PRIČA MONIKE MILIĆEVIĆ

Djeca u Ruandi uče i treniraju s rukometnim loptama iz Mostara

Djeca u Ruandi uče i treniraju s rukometnim loptama iz Mostara
30.11.2021.
u 18:33
Odlazak u Afriku najbolja mi je odluka u životu, prilika koja mi je otvorila oči i pokazala da su, unatoč neimaštini, unutarnji mir i zadovoljstvo malim stvarima ipak najbitniji, kaže ova 23-godišnja magistra fizijatrije i rukometna trenerica iz Mostara, koja volontira u dalekoj Africi, gdje je pokrenula i školu rukometa za najmlađe. Otišla je zahvaljujući misionaru fra Ivici Periću
Pogledaj originalni članak

23-godišnja Monika Milićević iz Mostara naizgled je jedna sasvim obična djevojka i sportašica koja je po završetku srednje medicinske škole u rodnom gradu upisala Fakultet zdravstvenih studija na SUM-u. No ono što je čini neobičnom, jest njezina davna želja koju je prije nekoliko mjeseci uspjela i ostvariti. Danas Monika volontira u dalekoj Ruandi gdje je pokrenula i rukometnu školu za tamošnju dječicu, piše Večernji list BiH.

Sanjala o odlasku

No, nije zanemarila visoko obrazovanje. Uz mnogo posla, prije nekoliko dana uspješno je upravo iz Ruande obranila, i to online, diplomski rad i postala magistra fizioterapije. Rukometom se bavi već gotovo 15 godina, a zbog operacije koljena i konstantnog ponavljanja ozljede nije bila u mogućnosti aktivno se nastaviti baviti tim sportom pa je dobila ponudu preuzeti mlađe dobne skupne u HŽRK Zrinjski iz Mostara. Ponudu je prihvatila i sad je već dvije godine rukometna trenerica, a odnedavno svoja rukometna znanja prenosi i najmlađima na Crnom kontinentu.

Monika za Večernji list otkriva što ju je, ustvari, potaknulo na odlazak u Ruandu i kako se uopće odlučili za tu avanturu u nepoznato.

- Moj odlazak planiran je već odavno, još prije četiri godine sanjala sam o odlasku, ali uvijek bi me nešto spriječilo u ostvarenju sna. Prvo je to bio fakultet i ispiti, kasnije operacija koljena, i ove godine, kad sam položila sve ispite na završnoj godini studija, rekla sam sebi: "Ako ne odeš sada, vjerojatno nećeš nikada!" Otišla sam u Franjevački samostan u Mostaru gdje sam dobila broj na koji mogu kontaktirati fra Ivicu Perića, inače misionara u Africi već 31 godinu, od čega 19 upravo u Ruandi. Fra Ivica je i ravnatelj jedne od boljih škola u Ruandi Centra "Otac Vjeko". Već sljedećeg dana nazvala sam fra Ivicu i odmah ga posjetila u njegovoj rodnoj Lepenici jer je baš u to vrijeme kratko došao iz Ruande posjetiti obitelj i prijatelje. U kratkim crtama objasnio mi je svu papirologiju, sve vezano uz volontiranje i posjet te rekao: "U Kivumu se vraćam 1. runa, želiš li sa mnom?". I tako je odmah počelo pakiranje i spremanje za odlazak na drugi kontinent - govori nam Monika.

Kad je u Lepenici posjetila fra Ivicu, kroz razgovor mu je rekla da je u Mostaru rukometna trenerica. Pitao ju je, otkriva nam Monika, želi li pokrenuti školu rukometa u Centru "Otac Vjeko", što je ona, naravno, s oduševljenjem prihvatila.

- To mi je primarni posao ovdje i treninge najčešće obavljam u poslijepodnevnim terminima. Ujutro budemo u školi, smišljamo neke zanimljive radionice za djecu ili igrice za one najmlađe. Također, svaki volonter, pa tako i ja, dužan je pridonositi zajednici u kojoj živi. Ukratko, kada dođeš ovdje, stavio si se na raspolaganje i dužan si pomoći. Uvijek nam je zanimljivo i svaki dan je drukčiji, ali je najzanimljivije od svega je to, da, dok se ujutro ne probudiš, ne znaš što te čeka toga dana. Uglavom, sve se sazna i dogovori na doručku, a mi smo se već na to naviknuli jer u Africi nema dogovora tjedan ili dva ranije. Za taj dan dogovara se toga dana - kaže Monika.

