Oko 55 km od grada Socorro u američkoj saveznoj državi New Mexico, u srcu pustinje Jornada del Muerto, u noći uoči 16. srpnja 1945., vodeći znanstvenici, predvođeni slavnim fizičarom J. Robertom Oppenheimerom te pripadnici vojnog vrha, pod zapovjedništvom generala Leslieja Grovesa, pripremali su se za veliko finale tajnog, znanstveno-istraživačkog pothvata. Eksperimentalna detonacija atomske bombe, kodnog imena Trinity, trebala se provesti u zoru, točno u četiri sata ujutro, no priroda kao da se pobunila protiv tog povijesnog pothvata. Hladna kiša i munje šibali su tridesetak metara visok čelični toranj na čijem se vrhu nalazila naprava, "The Gadget". Znanstvenici, predvođeni direktorom laboratorija u Los Alamosu, J. Robertom Oppenheimerom i generalom Lesliejem Grovesom, zabrinuto su gledali u nebo. Strahovali su da bi munja mogla prerano aktivirati detonatore ili da bi kiša mogla pojačati smrtonosne radioaktivne padaline te tako ugroziti stanovnike koji nisu niti slutili kakav se eksperiment sprema nedaleko od njihovih domova.
Dok je sat u neizvjesnosti glasno otkucavao, predsjednik Harry S. Truman je u Potsdamu čekao vijesti o uspjehu testa kako bi pred Staljina mogao izaći s jakim adutom. Nakon što je u 4 i 45 sati stigla meteorološka prognoza da će se vrijeme razvedriti, u 5 sati i 10 minuta započelo je konačno odbrojavanje, a točno u 5 sati, 29 minuta i 21 sekundu prekidač je pokrenuo detonatore. Pola sata prije izlaska sunca, oko 100 km sjeverozapadno od baze Alamogordo, s postolja na vrhu impozantnog, čeličnog tornja visokog 30 metara, naprava, „The Gadget“, oslobodila je svoju razornu moć. Bljesak koji je uslijedio 425 očevidaca opisalo je kasnije kao “nadzemaljsku svjetlost”, čiji su intenzitet uspoređivali sa sjajem “tisuću sunaca u zenitu stopljenih u jedno". Toranj s kojega je lansirana bomba u sekundi je doslovno nestao, pretvorivši se u prah, što je svjedočilo o nezamislivoj snazi oslobođene atomske energije. Prema nebu se uzdigla ogromna vatrena kugla, prošarana zlatnom, ljubičastom, sivom i plavom bojom, a jarka svjetlost vidjela se s udaljenosti od gotovo 300 kilometara. Oblak u obliku gljive, ispunjen s nekoliko tisuća tona prašine i radioaktivnih čestica, bio je visok 12.500 metara, a udarni val, praćen snažnom, zastrašujućom tutnjavom, osjetio se na udaljenosti od oko 160 km. Posljedica nuklearne eksplozije bila je nezamisliva vrućina - temperatura veća od temperature Sunčeve površine uništila je sav biljni i životinjski svijet u krugu od jedne milje, te je rastopila pustinjski pijesak, pretvorivši ga u zelenkastu, blago radioaktivnu, staklastu tvar koju su po kodnom imenu eksperimenta kasnije nazvali Trinity. Na mjestu detonacije ostao je krater promjera 370 metara. Iako su inicijalne procjene govorile da je eksplozija bila ekvivalentna oko 20 kilotona TNT-a, kasnija istraživanja su pokazala da je stvarna snaga eksplozije bila znatno veća od te impresivne brojke te je premašila i najsmjelije prognoze znanstvenika. Uspjehom tog pothvata, koji je do tada smatran neizvedivim, započelo je novo – atomsko doba.
Prva reakcija nakon detonacije bila je potpuna euforija, u kontrolnim bunkerima i na promatračkim točkama začuo se gromoglasan pljesak oduševljenja.
"Oppie, duguješ mi deset dolara!", uzviknuo je, tapšajući Oppenheimera po leđima, stručnjak za eksplozive George Kistiakowsky, referirajući se na okladu da naprava uopće neće raditi u koju je Oppenheimer uložio deset dolara, a Kistiakowsky čitavu mjesečnu plaću. Fizičar Isidor Rabi prepričavao je kako je Oppenheimer nakon testa hodao poput šerifa iz vesterna "Točno u podne" - bio je to hod čovjeka koji je uspio.
