevali slobodu hrvatskom i bošnjačkom narodu, ali i srpskom narodu koji je imao svoje pripadnike u redovima Armije RBiH. Kako se danas u Bihaću slažu Hrvati i Bošnjaci?
Dr. sc. Franjo Jurić: Mislim da je važno stalno raditi na jačanju svijesti kako živimo u multietničkoj, multikonfesionalnoj i multikulturalnoj državi te da smo kao takvi povijesno usmjereni jedni na druge. Ova raznolikost treba predstavljati prednost, a nikako nedostatak ili, ne daj Bože, smetnju za nas koji živimo u Bosni i Hercegovini. Stoga smatram kako su suživot i međusobno uvažavanje svih naroda i građana u BiH jedini put i način da riješimo nagomilane probleme s kojima se godinama suočavamo, pa i nesporazume koje evidentno imamo kada su u pitanju ustavne pozicije konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini. Nije dobro da se prebrojavamo ili određujemo prostorom na kojem trenutačno živimo. Puno bi nam bilo bolje da donosimo odluke koje će nas, narode i građane BiH, a posebno mlade generacije, povesti u bolju i izvjesniju budućnost. Mislim da bi to trebala biti zadaća, pa i misija, svih nas koji živimo u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to o kojem se njezinu administrativnom ili zemljopisnom dijelu radilo.
Večernji list BiH: Obnašali ste proteklih godina dužnosti savjetnika premijera u Vladi Unsko-sanske županije i u Gradskoj upravi Bihaća, odnosno savjetnika gradonačelnika. Što su bile vaše zadaće u tim mandatima i što je posao jednog savjetnika?
Dr. sc. Franjo Jurić: Da, u razdoblju od 2011. do 2013. obnašao sam dužnost savjetnika premijera Vlade Unsko-sanske županije, radeći uglavnom na zadacima vezanim uz društvena pitanja i probleme županije. Kada je u pitanju grad Bihać, bio sam pro bono savjetnik gradonačelniku Fazliću i aktualnom gradonačelniku Sediću. Ovaj dio mojega angažmana vezan je prije svega uz pružanje pomoći oko uspostave kulturne i gospodarske suradnje našega grada sa susjednim lokalnim zajednicama u Republici Hrvatskoj. Riječ je o razmjeni međusobnih iskustava, posebno onih koja se odnose na razvojne projekte lokalnih zajednica, kao i iskustava koja Hrvatska kao članica Europske unije ima. Moram naglasiti da grad Bihać ima vrlo dobru suradnju i kontakte sa Zadarskom, Ličko-senjskom i Karlovačkom županijom, kao i s većinom lokalnih zajednica unutar tih županija. Stoga sam ovu ulogu pro bono savjetnika prihvatio i kao veliku čast, ali i odgovornost da služim i pomognem svojem gradu i svojim sugrađanima.
Večernji list BiH: Kakvu biste poruku čitateljima uputili na kraju ovoga razgovora?
Dr. sc. Franjo Jurić: Možda bih to prije formulirao kao svoju želju, želju stanovnika ove države. Mnogo toga propustili smo učiniti za zajedničku dobrobit i napredak u proteklim desetljećima. Imamo potencijala, posebno među mladima. Pružimo im priliku da je ne traže izvan Bosne i Hercegovine jer bez toga teško možemo biti uspješno i perspektivno društvo. Unatoč svim tehnologijama kojima se suvremeno čovječanstvo danas služi, čovjek i dalje ostaje ključni i nezamjenjivi čimbenik.