Bicikl im je sve

- Stanovništvo je jako, jako siromašno, ali siromašno samo po našim standardima. Duhovno su mnogo bogatiji od nas Europljana. Ne nedostaje im ništa jer ništa što imaju europska djeca oni nikada u životu nisu ni vidjeli. Zanimljivo je da se cijelo selo budi jako, jako rano, već u šest sati svi su na nogama. Rijetko tko ima sat ili mobitel, njima dan počinje kada sunce izlazi, a završava kada sunce zalazi. Često znaju reći: "Europljani imaju satove, a mi imamo vrijeme". Živeći ovdje već gotovo tri mjeseca sve više se uvjeravam kako je to uistinu tako. Također, zanimljivo je da je ovdje nepristojno glasno razgovarati. Toliko tiho pričaju da me ponekad bude sramota kad moram pitati da mi tri puta ponove jer ih apsolutno ništa nisam čula. Imati auto potpuna im je nepoznanica. Sve što imaju jest biciklo pa nije za čuditi se kad vidite da cijeli ormar ili krevet s jednog mjesta na drugo njime prevoze. Oba spola ošišana su nakratko ili ćelavo, jer higijenski uvjeti drukčije ne dopuštaju. Kuće se grade od blata i apsolutno je svaka bez dovoda vode, a rijetko koja ima struju. Toalet je udaljen što je moguće više od kuće i to je obično rupa u podu ograđena slamom. Žive od zemljanih površina pa se već od rane zore do kasno uvečer idu okopavati polja te sakupljati drva koja su im potrebna za kuhanje. Ono po čemu ću ih zauvijek pamtiti jest da su spremni pomoći uvijek i svakome tko pomoć zatreba. Nema veze jesi li bijelac ili crnac, musliman, katolik ili pravoslavac, oni čovjeka uvijek stavljaju na prvo mjesto. I nikad nikoga ne ostavljaju na cjedilu. Pomažu do te mjere da ugroze i svoj život, a zauzvrat ne očekuju ništa. To je ono na što smo mi Europljani, nažalost, potpuno zaboravili. Djeca nemaju sve moguće igračke ili računala na kojima bi mogla igrati igrice. Imaju teško djetinjstvo, gdje su od najranijih dana naučeni ići kopati u polje, hodaju kilometrima kako bi donijela vodu s izvora, a nove i kupljene igračke potpuna su im nepoznanica. Unatoč svemu tome, jako su kreativni i domišljati pa si sve igračke sami prave. Od lopti, autića, do lutkica. U školi su također iznenađujuće dobri. Vole učiti, pozorno prate nastavu i imaju odlične ocjene, od onih najmanjih vrtićkog uzrasta pa sve do srednjoškolaca. Jedan od glavnih razloga za pohađanje škole, osim kvalitetnog obrazovanja, jest taj da u školi svaki dan dobiju po jedan topli obrok. Mnogima je to jedini obrok u danu pa nije začuđujuće ako dijete, čak i bolesno, pod temperaturom, redovito dolazi na nastavu - priča nam Monika mnoštvo zanimljivosti iz Ruande.

Smještena je u kući za volontere u blizini franjevačkog samostana u selu Kivumu. Što se hrane tiče, kaže, zavisi od dana do dana.

- Nezaobilazni grah, slatki krumpir, banana i riža svakodnevica su. Naviknula sam se, uvijek se nađe nešto za pojesti. Klima je tijekom cijele godine ista, otprilike od 15 do 30 stupnjeva. Zapravo, ovdje postoje samo kišne i sušne sezone, bez godišnjih doba. Tako kada je kod nas proljeće i jesen, ovdje je kišna sezona, a naša zima i ljeto njihova je sušna sezona. Upravo smo u kišnoj sezoni, ali kiša nas nije puno puta "počastila". Otkako sam ovdje, imali smo svega pet-šest kiša. Ljudi se jako vesele kiši, a kako i ne bi kada žive od sakupljene kišnice. Piju je, tuširaju se, kuhaju i njome peru robu - dodaje ova mlada volonterka iz Mostara.

Nismo mogli, a ne upitati je i kako uopće, kad je, vidjeli smo, voda, pa i struja u Ruandi rijetkost, komunicira s obitelji i prijateljima.

- Imamo internet, ali je dosta slab, posebno u selu, pa ga najčešće moramo "hvatati" po dvorištu. Sad smo se već uigrali, imamo jednu točku gdje je dobra veza za uspostaviti poziv pa se svako malo vremena mijenjamo na toj poziciji da se čujemo s obitelji i prijateljima. No sve to "pada u vodu" kad počne kišiti. Dok se priprema padati, dok pada i neko vrijeme nakon toga najčešće se možemo "pozdraviti" i sa strujom i s internetom - govori nam Monika koja je bila volonterka i u Udruzi "Domi" u Zagrebu. Bila je i članica humanitarnih udruga u Mostaru, ali ovo je, kaže, prvi put da je na dulje razdoblje otišla volontirati izvan zemlje, a posebno na drugi kontinent.

- I moram priznati, ovo je moja najbolja odluka u životu, prilika koja mi je otvorila oči i pokazala da su, unatoč neimaštini, najbitniji unutarnji mir i zadovoljstvo malim stvarima ipak najbitniji - zaključila je Monika. - Osim fra Ivice Perića, ovdje je i djevojka iz Hrvatske koja je doputovala istoga dana kad i ja. Nedavno nam je iz Hrvatske stigla i Maja Sajler Garmaz, predsjednica Humanitarne udruge "Srce za Afriku" koja prati rad Centra "Otac Vjeko", a s njom je došao i oralni kirurg Stjepan Siber koji je najmlađe učio osnovnoj oralnoj higijeni i jako brzo postao sezancija u selu.

Cijepljenje ide dobro

Nismo mogli, a ne upitati i kakvo je stanje s pandemijom koronavirusa. Monika kaže kako su u Ruandi kazne za nenošenje maske 10.000 RWF (otprilike 10 dolara). - Nama to izgleda kao ništa, ali to je četvrtina učiteljske plaće u osnovnoj školi. Uz novčanu kaznu policija te odmah vodi na stadion u općinu kojoj pripadaš. Tu provodiš 24 sata i to je kao neki vid javne sramote. No, zaraze nema, još od dolaska prije tri mjeseca nisam čula ni za jedan slučaj zaraze. Maske su obvezne unutra i vani, ne i za djecu. Na ulazu u zemlju obvezan je negativan test i još jedno testiranje u njihovoj zračnoj luci odmah po izlasku iz zrakoplova. Ljudi se cijepe, procijepljenost je dosta dobra - objašnjava nam Monika uz poruku iz daleke Ruande:

- Moram priznati, ovo je moja najbolja odluka u životu, prilika koja mi je otvorila oči i pokazala da su, unatoč neimaštini, najbitniji unutarnji mir i zadovoljstvo malim stvarima ipak najbitniji!

 

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.