Ribolov je od davnina omiljena razonoda Mostaraca, a rijeka Neretva je pravi izazov za tu vrstu aktivnosti. U Mostaru su ribari, doduše u manjoj mjeri, i na rječici Radobolji, a na par kilometara od grada na Neretvi je i rijeka Buna, gdje ima prelijepih mjesta za ribolov, piše Večernji list BiH. Od malih nogu ribolovom se bavi i Krešimir Kljajo, Mostarac kojega pecanje i boravak u prirodi opuštaju, a Krešimir je poznat po svojim mamcima koje već godinama pravi. Njegova omiljena tehnika je “mušičarenje”, ribolov, dakle, na umjetne mušice koje se ručno prave kod kuće.
Pravljenje mamaca
- Čovjek je po prirodi lovac, pa je tako lovio i ribu. Kad je shvatio da se riba hrani nečim što leti iznad vode, čovjek je to nešto uhvatio i vidio da je to mušica. Potom je čovjek nastojao praviti udice i na njih “montirati” umjetne mušice koje je pravio od prirodnih materijala koji su mu bili dostupni. S vremenom se to osuvremenjivalo, da bi na koncu došlo do današnjeg stanja u mušičarenju. Sada su dostupni mnogobrojni materijali, neki prirodni a neki umjetni, no većina ih je kvalitetna, ali i skupa, priča nam Krešimir. Mostarci ne bi bili Mostarci da ni u ribolovu nisu posebni. Materijali od kojih se prave mušice ribarima su dobro poznati, a lokalni nazivi za njih su jako popularni. Nastaju tako što je neki ribar prvi “otkrio” spomenuti materijal. - Primjera ima mnogo, a najpoznatiji je “Ljubin kaput”. To je mušica koja je nastala tako što je izvjesni Ljubo, koji je radio u Željeznicama, a u slobodno vrijeme ribario, od svog kaputa otkinuo komadić materijala i od njega napravio mamac za ribu. To je bio “ljubičasti padavac” na koji se riba često hvatala te se tako “proslavio” i Ljubin kaput. Inače, lokalne nazive mostarski ribari koriste da bi znali o kakvom se materijalu, kakvoj boji tkanine radi i na šta “riba ide” u trenutačnom vremenskom razdoblju. Sejina deka, Ivin džemper, Ljubin kaput... samo su neki od lokalizama među mostarskim ribarima, a samo ime im kaže gdje su “pronađeni”.
Prva riba
- Dok su moji vršnjaci igrali lopte, ja sam išao u ribu. Moj otac je bio ribar, ali nikad nije napravio mušicu, dok je mene upravo to najviše zanimalo. Mom ocu je mušice pravio susjed, a ja sam kao dijete uvijek to gledao, zanimalo me. Jedne godine susjed Enes Đozlić me povede sa sobom u ribolov. Imao sam možda sedam godina i tako s njim odem i odmah prvu večer uhvatim najveću ribu u životu. Uhvatio sam je na “površinsku mušicu”, bilo je u njoj 1,5 kilogram. I tu sam se “zarazio”, počeo tražiti materijale... Moje prve mušice bile su loše, od početka sam htio da budu što sličnije pravim mušicama pa je trebalo vremena dok su počele “raditi”. A opet, prva moja mušica bila je toliko nesrazmjerna da mi ni dan danas nije jasno zašto ju je riba “uzela” - čudi se i dan danas Krešimir. Kaže nam da ga ribolov ispunjava, opušta, a sa sobom vodi i svog sina. - Netko provede vrijeme u kladionici, netko u kafiću, a ja svoj mir nalazim u ovome. Još kad se uhvati riba na to, kud ćeš veće nagrade - zaključio je Krešo.