"Operiran jutros. Dijagnoza još nije potpuna, ali rezultati se čine zadovoljavajući i već premašuju očekivanja... Dr. Groves je zadovoljan", tom je šifriranom porukom predsjedniku Trumanu u Potsdam javljeno da je eksperiment bio uspješan. Taj je uspjeh potvrdio da Sjedinjene Države posjeduju oružje nezamislive razorne moći, što je Trumanu osiguralo čvrstu poziciju i dalo samopouzdanje u pregovorima sa Sovjetskim Savezom. No, prvobitni je trijumf brzo ustupio mjesto mnogo trezvenijom i mračnijoj spoznaji - bilo je jasno da nakon tog dana svijet više nikada neće biti isti.
Višemilijunski, supertajni projekt Manhattan, na kojemu su zajednički radili najbriljantniji umovi tog vremena, bio je pokrenut 1942. godine iz straha da bi, nakon otkrića o nuklearnoj fisiji iz 1930-ih, Hitlerova nacistička Njemačka mogla prva razviti nuklearno oružje. Cilj tog projekta bio je stoga sasvim jasan - u strogoj tajnosti, čim prije, razviti prvu atomsku bombu. Tehnički izazovi bili su ogromni, etičke dileme s kojima su se znanstvenici suočili brojne, no ulog je bio ishod Drugog svjetskog rata, što je bio dovoljan motiv da projekt Manhattan, u samo tri godine, ostvari svoj cilj.
Budući da je projekt čitavo vrijeme bio obavijen debelim velom tajne, nakon detonacije trebalo je objasniti što se tog dana zapravo dogodilo u Novom Meksiku. Vojni dužnosnici za javnost su pripremili priču da se radilo o eksploziji skladišta streljiva. No, već 6. kolovoza 1945., kada je uranijska bomba Little Boy bačena na Hirošimu, svijet je po prvi put svjedočio razornoj moći nuklearnog oružja. Samo tri dana kasnije, 9. kolovoza te godine, uslijedio je i drugi, a do danas na sreću i posljednji nuklearni napad u povijesti - na grad Nagasaki bačena je bomba Fat Man, gotovo identična replika "Gadgeta" testiranog u Novom Meksiku.
Djeca su se igrala u radioaktivnoj mećavi
Tek nakon bombardiranja japanskih gradova, stanovnici Novog Meksika shvatili su što se tog 16. srpnja 1945. uistinu dogodilo u neposrednoj blizini njihovih domova. Na žalost, gotovo pola milijuna civila koji su živjeli u krugu od 240 kilometara od mjesta eksperimentalne eksplozije prve atomske bombe ni na koji način nije bilo upozoreno na opasnost od radioaktivnih padalina koje su uslijedile samo nekoliko sati nakon eksplozije. Ne znajući, baš kao niti njihovi roditelji, da je neobična "snježna mećava" zapravo radioaktivna prašina, djeca su se igrala s toplim, bijelim pahuljicama koje su padale s neba. Ta opasna kombinacija nepotrošenog plutonija, s radioaktivnim česticama kontaminiranog tla koje je eksplozija raspršila u atmosferu, prekrila je polja i usjeve, stoku na pašnjacima, izvore vode i domove. U godinama i desetljećima koja su uslijedila, kod ljudi, većinom hispanskog stanovništva i pripadnika indijanskih naroda, zabilježen je alarmantan porast stope oboljelih od raka i drugih bolesti povezanih s radijacijom. No, unatoč tome, američka ih Vlada nikada nije službeno priznala kao žrtve nuklearnog testiranja. Zahvaljujući Zakonu o kompenzaciji za izloženost radijaciji sudionici eksperimenta dobili su odštetu, ali civili iz Novog Meksika koji su platili visoku cijenu prvog koraka čovječanstva u atomsko doba jer ih Vlada nije evakuirala tom kompenzacijom nisu bili obuhvaćeni.
*uz korištenje AI-ja